Jedna od važnijih stvari u životu je razumjeti i aktivirati vjeru u srcu. Vjera je kao vatra: bez goriva ona se gasi. Gorivo za vjeru su Božja obećanja, Božji karakter, svjedočanstva o Božjim djelima i zahvalnost. Sve ovo može doći u naš život na različite načine. Jedan od njih je ohrabrenje. Tvoja vjera treba ohrabrenje. Ono što slušaš može te ili ohrabriti ili obeshrabriti: zato je vrlo važno koga slušamo i što čitamo. Okružimo li se ljudima vjere, naša će vjera rasti. Ako dođemo pod utjecaj ljudi koji ne vjeruju u Božja čudesa, oni nas mogu obeshrabriti. Kada smo u krizi i borimo se da Bog učini čudo u nekoj situaciji, trebamo pozitivne i ohrabrujuće poticaje. Trebamo ljude poput Jonatana koji će nas ohrabriti. O njemu čitamo: „David se skloni u pustinju u gorska skloništa; nastani se na gori u pustinji Zifu. Šaul ga je neprestano tražio, ali ga Bog ne predade u njegove ruke. David se bojao što je Šaul izišao na vojnu da napadne na njegov život. Zato je ostao u pustinji Zifu, u Horši. Tada Šaulov sin Jonatan krenu na put i dođe k Davidu u Horšu i ohrabri ga u ime Božje. Reče mu: »Ne boj se, jer te neće stići ruka moga oca Šaula. Ti ćeš kraljevati nad Izraelom, a ja ću biti drugi do tebe. I moj otac Šaul zna to dobro.«‘“ (1. Samuelova 23:14-18)
Ovaj period Davidova života donio mu je mnoge teškoće i dileme. Da bi spasio svoj život, morao je pobjeći u pustinju i skrivati se od Šaula. Bio je to život neizvjesnosti i asketizma. Svaki dan mogao je biti posljednji. U takvim je okolnostima Jonatan potražio Davida da bi mu okrijepio dušu. U jednom prijevodu stoji da mu je pomogao naći snagu u Bogu (NIV). Riječ „okrijepiti“ znači govoriti pozitivno, učvrstiti, ohrabriti. David nije mogao dobiti bolji dar od Jonatana – u svim teškoćama i pitanjima koja si je postavljao, Jonatan mu je dao jasan odgovor o tomu što je Božji plan i Božja volja. Time ga je ohrabrio da ustraje u vjeri, usprkos okolnostima.
Svi trebamo ljude poput Jonatana, ljude koji će nas ohrabriti i podići. Svi bi trebali i biti takvi ljudi. Bibllija nas poziva da budemo jedni drugima na ohrabrenje. „Naprotiv, hrabrite se međusobno svaki dan sve dotle dok traje ovo ‘danas’, da koji od vas ne otvrdne zavodljivošću grijeha.“ (Hebrejima 3:13) Riječ „hrabriti“ također znači duhovno nadahnuti, uliti nadu, povećati pouzdanje u uspjeh, uliti smjelost za ispravno djelovanje.
Nažalost, nismo uvijek takvi. Dapače, neki kršćani su čista suprotnost tomu: oni više obeshrabruju nego što ohrabruju. Bog ne želi da to bude tako. On želi da se promijenimo i postanemo ljudi hrabrenja, želi da rastemo u ohrabrivanju jedni drugih: ako smo to do sada radili u 10% slučajeva, idemo taj postotak povećati na 20, 30, 50 posto! Bog želi da dostignemo maksimum u ohrabrivanju drugih.
Nisu svi ljudi rođeni kao oni koji ohrabruju i nadahnjuju druge. Međutim, svi smo pozvani raditi na tomu da postanemo takvi. Svi se možemo i trebamo odazvati Božjem pozivu da se međusobno hrabrimo. Brat može ohrabriti brata, sestra sestru. Roditelji mogu ohrabriti djecu i djeca roditelje. Bog voli kada pozitivno utječemo jedni na druge, kada se međusobno hrabrimo i motiviramo. Bog želi da budemo poput Jonatana. Kada su nakon razgovora s nama ljudi u boljem stanju nego što su bili prije, učinili smo nešto što je Bogu ugodno.
Bog u svom narodu želi i iščekuje vidjeti ono što je vidio u Izraelu u vrijeme njegovog izbavljenja. Riječ nam kaže: „Svaki od njih pomagao je svom bližnjemu i svaki je svome bratu govorio: ‘Budi hrabar!’“ (Izaija 41:6) Ove stvari u Bogu izazivaju radost, Bog voli i raduje se kada se njegova djeca međusobno hrabre i pomažu. Učimo se hrabriti jedni druge. Rastimo u onome što je Bogu ugodno. Nemojmo se međusobno rušiti, već budimo jedni drugima na izgradnju i ohrabrenje.
Preuzeto iz knjige apostola Damir Šićka Alića “Snaga vjere“.
