U prošlom članku, govorili smo što sve nije ljubav. Rekli smo da ljubav nisu osjećaji, da je ljubav nešto više, dublje, šire i iskrenije.
Kada bih mogla jednom riječju reći što je ljubav, onda bi to zasigurno bila riječ BOG. («…Bog je ljubav!» 1. Ivanova 4:8). U Njemu skrivena je sva tajna ljubavi, koju je On otkrio kroz svoju Riječ.
Ta ljubav nema veze sa osjećajima, ona ima veze sa stalnim, kontinuiranim djelovanjem, s osnovnim ciljem; «promjena» Ta ljubav se nikada ne odmara, ne povlači, ne odustaje. Ona je za svakog čovjeka, to je ljubav koja izgrađuje i stvara nove vrijednosti u nama, u obiteljima, odnosima uopće.
Ipak, koliko je to jednostavno za čuti, teško je tu istinu u potpunosti razumijeti, a još teže sprovoditi. Pa hajde da malo, dragi moji teenageri, pokušamo istinu ljubavi, proživjeti. U tome će nam najbolje pomoći Božja riječ u 1. Korinćanima 13:4 i neki stvarni primjeri iz života. Znam da ima poprilično teksta pa je ovo prilika da trenirate strpljivost.
Ljubav je strpljiva.
Što uopće znači biti strpljiv?
Koliko smo puta u životu čuli kako nam netko govori: «Budi strpljiv, polako!» »Uh, budi strpljiv???» Znam da nam ta rečenica ide lagano na živce, jer kada nešto želimo, mi to želimo odmah, sada, trenutno. Vrijeme koje je potrebno da nešto bude očitovano čini nam se kao tisuću godina. To je vrijeme koje uopće ne želimo provesti čekajući… jer kada čekamo kao da gubimo vrijeme. Neki od nas naučili su da sve što žele mogu dobiti odmah, inače će svojim ponašanjem pokazati tko je pravi gazda u kući. Imala sam prilike upoznati takvu osobu, ona je znala da svojim plačem, lupanjem vratima, terorom može dobit sve što poželi. Zašto? Roditeljima se nije dalo pozabaviti takvim ponašanjem, bilo im je jednostavnije popustiti. Kada je prvi put uspijela dobit ono što želi, otkrila je da tome nema kraja. Čak i danas sa popriličnim brojem godina i s očekivanom zrelošću, roditelji su i dalje «dužni» krpati pogreške u njenom životu. Treba li reći da je to krivo? Kada nam netko kaže da budemo strpljivi, jer ne možemo dobiti odmah što smo poželjeli, to je prilika da treniramo strpljivost u svom životu.
Kada u dućanu, nervozno, čekamo u dugom «kilometarskom» redu (koji je u našim očima tri puta veći) kako bismo platili ono što smo uzeli, odjednom se ispred nas stvori starija žena (koja u tom trenutku postaje stara babetina).
Ona nas niti ne pita je li je puštamo, nego samo silovito prigrabi ono što misli da joj pripada po godinama. Tada dobro znam, da je dobro što nam je Bog stvorio nos ili uši, kako bi sva ljutnja koja se nakupila u nama, mogla slobodno izići kroz te otvore, a ne kroz usta. Eto i to je prava prilika da teniramo strpljivost u svom životu.
Svako od nas poznaje jednu osobu koja nam grozničavo ide na živce, toliko, da je ne možemo vidjeti, a kamoli čuti. Takvu osobu izbjegavamo na cesti i naglo skrećemo u desno ili se pravimo da čitamo neku važnu poruku na mobitelu. Imate li takvu osobu u mislima? Naravno da je imate, svatko od nas poznaje barem jednog takvog lika.
Kada takva osoba priča, kraja priči nema i sve se vrti oko nje, nje i opet nje. Na našem licu nalazi se samo kiseli osmijeh koji se ne skida, jer što god bi željeli reći, znamo da će ta osoba kod naše druge riječi nastaviti prčati umjesto nas. Užasno naporno! Evo ponovo prilike da treniramo strpljivost u svom životu.
Nestrpljivo želimo odrasti. Postati ono što nismo. Kada imamo 13, govorimo da imamo 14. Kada imamo 14, želimo da imamo 16. Sa 17 mislimo kako je našim roditeljima lako. Oni rade, zarađuju, ne moraju učiti i ići u školu. Uvijek s nestrpljenjem želimo ono što trenutno nemamo. Tako kraj nas prođu najbolje godine našeg života. Zašto? Zato što smo grozno nestrpljivi. I ponovo, ovo je prilika da treniramo strpljivost u svom životu.
Nemamo strpljenja s mlađima, bratom ili sestrom. Oni su najčešće dosadni, spori u većini stvari, mali gnjavatori. Pogotovo kada im kažemo da odmah nešto učine tada kao da dobe sposobnost da nas na fini način izlude. Najlakše je u tom trenutku da se izderemo na njih ili da ih udarimo. To je ponovno prilika da treniramo strpljivost u svom životu.
Ako čitate još uvijek ovaj tekst moram vam reći «bravo», još samo malo i stigli smo do kraja.
Strpljivost nam i nije jača strana, pogotovo kada smo okruženi takvim tempom koji govori, «sve je trebalo biti još jučer napravljeno». Pa se pitamo, kako uopće možemo biti strpljiv u ovom nestrpljivom vremenu. Svi nam guraju prevelike zalogaje u usta, prodaju nam maglu na reklamama, nameću nam stil života koji i nije baš normalan. Svi imaju pa moram i ja.
Ipak, mi trebamo biti strpljivi bez obzira što ovaj svijet funkcionira drugačije, jer je to dobar način na koji iskazujemo Božju ljubav.
Da vidimo onda kakva je to strpljiva osoba?
Strpljiv je onaj koji je sposoban. Stat ćemo na trenutak kod riječi sposoban i razmisliti o sebi. Imamo li mi sve predispozicije da budemo sposobni za nešto? Imamo li mi tijelo koje funkcionira, ruke, noge, oči, uši, usta…?
Imamo li mi dušu, osjećaje, misli, svoju volju? Uz to, kao kršćani imamo li i duh, koji je ili bi trebao biti ispunjen Duhom Svetim? Možemo se složiti da sve navedeno imamo, što bi značilo da imamo urođene predispozicije da obavljamo određene djelatnosti koje se ravijaju pod utjecajem okoline. U ovom slučaju to znači, pod utjecajem okoline mi treniramo, razvijamo našu strpljivost. Drugačije je ne možemo izgrađivati u svom životu. Ona nije čip koji se ugradi jednog dana u nas pa se ujutro probudimo strpljivi.
Strpljivost treniramo ustrajno, stalno, svaki dan u bilo kojoj situaciji, ponovo i ponovo, sasvim smireno. To znači da imamo osjećaje pod kontrolom. Ne psujemo, ne vičemo, ne udaramo, ne brbljamo gluposti, ne bježimo. Smireno podnosimo dotičnu osobu, određenu situaciju, vrijeme… Mirno čekamo i očekujemo promjene.
Pitate se koliko dugo podnositi strpljivo?
Pa eto, onoliko koliko je potrebno. Ustvari, kada umremo toj želji da se netko mijenja ili da imamo nešto što silno želimo, tada će promijene doći na ovaj ili onaj način. Strpljivost donosi promijene prvenstveno kod nas samih, a tek onda kod drugih.
Riječ strpljivost je po vrsti riječi glagol. To znači da je strpljivost uvijek u nekoj radnji. Ona se događa, uči. To je osobina koja je u kontinuiranom nastajanju u nama. Ona oblikuje našu osobnost. Prikazuje nas u drugom svijetlu. Ona svjedoći Isusa kroz nas. Malo tko danas može reći: «Ja sam strpljiva osoba!» jer uvijek postoje nove situacije koje nam ponovo i ponovo daju do znanja da smo samo ljudi koji svaki dan trebaju milost Gospodnju.
Sljedeći puta kada si u prilici da budeš strpljiv, sjeti se da imaš priliku da voliš ljude i da im svjedočiš Krista, jer ljubav je strpljiva.
Bravo, dragi moj tinejdžeru, uspio si doći do cilja. Trening strpljivosti čitanja je završio. Želim ti uspjeh u sljedećim izazovima.
Zamislite dalje osobu koja kad otvori usta kao da ima dar da tako lako zareže vaše srce. Povrijedi vas, a niti da trepne. Puni ste ljutnje i neopraštanja prema njoj i najradije bi da je nema u vašem životu. No ona je tu, toliko blizu da od nje ne možete pobjeći, nigdje se sakriti. Jedino što možete je strpljivo čekati i biti dobrostivi.
Ljubav je dobrostiva.
Kako u svoj svojoj povrijedi biti dobrostiv prema nekom? Ponovo i ponovo, iz dana u dan. Kako biti dobar, blag, milostiv? Kako, bez obzira na svoje osjećaje koji vrište, izraziti dobrotu toj osobi?
Biti dobar, što znaći koliko god boli, imati poželjne osobine, biti koristan, valjan, pošten, moralno izvrstan. Uz to dobre naravi, dobroćudan, mio, umjeren, ugodan. Prežestoko. Pogotovo ako mislimo na sebe i svoje povrede. Ona me gazi, a ja da budem dobrostiv i da je ljubim!
Tu nam treba Božanska vrsta ljubavi, ta dobrostiva, strpljiva, koja se ne boji davati, već djelovati i služiti.
Kada gledaš iz perspektive da toj osobi treba pomoć, onda ulaziš u dimenziju služenja. Dopuštaš Bogu da dotiće osobu kroz tebe.
Autor: Branka Menalo
