“Spominjite se svojih glavara koji su vam navješćivali riječ Božju: promatrajući kraj njihova života, nasljedujte njihovu vjeru.” (Hebrejima 13:7)
U ovoj knjizi bavimo se onima koji su navijestili ili nakon njih prenijeli Božju Riječ. To su ljudi koji su sjedili, putovali, surađivali s Isusom, odnosno oni koji su surađivali s tim ljudima i njihovi najbliži nasljednici u službi. Njih nazivamo crkvenim ocima. Prvi učenici (apostoli) su proveli oko tri godine s Gospodinom. Dan i noć oni su bili s Njim; slušali, pitali, surađivali. Oni su primarni (izravni) svjedoci Isusovog učenja i kršćanstva općenito. Nitko ne zna bolje od njih što je Isus poučavao i tražio od svojih sljedbenika. Nitko ne zna bolje od njih što je kršćanstvo. Ti isti ljudi su prenijeli Isusovo učenje i praksu sljedećoj generaciji… koja je to prenijela sljedećoj… U tim generacijama skovan je naziv katolička vjera. Dakle, nitko nam bolje od njih ne može objasniti što je katolička vjera, što čini pravog katolika, te što pravi katolik vjeruje i čini.
Oni nam također objašnjavaju što je crkvena predaja ili tradicija. S apostolom Pavlom, oni nam govore: “Ali ti ostani vjeran onome čemu si poučen. Znaš da u to možeš vjerovati, jer znaš da možeš vjerovati onome tko te je poučio. Odmalena poznaješ Sveto pismo, koje ti je dalo mudrost da primiš spasenje po vjeri u Krista Isusa. Jer cijelo je Sveto pismo od Boga nadahnuto i korisno za poučavanje, za popravljanje i odgajanje u pravednosti. Bog nas kroz njega oprema da budemo sposobni za svako djelo ljubavi.” (2 Timoteju 3:14–17)1
Vraćajući se k ocima, na “izvore”, otkrit ćemo što su rani kršćani vjerovali i prakticirali. Što smo bliže “izvoru”, to je duhovna “voda” čišća, svježija, a mi smo bliže izvornoj Isusovoj poruci i izvornom kršćanstvu.
Kada proučavamo ono što su rani crkveni oci naučavali, uvidjet ćemo da je većina njih željela sačuvati Isusovu poruku i praksu. Uvidjet ćemo da su smatrali da je dodavanje izvornoj poruci ili mijenjanje iste grijeh i da nitko ne može i ne smije ništa dodati ili oduzeti Isusovoj, odnosno apostolskoj poruci. Smatrali su da su nam Isus i apostoli predali cjelovitu spoznaju i da tu spoznaju nitko ne treba upotpuniti, nadograditi ili korigirati. Takvo razmišljanje sumira otac zapadne teologije, Tertulijan, kada kaže: “Inovacije su protuzakonite.”2
Moramo si priznati da bi bilo doista oholo dodavati ili oduzimati nešto onome što su naučavali Isus i apostoli. Mijenjati njihovo učenje značilo bi reći da oni nisu znali dovoljno dobro, a da “mi” znamo, te da smo “mi” pozvani to upotpuniti ili promijeniti. Takvo razmišljanje je arogancija. Nitko ne zna bolje od Isusa i apostolâ. U ovoj knjizi sam se usredotočio uglavnom na prednicejske (prije 325. godine) oce. To su bili ljudi koji su živjeli za kršćanstvo, a ne od kršćanstva. Mnogi od njih su to potvrdili svojom mučeničkom smrću. Možemo reći da su bili toliko predani Gospodinu da su se bezrezervno predali u službu Njemu i Njegovoj Crkvi. Bili su bliže izvoru kršćanstva i nisu bili pod utjecajem rimskih careva i carske politike. Istina, neki od njih su imali manje ili veće padove u vjeri (znali su zaći u krivovjerje i pogrešnu praksu), ali ih se ipak s pravom smatralo i smatra crkvenim ocima. Iako, dakle, oni – baš poput nas – nisu bili savršeni, ipak predstavljaju velika svjetla u povijesti i svijetu kršćanstva.
Klement Rimski je putovao s Pavlom i slušao Evanđelje iz Pavlovih usta. Ignacije i Polikarp su sjedili Ivanu do nogu. Irenej i Klement Aleksandrijski su izrasli iz njihove sjene. U njima vidimo prenošenje predaje i istinsku sukcesiju (nasljedovanje). Pod njihovim i Tertulijanovim utjecajem Ciprijan izrasta u jednog od najvažnijih crkvenih otaca svog vremena. Njihovo učenje i razumijevanje kršćanstva može pomoći i nama da postanemo bolji kršćani.
U komunikaciji s različitim ljudima često nailazim na rimokatolike ili pravoslavce koji protestantima predbacuju nedostatak tradicije ili sukcesije. Uočio sam da mnogi od njih ne poznaju ranocrkvenu tradiciju i da nikad nisu pročitali ono što su ranocrkveni oci pisali, te zato ne znaju što su oni vjerovali i prakticirali. Usprkos tome, oni se koriste predrasudom o predaji i sukcesiji kao navodno vjerodostojnim argumentom u omalovažavanju protestanata. Takav stav i pristup jednostavno nisu u skladu s istinom. Isto tako sam uočio da protestanti izbjegavaju proučavanje ranocrkvene predaje i spisa jer se boje da će ondje naći nešto što bi ugrozilo njihova vjerovanja. I takvo razmišljanje je daleko od istine.
Jedna od stvari koja vjerojatno doprinosi toj podijeljenosti je prisvajanje ranocrkvenih otaca od strane Rimokatoličke ili Pravoslavne Crkve. To prisvajanje je pogrešno. Pravi crkveni oci ne pripadaju ni Rimokatoličkoj ni Pravoslavnoj Crkvi, nego Crkvi Isusa Krista, a time i svim pravim kršćanskim vjernicima. Iako su oci živjeli na Istoku ili Zapadu, ili pisali grčkim ili latinskim jezikom, oni ne pripadaju samo jednom dijelu Crkve, nego cijeloj Crkvi i Gospodinu, posebno zbog toga što nisu vjerovali i prakticirali neke stvari koje današnja Rimokatolička ili Pravoslavna Crkva vjeruju i prakticiraju, nego ono što je tadašnja katolička Crkva vjerovala i prakticirala.
Dragi čitatelju, osobno se nadam da će ti ova knjiga pomoći da čuješ crkvene oce. Da iz njihovih “usta” (pera) čuješ predaju i razumijevanje katoličanstva i sukcesije. Njihovi spisi su autentično svjedočanstvo svjedoka druge i sljedećih generacija kršćana. Vjerujem da svi imamo ponešto za naučiti od njih. Ja jesam i imam još za naučiti. Promatrajući njihove živote, nasljedujmo i njihovu vjeru!
1 Biblijski navodi preuzeti iz različitih prijevoda.
2 O postu, 13. poglavlje. Autorov prijevod prema: The complete works of Tertullian; A. Roberts (ur.), Kindle izdanje, 2011. Svi navodi iz Tertulijanovih djela korišteni u ovoj knjizi su iz ovog izvora.
Autor: Damir Šićko Alić; iz knjige “Prava katolička vjera”
