Moji su se roditelji vjenčali 1985. Iste te godine, 19.11. dobili su svoje prvo dijete – predivnog sina. Nazvali su ga Dario. Toga je trenutka njihov život dobio smisao, radost, ispunjenje… Dario je postao njihov svijet. Voljeli su ga više nego ikoga! Bio je miljenik, ne samo njima već i svima koji su ga poznavali. Čudo malo. Bio je poseban, kažu… i tako je rastao. Rastao je uz oba roditelja, u jednom malom baranjskom selu. Imali su oni, rekao bi čovjek, lijep život. Roditelji se nisu uvijek slagali u svemu, bilo je tu nesuglasica i svađi, ali postojao je netko zbog koga se isplatilo sve pretrpjeti – Dario. Njihova najveća radost u mnogim trenucima.
Došao je rat i sve što on nosi. Stanje u zemlji je bilo depresivno, sve je bilo sivo, tužno, pusto… Ali oni nisu odustajali. Radovali su se životu zbog njihovog jedinog sina, najvoljenijeg na svijetu, koji je njihov svijet svakog dana ispunjavao šarenilom, bez obzira na sivilo oko njih. 27.11.1993. saznaju jednu vijest kojom boje u njihovom svijetu počinju blijediti. Nakon rutinskog liječničkog pregleda, zbog sumnje na virozu ili nekakvu prehladu, dobivaju nalaz koji ukazuje na to da je njihov jedini sin, star 8 godina bolestan. Teško bolestan. Ima leukemiju i hitno mora na liječenje. Slom… život gubi smisao. Radost odlazi, a snaga iščezava. Ali moraju biti jaki zbog njega. Odlaze s njim na liječenje u različite gradove, prolaze kemoterapije i zračenja, gledaju njegove oporavke pa ponovna pogoršanja, uvjeravaju se da će sve biti dobro, ali nada nestaje. Trude se ali nemaju snage. A toliko ga vole. Dali bi najradije svoje živote za njegov. Mama je 6 mjeseci NEPRESTANO sjedila i spavala kraj njega na tvrdoj, bolničkoj stolici samo kako on ne bi bio tužan i usamljen.. Majčinska ljubav, neprocjenjiva. Gledala ga je svaku noć i svaki dan i razmišljala o svim predivnim trenucima koje je imala s njim, o njegovom osmijehu, o svoj radosti koju joj je donio… Ali je znala da sve to već sutra može nestati. Koja je to bol bila. I strah koji nije smjela pokazivati. Da ne govorim kako je u međuvremenu još puno toga izgubila, rat je bio u tijeku i uzeo je maha. Ali njoj je bilo važno samo jedno – da njen Dario ozdravi. Da joj se vrati nada i vjera u život. Da joj se vrati radost. Isto je bilo i s tatom, koji zbog okolnosti nije imao prilike provoditi puno vremena s Dariom. Svaki je dan znao da postoji mogućnost da samo čuje vijest… Zamislite živjeti s tim. U sred rata i sivila. Potpuno beznađe, strah, bol.
Nakon određenog vremena i nekoliko tura različite terapije, dolazi dobra vijest: Dario je puno bolje, broj leukocita znatno se smanjio i ako se bolest ne vrati u iduće 3 godine, smatra se izliječenim. Nada se vraća, radost se budi. Život dolazi. Njihov sin je dobro… I to više od godinu dana. Tata uvijek opisuje to vrijeme i priča kako je bio rumen kao jabuka, bucmast, vedar, razigran i uvijek nasmijan.
Ali to razdoblje nije dugo trajalo. Nakon nešto više od godinu dana, Dario je svjedok trenutka kada je tata brutalno pretučen i ostavljen krvav i ranjen. Spletom okolnosti sličan se scenarij odigrao ponovo, Dario je doživio prevelik stres i strah… I Dolazi vijest kako se bolest vratila. Okrutnija nego ikad. Liječnici gase i posljednje tračke nade za potpuno ozdravljenje, dapače, pripremaju roditelje na najgore. Ne znaju što učiniti. Cijela Hrvatska se diže na noge. O Dariu i mojim roditeljima se piše u “Areni”, skuplja se novac za transplataciju koštane srži što je još možda jedina nada za Daria. Tu se uključuju mnogi humanitarci, slavne osobe, obični ljudi… ljudi dobrog srca. Dario je bio u fazi remisije (stanje u kojemu može primiti koštanu srž davatelja), stoga potraga za davateljem nije trebao biti neki veliki problem. I svi su se bacili u potragu za osobom koja ovom malom Baranjcu može pomoći.
Inače, Darac je bio skroman dječak i nije imao mnogo želja… ali imao je jednu posebnu. Htio je seku. Htio je nekoga tko će mu biti radost kao što je on bio mami i tati, nekoga kog će paziti i gnjaviti, nekoga s kim će uživati. Roditelji, znajući da mu je to možda posljednja želja, odlučuju mu ju ispuniti i tako na svijet dolazi mala Martina – ja. I ti koji ovo čitaš, možda me znaš; kao prijateljicu iz škole ili kao curu iz sela ili kao “legicu” ili me znaš preko nekog… a možda me uopće ne poznaješ, nije bitno. Želim samo da primijetiš jednu stvar. Ja sam dijete rođeno kao želja mog smrtno bolesnog brata. Rođena sam u teškoj obiteljskoj situaciji, u boli. Moji me roditelji nisu planirali prije bratove želje. Oni su htjeli imati samo jedno dijete cijeli život. Nisam bila planirana u normalnim okolnostima, ali sam ipak bila željena i voljena. Samo želim da to imaš na umu, jer ćeš onda možda na sve što ćeš pročitati dalje i kad budeš gledao moj život, jasnije razumjeti neke stvari.
Da nastavim…Mojim se rođenjem rodila neka posebna radost u mojoj maloj obitelji, jer su svi vjerovali kako ću ja biti davatelj koštane srži koji Dariu treba. Ali i ta je nada propala. Vrlo brzo nakon toga, Dario više nije ni mogao biti primatelj srži jer je broj leukocita porastao. Tu je mojim roditeljima rečeno da mu ispune želje, da prožive s njim još što mogu, da mu nije ostalo još puno… Zamislite to. Imate dijete staro 10 godina i morate s njim proživljavati posljednje trenutke njegova života. I poslušali su ih… vodili su ga na more, pustili ga da provodi vremena sa sekom, bili su puno s njim i trudili se iskoristiti svaki trenutak. On je seku toliko volio i uživao s njom, da je pokidao kolica od šetnje, kupovao joj je sve i svašta, bila je njegova mala princeza… A roditeljima je sve to bilo preteško. Nisu se mogli nositi s tim i živjeti s tim. Tada su donijeli odluku: Ako umre Dario, neće ni oni živjeti. Ionako je on bio jedini razlog zbog kojeg su i živjeli. Mama je odlučila kako će si oduzeti život kako bi bila pokopana odmah s Dariom, tata nije mislio to odmah učiniti, ali je znao da neće biti sposoban da se brine za mene…i vjerojatno bi me ostavili u sirotištu ili nekome tko će me moći učiniti radosnom i voljenom, jer oni to nisu mogli. Htjeli su svim srcem, ali nisu imali snage niti života u sebi koji bi mi ponudili. Zamislite kuda ih je to sve odvelo. Bili su jako vezani za Daria, on je doslovno bio razlog zbog kojeg žive.
Jednog je dana, u cijeloj toj agoniji, netko pokucao na vrata njihove sobe. Soba se nalazila u Caritasovoj kući u Zagrebu gdje su oni kao prognanici s bolesnim djetetom, živjeli sa tridesetak drugih ljudi, pretežito Muslimana. Na njihovim se vratima pojavio mladić koji je rekao kako je čitao o njima u “Areni” i kako ga je nešto “natjeralo” da dođe k njima i kaže im nešto što će promijeniti njihov život zauvijek. Taj im je mladić počeo govoriti o Isusu. O živom Bogu. Moji su roditelji oboje bili iz kršćanske pozadine, ali nikada nisu čuli da je Isus u nečijem životu stvarno živ. Mladić im je rekao da Ga je on upoznao kada je bio na rubu smrti, bez nade, u paklu alkohola i droge…I moji roditelji nisu mogli sakriti oduševljenje. Rekao je kako je predao Bogu svoj život jednog dana i kako se tad sve promijenilo. I rekao im je da i oni trebaju tog Boga. Mama i tata su bili malo zbunjeni, iznenađeni, skeptični (ah, mi ljudi), ali su shvatili da nemaju što izgubiti. Dovoljno su očajni da im treba bilo kakva pomoć. I tako su, bez obzira na stanje u kojem su se nalazili, odlučili Bogu dati priliku. Mama, tata i Dario, istog su dana (27.11.1995., isti datum kao onaj kada je Dariju dijagnosticirana leukemija) pomolili se jednu jednostavnu molitvu i rekli Bogu: “Ako postojiš, učini nešto u našim životima, molimo te”. I znate što? On je učinio! Već idućeg jutra ništa više nije bilo isto… Ništa! U njihovim srcima se rodila nada. Okolnosti su bile jednake, ali su počeli ponovno osjećati radost koju su mislili da više nikada neće iskusiti. Rodila se, kako moj tata kaže, neka nova pjesma, koja nije imala nikakvog smisla kada bi gledao okolnosti, ali se jednostavno nije mogla ugasiti. Moj se braco, zajedno s mojim roditeljima, zaljubio u Boga. Bog mu je postao najvažniji u životu. Htio je svima ispričati ono što je Bog učinio u njegovom životu… htio je svima reći za radost koja je došla u njegov život, za mir, za dobrotu Božju. Svima je govorio kako je Isus sve što je oduvijek tražio i kako je presretan što Ga je napokon našao… a imao je samo 10 godina. I dalje je bio bolestan, išao je na kemoterapije i liječenje, ali je bio toliko oduševljen životom koji je došao u njega, da je imao potrebu o tome svima govoriti. Malo pomalo mijenjao je svijet oko sebe. Imao je osmijeh koji nije mogao sakriti nikako. Bilo je čak slučajeva u kojima bi saznao loše prognoze, nešto o pogoršanju njegova stanja i slično… I ono što bi on u tim trenucima napravio je zatvorio se u kupaonicu i na sav glas počeo slaviti Boga. Sasvim siguran da je njegova sudbina u Božjim rukama. I htio je da svi imaju tu sigurnost. Zato je znao i s natpisom “Ja pripadam Isusu”, obješenim oko vrata, hodati po gradu i čekati da ga netko nešto upita, samo da mu može pričati. Htio je da svijet upozna mir. Bio je svjestan svoga stanja, itekako. Znao je da može umrijeti… ali nije se bojao, zato što je upoznao Onoga čija je ljubav jača i od smrti. Upoznao je Isusa koji mu je postao prijatelj. Isto se dogodilo i mojim roditeljima. Napokon su prvi put u svom životu upoznali Nadu. I znali su da što god se dogodi, Isus njihove živote drži u svojim rukama. Živjeli su s tim, svih troje. Radosni i zahvalni Bogu. Jedino što su htjeli je da i drugima prenesu to što imaju. I jesu. Mnogi su upoznali Isusa preko njih (da ne govorim da su 70% njih bili Muslimani).
Dario je zdravstveno bio dosta loše, stanje se pogoršavalo, ali on nije prestajao govoriti o onomu što mu se dogodilo. Čak je i napisao jednu propovijed koju nikad nije uspio ispričati, koju moja mama danas zna propovijedati. Propovijed o radosti koju je doživio kada je svoj život dao Isusu. Govorio je o svom Najboljem Prijatelju… sve do svog zadnjeg daha. Došao je dan kada njegovo malo tijelo više nije moglo podnijeti bolest i bol. Tog dana, 05.04.1997. napustio je ovaj svijet, i to, unatoč boli i agoniji kroz koju je prošao, s osmijehom na licu. Da, dobro ste čuli! Mojim je roditeljima prije pomisao na taj dan bila najveća noćna mora. Već sam vam spomenula kako su planirali oduzeti si život. Nije im bilo lako, bilo im je jako teško i bolno što njihov najvoljeniji više nije s njima… ali unatoč tome nisu izgubili nadu. Znali su da je on i dalje živ, da je sada s Onim u kojega je toliko vjerovao i da će jednog dana opet biti s njim. Unatoč gubitku, shvatili su da njihov život svejedno ima smisao, znali su da Bog sve radi s razlogom i da ima za njih zadatak da nadu koju oni imaju nose drugima koji su u potrebi. I kada pogledam njihove živote danas, vidim da to i rade. Posvetili su se Bogu, služe Njemu, mnoge su doveli Isusu, mnogima su donijeli radost i nadu u život. Pomogli su mnogim mladim ljudima koji su bili u paklu ovisnosti, bluda, u beznađu… čak i nekima koji su si htjeli oduzeti život. I Bog je, zapravo, njihovu tešku i odvratnu situaciju, okrenuo u jedan sasvim novi život. Njihov je plan bio oduzeti si život, a sada ga oni nose drugima. To samo Bog može! Oni danas imaju ispunjen život, radosni su i sretni jer poznaju onoga koji je Gospodar života i smrti. Dario je u njihovim mislima, vjerojatno i češće nego što mislim, ali sjećanje na njega nije bolno, nije teško, nije mučno… sjećaju ga se s ponosom i radošću što je u svom kratkom životu postigao toliko puno. Osim njega i mene, Bog im je dao još četvero djece (sjetite se da su htjeli imati SAMO JEDNO), vratio im je sve što im je bilo uništeno, siti su, obučeni, imaju i više nego što im treba i služe svom Bogu.
Možda se pitaš zašto pišem sve ovo… Zato što ne želim propustiti priliku da ti ispričam priču o Osobi koja je promijenila moju obitelj, o osobi koja je promijenila moju sudbinu. Trebala sam biti dijete ostavljeno i napušteno, dijete čije je roditelje zadesila tragedija koja je bila preteška za njih, dijete koje ne bi imalo nikoga svoga na ovoj zemlji… ali Bog je imao drugačiji plan za moj život. I zato sam danas tu gdje jesam, samo zato. Nitko me drugi nije mogao spasiti od toga. Danas živim sa svojom mamom i tatom koji su me odgojili, čuvali, i beskrajno voljeli uvijek, živim sa mojom predivnom braćom i sekama, okružena sam ljudima koje volim, imam sve što mi treba, pa čak i viška da mogu drugima dati. Uskoro ću imati i svoju vlastitu obitelj. Bog odgovara na moje molitve i ispunjava želje moga srca. Služim Njemu i to mi daje veću radost nego bilo što na ovom svijetu. I ja poput mog brata imam u sebi tu želju da svima kažem o tome što je Bog učinio u mom životu. Teško je šutjeti o dobrim stvarima. Zato ovo sve pišem, jednostavno imam poticaj da to stavim “na papir” i podijelim sa svima vama. Ne dobijem uvijek od svih priliku da pričam o tome. Mnogi vide da je u meni nešto drugačije (neki to gledaju negativno, neki pozitivno), a ja sam htjela da vidite o čemu se radi, da vidite tko stoji iza svih čudesa koja se događaju u mom životu i da vas potaknem na razmišljanje. Nije život ovo na što smo navikli. Postoji puno dublje, što samo Bog daje. I On ti to može dati upravo sad tamo gdje jesi. Ne moraš čekati da ti se dogodi neka teška situacija, kao mojim roditeljima, da shvatiš da nema nade osim u Njemu. Zato sve ovo pišem… Da barem razmisliš o svemu ovome. Htjela sam ti pokazati da postoji odgovor na probleme ovog svijeta, koji god oni bili; da postoji mir i u sred oluje, da postoji nada koja ne ovisi o okolnostima… i da uistinu postoji ljubav koja je jača i od smrti. Ime joj je Isus!
Autorica: Martina Krišto
