Ali, što je s grijesima koje si počinio poslije novorođenja?

“Ako priznamo svoje grijehe, vjeran je on i pravedan: oprostit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravednosti” (1. Ivanova 1:9).

Budući da si postao kršćanin, 1. Ivanova 1:9 je način na koji dobivaš oproštenje grijeha.

Ljudi često upotrebljavaju ovaj citat kada razgovaraju s nekršćanima. No, to nije bilo napisano za nekršćanine. Griješnik ne bi mogao zadovoljiti zahtjeve tog retka. Ne bi mogao priznati svaku pogrešnu stvar koju je učinio, jer ih se ne bi mogao sjetiti. Njegov je cijeli život grješan.

Nakon što ste postali kršćanin, onog trenutka kad pogriješite, to znate u dubini svog bića. Nitko vam to ne mora reći. Sami možete zastati tog trenutka i konstatirati: “Sada sam pogriješio. Bože, oprosti mi”. I on će vam oprostiti. Kršćanima pripada oproštenje grijeha u Imenu Isus.

Ono što bih ja volio da vidite je sljedeće: Isto tako lako, kao što je primiti oproštenje grijeha, lako je primiti ozdravljenje i ozdraviti. Kad bi to ljudi počeli vjerovati, ta istina bi počela djelovati za njih.

Pedesetih godina je dječja paraliza neobuzdano harala. Neka majka i njezina kćer su došle na jedno od bogoslužja koje smo imali. Obje su bile žrtve te bolesti. Kasnije sam, ustvari, saznao koliko je ozbiljna i hitna bila njihova situacija. Majka nije uopće mogla upotrebljavati noge, a i ruke je jedva pokretala. Bila je u bespomoćnom stanju. Netko im je ponekad pomogao, ali stalnu pomoć si nisu mogle priuštiti. Tako, dok je otac bio na poslu, ponekad su njih dvije, paralizirane, bile same, a da im nitko nije bio pri ruci u slučaju eventualne potrebe. Nisu dolazile iz krugova u kojima se propovijedalo ozdravljenje, ali su čule o tome i tražile su iscjeljenje. Otac obitelji je dovezao kolica u kojima mu je žena sjedila i postavio ih u prvi red. Mala djevojčica je sjedila u majčinom krilu. Bili su svi zajedno na nekoliko bogoslužja i prije nego sam položio ruke na njih da molim, imali su prilike nekoliko puta čuti što Božja riječ o tome naučava. Mala je djevojčica odmah primila ozdravljenje, skočila iz majčinog krila i istrčala na platformu pred sve ljude. Majka nije primila iscjeljenje.

Svi troje su bili ispunjeni Duhom Svetim i govorili drugim jezicima. Dok sam molio za ženu, rekao sam joj: “Ozdravljenje svoga tijela možeš primiti isto tako jednostavno kao oproštenje grijeha ili ispunjenje Duhom Svetim”. Odgovorila mi je: “Željela bih da to mogu vjerovati, brate Hagin” (To je bilo ono što je za nju bila prepreka). Rekao sam joj: “Mogla si biti isto tako ozdravljena kao i tvoja kćer”. “Znam da je ona ozdravljena. Željela bih da i ja mogu biti tako lako ozdravljena”, odgovorila je. Ostala je u svojim invalidskim kolicima.

Četiri ili pet godina nakon toga, dobio sam jedno pismo od nje. Ranije nije mogla pisati, jer su joj ruke bile neupotrebljive, ali je ovo pismo osobno napisala. “Dragi brate Hagin, željela sam da znaš da više nisam u invalidskim kolicima. Mogu hodati. Devedeset posto tijela je upotrebljivo. Dobit ću ga natrag cijelog. Sama radim kućanske poslove. Brinem se i za kćer. Mogu čistiti, pospremati i kuhati sve obroke. Ono što mi je pomoglo, bile su snimke s propovijedima koje sam slušala ponovo i ponovo, dok sam sjedila u kolicima…”

U to vrijeme nismo imali audio–kazete, ali su oni snimali svojim magnetofonom. Godinama je slušala istine o ozdravljenju koje Božja riječ nosi u sebi, prije nego su te istine dobile mjesto u njenom duhu, tako da može primiti ozdravljenje. Mnogi nanovo rođeni ljudi su o Evanđelju poučavani samo djelomično. Tako su mislili da sve počinje i završava novorođenjem. Takvima će biti teško povjerovati u nešto što se proteže iznad toga. Zbog toga trebaju više vremena da uzvjeruju u stvari o kojima ranije nisu bili poučavani. Bogu ne treba puno vremena. Njezina je mala djevojčica u djetinjoj vjeri jednostavno prihvatila ono čemu je bila poučena i ozdravila je. Majka joj je tada ostala u kolicima.

Neki nevjernici bi reagirali ovako: “To ne može biti ispravno. Zbog čega i žena nije ozdravila?” Ona je imala svoju ulogu u svom ozdravljenju.

Vidite, mi imamo svoju ulogu u svemu tome. Bog je osigurao oproštenje grijeha za vjernike. On nam je osigurao i ozdravljenje. Ali, i mi imamo svoju ulogu u tome. Sve je to uokvireno u Ime ISUS.

Božja riječ je istina. Mi možemo djelovati na temelju te Riječi. Onog trenutka kad priznam svoje grijehe, Bog je vjeran i pravedan da mi oprosti (1. Ivanova 1:9). Trenutak u kojem ja priznam je trenutak kada mi je oprošteno. Kad mi oprosti, ja sam očišćen, bez obzira osjećao ja to ili ne, izgledalo mi to tako ili ne.

“Na istom temelju”, kaže Kenyon, “tog trenutka kad priznam da je Sotona taj koji je stavio bolest i slabost na mene, istog tog momenta, On [Bog] je vjeran i pravedan da me ozdravi i ja sam ozdravljen”.

Bolest dolazi iz istog izvora iz kojeg dolazi i grijeh. Ni jedno ni drugo ne dolaze s neba. Gore ne postoji bolest. Isus je svojim učenicima rekao da, kada mole “Oče naš”, kažu “…budi volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji…” Je li Božja volja da postoji ikakva bolest na nebu? Naravno, znamo da nije. Zbog toga to ne može biti Njegova volja niti na zemlji.

Čujte što Kenyon misli o toj stvari: …kada nam je On (Krist) dao pravo da upotrebljavamo Njegovo Ime da liječimo bolesne, to je bilo jednostavno zbog toga da bismo iznijeli na vidjelo, upotrebom Njegovog Imena, cjelovito djelo u svoj punini u kojoj ga je Krist učinio, kako bi osobe u potrebi mogle vidjeti i saznati da je pri upotrebi Imena Isus prisutan sam, živi iscjelitelj Isus Krist.

Tu se ne radi o pokušaju da vjerujemo, niti o pokušaju da dobijemo ozdravljenje. Vjerovanje, u modernom smislu tog izraza, postaje nepotrebno. Ozdravljenje je naše; to Ime ga čini dostupnim nama. To Ime je naše i u njemu je sva pomoć, sva pobjeda, sva sila, svo zdravlje. Ne pokušavajte, ne borite se – jednostavno ga upotrijebite. Upotrijebite ga s istom slobodom kojom upotrebljavate svoju bankovnu knjižicu. Novac je na vašem računu. Vi ste taj koji, bez upotrebe neke naročite vjere, napišete ček. Iako niste svjesni upotrebljavanja vjere u toj situaciji, ipak to činite.

Prilikom upotrebe Imena Isus, vi, ustvari, prakticirate vjeru – vjeru koje niste čak ni svjesni, vjeru koju su u nama rodile činjenice i dokazi koji nas osvjedočuju iznad svake sjene sumnje. Svaka druga vrsta vjere je nenormalna.

Prilikom drugog Kristovog dolaska od nas se neće zahtijevati ni najmanja doza vjere kako bismo bili preobraženi. Neće se zahtijevati niti vjera da primimo besmrtnost. Jednostavno ćemo biti učinjeni besmrtnima – bit ćemo jednostavno promijenjeni. To je u planu, u vječnoj Božjoj zamisli i programu. Neće se tražiti nikakva specijalna vjera da bismo uskrsnuli – jer, uskrsnuće je već u Božjem programu.

Ali, što je onda s Božjim planom za danas? Kenyon primjećuje sljedeće: “Kad bismo razumjeli Božji program za danas, bolesni bi jednostavno bili ozdravljeni onog trenutka kad bi ih se bolest dotakla”.

“Ako zbilja u vama stanuje Duh onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih, onaj koji uskrsi Krista Isusa oživjet će i vaša smrtna tjelesa po svome Duhu koji stanuje u vama” (Rimljanima 8:11).

Ovaj se redak odnosi na naša sadašnja tijela. Smrtno znači osuđeno na smrt. Vaše je tijelo hram Duha Svetoga zato što je ono hram vašeg čovječjeg duha. Duh Sveti se neće nastaniti u vašem tijelu nakon što ga je vaš duh napustio. Duh Sveti se neće nastaniti u vašem tijelu kada ono ode u grob. On, Duh Sveti, se nastanjuje u vaš duh sada. Jedan od razloga da se nastanjuje u vama – ne i jedini razlog i svrha, ali jedna od svrha – je da oživi vaše smrtno tijelo, da ozdravi vaše fizičko tijelo. Oživjeti ustvari znači ispuniti životom.

Jedini slučajevi kada sam u tijelu bio napadnut nekom bolešću (osim kad sam se ponašao suprotno prirodnim zakonima, npr. kada bi vruć i znojan poslije propovijedanja izašao van, bez da sam se ogrnuo) su bili onda kad sam zapostavio božanski princip i “promašio Boga”. Time ne mislim da sam počinio neki užasan grijeh. Jednostavno, nisam bio potpuno poslušan Bogu. Nisam bio u službi u kojoj me on želio da budem. Činio sam nešto što sam ja htio činiti. To nešto samo po sebi nije bilo pogrešno, ali nisam bio u Božjoj savršenoj volji za mene. Na taj bih način otvorio vrata Sotoni da me napadne. Svaki puta kad bih ozdravio, dogodilo bi se ovako: Duh Božji u meni bi oživio moje smrtno tijelo. On bi se podigao u meni. Smrt je više puta došla i pokušala mi se “prilijepiti”. Jednom je prilikom jedan evangelizator bio skupa sa mnom u službi tijekom nekoliko godina (U to sam vrijeme težio svega nekih šezdesetak kilograma. Bio sam vrlo mršav i zato je on mogao lako zapaziti otkucaje moga srca). Kasnije mi je rekao: “Brate Hagin, jednu sam ruku imao na tvome srcu, drugu na tvojim leđima, dok si tamo ležao. Tvoje je srce bilo zastalo na smrt. Ali, kada je prestalo kucati, ti si ustao u krevetu i stajao u njemu. Ja te nisam puštao. Držao sam svoju ruku na tvom srcu dok si ti dva puta prešao cijelu dnevnu sobu i spavaću sobu. Dok si tako hodao, srce ti nije ni jednom zakucalo. Kada si treći puta krenuo, počelo je savršeno dobro raditi”. Reći ću vam što se dogodilo. Ja nisam ustao u tom krevetu. Duh Božji se podigao u meni i oživio moje tijelo. Njegova snaga u meni me jednostavno podigla i postavila na noge i učinila da sam opet mogao hodati.

Istovremeno mi je Duh Sveti razjasnio gdje sam ranije pravio pogrešku. Forsirao sam svoje tijelo. (Naša su tijela još uvijek smrtna i ne smijemo pretjerivati u radu svojim tijelom.) Ja sam pretjerao radeći svojim tijelom i doživio neku vrstu sloma. Tijekom trećeg kruga mog hodanja, dok me Božja snaga držala, obećao sam Gospodinu da neću više nikada preforsirati svoje tijelo na takav način. Onog trenutka, kad sam to obećao, srce mi je iznova počelo raditi.

Drugom prilikom, smrt mi se toliko približila da je pokušala svoje posljednje niti oviti oko mene. Znam da sam u dva navrata bio mrtav. U toj situaciji sam otišao svojim putem, izašao iz Božje volje i đavao me napao. Smrtna hladnoća se spustila na moje čelo. U istom momentu dok se to događalo, unutar mene (Duh Sveti živi u nama) Duh se podigao i oživio moje tijelo. Život se razlio cijelim mojim tijelom.

Gospodin mi je jednom prilikom, u zimu 1948. godine, rekao (ja to nisam u potpunosti razumio sve do sada): “Nisam stavio darove ozdravljenja i Ime Isus u Crkvu da bi Crkva ozdravljala sebe, nego da ozdravlja svijet kroz njih”. Vidite, Crkva bi morala živjeti ono što Rimljanima 8:11 kaže!

Pogledajmo opet što Kenyon piše: “…jedan od razloga zbog kojih se Bog nastanio u nama je taj da bi izliječio naša tijela od bolesti koje se stalno pokušavaju prilijepiti uz nas”.

Kad to razumijemo, nećemo više pokušavati upotrebljavati vjeru za ozdravljenje ili bilo koju drugu potrebu, nego ćemo jednostavno primijetiti činjenicu da to ozdravljenje i te potrebe već jesu dio Njega i prihvatit ćemo ono što nam pripada… On je ponio naše grijehe na križ i umro radi njih i mi vjerujemo da smo i mi umrli s njim, pa stoga ne moramo opet umirati grijehu. On je uskrsnuo i oživljen i mi smo oživljeni s njime.

U Efežanima vidimo istu riječ – “oživjeti”. Sjeti se da to znači biti učinjen živim.

“…s Kristom oživi i vas koji ste bili mrtvi zbog svojih prekršaja i grijeha …nas, koji smo bili mrtvi zbog grijeha, s Kristom oživi – milošću ste spašeni! 6– s njim nas i uskrisi i s njim postavi na nebesima, u Kristu Isusu…” (Efežanima 2:1, 5, 6).

Mi smo umrli grijehu u Kristu. Po njemu smo oživljeni. Umrli smo našim grijesima. Umrli smo našoj staroj prirodi. Umrli smo, također, i bolestima. Uskrsli smo u punini Njegovog života. To je potpuno spasenje.

Kad ovo razumijemo, onda znamo da naša stara priroda nema više nikakvih prava i povlastica, niti može vladati nad nama, jer je mrtva, a mi nećemo prihvatiti nikakve Sotonine pokušaje da, u našem neznanju, stavi svoje laži na nas, niti ćemo mu dozvoliti da stavi na nas bilo kakvo osuđivanje zbog naših starih grijeha, jer ih je Krist ponio i mi ih ne trebamo iznova nositi, kao što ne trebamo nositi osudu za njih, jer ih je Krist ponio za nas.

Posljedica toga je da smo slobodni i zato “ne postoji više nikakva osuda za one koji su u Kristu Isusu”, a mi smo u njemu. Ista istina vrijedi i za bolesti. Izaija 53:4: “On je nosio naše bolesti i ponio naše boli” (preveo autor). Sada, bolest i Sotona nemaju nikakvo pravo da se prilijepe za nas. Sotona nema prava staviti bilo kakvu bolest na nas. Mi smo slobodni!

“Kad ove bolesti naiđu, ono što trebamo je da na njih gledamo isto kao i na stare grijehe”. – Kenyon

Tijekom četrdeset i pet godina nisam imao u životu niti jedan dan bolesti. Ne kažem da me đavao nije napadao, ali prije nego dan prođe, ja ozdravim. Kad me đavao napadne, ja mu kažem: “Sotono, te je bolesti Isus ponio na svome tijelu. Ti nemaš pravo donositi fotografije tih bolesti k meni da bi me njima plašio. Zato, uzmi te svoje stvari i odlazi s njima odavde. Ja ih ne prihvaćam”.

Netko drugi kaže: “Oh, izgleda da počinje prehlada”. Tu je pogreška. Oni je prihvate.

Isus je otklonio grijeh. On je “ponio” naše grijehe. On je, također, “uklonio” naše slabosti i odnio ih. Grčka i hebrejska riječ za “ponijeti” znači “ukloniti ili staviti na odstojanje”. Ta bolest nije prisutna. Sotona mi je pokušava donijeti. Ako je ja želim prihvatiti, on će je staviti na mene. Ali, ja je neću prihvatiti, jer je Isus učinio nešto u vezi s tim.

Jedna duboka Kenyonova misao sažima tu cijelu stvar ovako: “Mi nemamo veću potrebu nositi u našim tijelima bolesti, nego što imamo potrebu u našem duhovnom čovjeku (u srcu) nositi neoprošteni grijeh”.

 

Autor: Kenneth E. Hagin; iz knjige “Ime Isus”