Pritisak na našu djecu, po pitanju zaljubljivanja počinje već u predškolskoj dobi. Koliko smo puta čuli onu rečenicu od koje je skoro svakom bilo neugodno: “Imaš li curu/dečka?”. Svaki tatin prijatelj morao je postaviti to pitanje, a ja bi se crvenila od stida. Nije mi bilo jasno zašto me to pitaju – o tome uopće nisam razmišljala. Ja sam se samo htjela igrati sa svojim prijateljima.
U vrtiću danas mnoge aktivnosti idu u tom smjeru. Valentinovo naprimjer: svaki dječak mora nacrtati nešto djevojčici koja mu se sviđa, jer je to dan ljubavi. Nedavno sam čula kako petogodišnjak ne samo da ima jednu curu u vrtiću, nego njih pet?! Sve ih je imenovao i niti jedna nije najbolja, nego on sve voli jednako. Znam da je to slatko i simpatično, no koji će plod izrasti iz toga?
Poznata igra “Sad se vidi, sad se zna, tko se kome dopada” prati ih kroz sve godine provedene u vrtiću, čak i u nižim razredima osnovne škole. Mnoga djeca ne žele igrati tu igru jer se ne osjećaju ugodno ali ne znaju kako da to kažu tetama. Boje se ismijavanja i odbačenosti. Što im drugo preostaje? S vremenom to im postane prihvatljivo, jer se prakticira i nameće. Zato nije čudno što djeca počinju razmišljati o suprotnom spolu prerano i na krivi način. Bezbrižno odrastanje postaje izmanipulirano. Umjesto da se grade prijateljstva, da igra bude igra, nevina, vesela, spontana – grade se temelji za navodnu slobodu u kojoj je pojedinac centar svega. Takav pojedinac nije postavljen na zdravim temeljima.
U nižim razredima osnovne škole skoro sva djeca barataju tim rječnikom: “Hoćeš li biti moja
cura/dečko?”, drže se za ruke, a čak padaju i poljupci. Što će biti do kraja 8. razreda? Tu su naravno i mediji. Svaka serija, film, ne završava bez poljupca, čak i onih od 7 godina. Toliki je naboj emocija da svi čekamo trenutak da se oni poljube jer “na kraju krajeva sve je ljubav”?!? Rijetko koji film je bez scena otvorenog seksa koji na kraju nema veze s intimnim odnosom između muškarca i žene.
Prljave porno stranice dostupne su na internetu kao na tanjuru. Ponuda je velika: “Navali, ionako te nitko ne vidi!”, “Nitko neće znati!”, “Pa biraj hoćeš li muškarce, žene, životinje…” Svakakve gadosti, no ne brini: “Bitna je sloboda i ljubav”. Je li uistinu tako? Čudimo li se još uvijek što djevojčice od 13, 14 godina završe na abortusu? Kako i ne bi kada ih u školi uče o sigurnom seksu, kontracepciji, spolnim bolestima (To bi trebalo biti odgovorno?), a ne o odrastanju u zrelost, poštenom i odgovornom životu. Znam da ih neće učiti o Bogu i svetosti, no nemojmo ih varati. Ni njihovo tijelo ni emocije još nisu sazreli za taj dio života.
Trebamo li prihvaćati takvo stanje i prepustiti se tome? Ne zaboravimo da svako sjeme rađa svojim plodom.
Prepoznajmo vrijeme u kojem živimo i stanimo protiv toga. Jasno izrazimo svoje stavove i stojmo na njima. Neka drugima bude neugodno zbog opačine, a ne nama zbog svetosti. Prestanimo šutjeti. Počnimo govoriti istinu. Istina jedina oslobađa.
A svoju djecu poučimo o svetosti i čistoći. Učimo ih o silnim djelima Božjim, jer oni moraju znati kako je velik Bog kojem služimo. Taj Bog stoji uz njih svaki dan, a ta istina neka bude oslobođena duboko u njihovim srcima.
Obilje Božjeg blagoslova,
Autorica: Branka Menalo
