Što je to što uzrokuje toliko ljutnje i gnjeva među kršćanima? Bez sumnje to su riječi koje su nepromišljeno izgovorene. Okidač za paljbu gnjeva opisan u poslanici Efežanima 4:26-27 je ono što apostol Pavao naziva “nevaljala riječ”.
“Nikakva nevaljala riječ neka ne izlazi iz vaših usta, nego samo dobra, da prema potrebi saziđuje i milost iskaže slušateljima.” (Efežanima 4:29)
Okidač ružne/nevaljale riječi; toliko je skriven i profinjen da lukavstvo čini pravim umjetničkim djelom. Mi uglavnom smatramo da riječi ne mogu biti od tolikog značaja. Obično kažemo da je “govor jeftin”, no, gotovo svaki prekid odnosa među ljudima uzrokovan je ružnim riječima. Te su riječi poput tsunamija koji nastaje u dubokim, skrivenim dijelovima oceana, pokreću lančanu reakciju koja u konačnici uništava našu sposobnost da se suprotstavimo đavlu.
Koja je specifičnost ružnih riječi?
One izazivaju suze i gnjev umjesto da izgrađuju, one su istina, ali bez milosti. Govorenje istine koja je lišena izgrađujuće milosti, je okrutnije nego da čak osobu ostavimo bez ispunjene potrebe/informacije. Kada tako govorimo mi suočavamo potrebu sa surovom istinom, koja zato što ne stavlja melem milosti, situaciju čini bolnijom nego što je bila. Posljedica je jasna: izazivanje suza. Ako činimo tako, u opasnosti smo da postanemo otvoreni tužitelji braće.
Svakoga od nas lakše povrijedi istina nego laž. Ako netko kaže neku laž o nama, to zaboli, ali ipak možemo mirno spavati jer duboko u sebi znamo da to nema veze s nama. Međutim, kada nas netko kritizira s nečime za što znamo da je istina-potpuna ili djelomična-to nas razbjesni i ne da nam sna. Osjećamo se osuđenima kroz ono što je izgovoreno, to može biti istinito, ali je izrečeno bez milosti. To je možda nešto s čime se očajnički borimo, slabost koju trebamo nadvladati, nešto za što nismo sposobni promijeniti pa zato i skrivamo od ostalih. Ako se u takvu situaciju “ispali” gola istina, bez imalo milosti, ona će uzrokovati više štete nego koristi. Istina bez milosti pustoši. Na primjer, ako bi izmaknuli Božju milost iz mog života, ono što bi ostalo je da sam ja ogromni grešnik. Ja se ne želim iznova suočavati s takvom “golom” istinom.
Istina bez milosti zarobljuje. Na primjer, u Evanđelju po Mateju 18:18; Isus govori u kontekstu razrušenih odnosa: “Zaista, kažem vam, što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu; i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu.” Čitav kontekst govori o dvoje ljudi koji se ne mogu dogovoriti. Isus podučava one koji misle da su u pravu, da se osvrnu na drugu stranu s ciljem izmirenja. Ako takav pokušaj ne uspije, neka takav uzme sa sobom još dvoje ljudi s kojima će ponoviti istu proceduru. Ako ni to ne uspije tada treba uključiti crkvu. Ako strana koja je nanijela uvredu ne želi poslušati savjet crkve, treba ga smatrati neznabošcem i carinikom.
“Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. Ako te posluša, stekao si brata. Ne posluša li te, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, neka na iskazu dvojice ili trojice svjedoka počiva svaka tvrdnja.
Ako ni njih ne posluša, reci Crkvi. Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik. Zaista, kažem vam, što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu; i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu. Nadalje, kažem vam, ako dvojica od vas na zemlji jednodušno zaištu što mu drago, dat će im Otac moj, koji je na nebesima. Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima.” (Matej 18:15-20)
Ovaj odjeljak Pisma je jako dobar za dovođenje reda u crkvene odnose. No, na žalost čini se da svaki puta kada ljudi pokušaju proceduru u gornjim stihovima, stvari postanu još gore. Zašto?
Vjerujem da se to događa jer u istinu koju govore zaborave “ugraditi” milost.
Kada nam netko učini nešto nažao, mi ćemo otići toj osobi s određenom dozom bijesa kako bi ju “konfrontirali” s istinom. Budući da se ona odbija pokajati, onako kako mi to očekujemo, mi ćemo uzeti nekoliko osoba; obično bliskih prijatelja, koje ne vodimo da bi ostvarili pomirenje već da bismo imali dokaz da onaj koji nas je povrijedio odbija pokajanje. Tada, budući da se “optuženik” nije pokajao u skladu s našim zahtjevom, mi iznosimo taj “slučaj” pred crkvu. Konačni ishod je da osoba prestane dolaziti u crkvu. Crkva će takvoj osobi obično napisati pismo u kojem će joj dati neko vrijeme da se pokaje. Ako ne dođe do pokajanja, smatra se takvu osobu neznabošcem i carinikom-sinonimima za nevjernike koji se opravdavaju na svjetovnim sudovima.
Zašto sljedeći biblijsku proceduru učinimo stvarima gore nego što su bile. Vjerujem jer ne prepoznajemo namjeru koja je opisana u toj proceduri. Mi imamo mogućnost razvezati i svezati, naš je odabir obično-svezati. Pogledajte kontekst. U usporedbi o izgubljenoj ovci (Matej -8:10-14) Isus nam jasno daje do znanja da je Očeva volja da niti jedna ovca ne propadne. U idućem odjeljku u Mateju 18:21-35 Isus govori o nemilosrdnom dužniku. Primijetite što je strašno rasrdilo kralja: onaj kojem je dano veliko oproštenje; nije mogao dati oproštenje onome koji je njemu dugovao mnogo manju svotu.
Vjerujem da je bolji put pomirenja umjesto da svežemo “optuženoga”, oprostiti mu i razvezati ga. Kao što je to učinio Stjepan u Djelima apostolskim 7, ili sam Gospodin Isus dok je visio na križu, tako i m trebamo moliti Biga da ne zaračunava u grijeh onima koji nas vrijeđaju. Postupajući tako, pružamo milost grešniku, a đavlu uzimamo oružje. Đavao ništa ne mrzi toliko kao što mrzi milost, jer milost neutralizira njegovo najsnažnije oružje – grijeh.
Gdje se grijeh umnaža; milost nek se prelijeva. Svaki puta kada netko pogriješi protiv nas, mi mu trebamo sa svoje strane (unilateralno) oprostiti. Čineći tako, činjenicu bola i povrede zamotat ćemo u ogrtač milosti. Čudesno je kako milost pretvara zla djela u spomenike dobrote. Upravo je to Isus učinio, kada je sva zlodjela čovječanstva odnio na križ.
Što ćemo još s izrazima “poganin” i “carinik”? Što oni znače? Poganin je ona osoba koja se nalazi van saveza s Bogom i nije dio božjeg naroda; dok je carinik osoba koja je dio božjeg naroda, ali radi za neprijatelja. Ove dvije kategorije ljudi su doista vrijedne sažaljenja i vjerujem da nas Isus potiče na iskazivanje milosti takvima. Kao da nam govori: “Sažalite se, oslobodite ih! Njihov gospodar je okrutan. Nemojte ih još snažnije vezati!”
Ne treba zanemariti činjenicu da su njihova djela pogrešna, ali umjesto da ih tom istinom svežete i natjerate ih da plate kao što je to učinio okrutni sluga u usporedbi o okrutnom dužniku, radije dodajte milost u svoje postupke i time zlo okrenite u blagoslov. Zbog milosti koju je oslobodio nad Savlom iz Tarza, Stjepan je bio sudionik oslobađanja milosti u njega i transformacije koja je nastupila na putu za Damask. Istina plus milost je moćna kombinacija.
Istina uvijek ima dvije strane. Što je veća istina, to su te dvije strane udaljenije. Ali kada se dođe do same Istine-Isusa, niti jedna osoba nema pravo na svoje osobno tumačenje. Iako samopravednici i oni koji se jako brinu oko istine često traže pravo na vlastitu istinu. Ovi dovode u jednaku vrijednost Istinu i svoje osobno razumijevanje Istine čime sebe uzdižu u poziciju iznad Istine podučavajući druge, koji po njihovoj procjeni nemaju potpuno razumijevanje, zbog čega im istinu treba objasniti.
Biblija nas upozorava da znanje napuhuje (1. Korinćanima 8:1). Ovo je toliko ozbiljno da apostol Pavao upozorava, posebno propovjednike i vođe da se brinu oko toga da održe duhovno jedinstvo svezom mira. On ne kaže da sveza ili poveznica među nama treba biti doktrinarna već mir. To je zbog situacija kada braća koja imaju mir i kada dođe situacija da se ne mogu složiti oko nekog važnog pitanja, oni ostaju u stanju da zajedno rastu u razumijevanju istine. Ako ne dokazujemo svoj vlastiti pogled na određenu stvar, već istinu stavljamo u kontekst milosti; to će donijeti ljudima slobodu.
Autor: Ed Silvoso