Pozdrav svima!
Moje ime je Nenad i imam 35 godina. Želio bih s Vam podijeliti svoj životni put.
Da li se netko od Vas nekada izgubio na svome putu? Negdje ste krenuli autom ili pješke. Bili ste 100% uvjereni da znate kamo idete i odjednom se nađete u nepoznatom području. Izgubili ste se!
Moje prvo sjećanje o takvom događaju seže od moje 4-5 godine.
Išao sam s rođacima u šetnju po Starom gradu. Držao sam se rođaku za ruku, gledao izloge i svako malo se
odvojio od njega i otrčao negdje sa strane i opet se vratio k njemu. Igrao sam se. Bio sam jako mali i radoznao, ali sam imao povjerenje u njega i da je on tu te da sam siguran s njim. Ipak je on moj veliki rođak. U jednom trenutku sam pogledao prema gore da mu vidim lice, kad tamo….. Neka nepoznata osoba. Prepao sam se. Tko je to? Samo što nisam proplakao. Zatim sam se malo osvrnuo oko sebe i vidio njega. On se smijao. Imao me cijelo vrijeme na “oku” i pazio je na mene. Pratio je što radim i imao sve pod kontrolom.
Drugi put sa m se iz gubio sa otprilike 9-10 godina. Išli smo sa školom na jednu priredbu u sportsku dvoranu. Dvoje po dvoje za ručicu. Pravi pioniri. A učiteljica na čelu kolone. Roditelji su isto trebali doći tamo i s njima se vratiti kući. Moji roditelji u to vrijeme nisu imali automobil pa su zamolili susjede da me oni uzmu nakon predstave i da s njima dođem kući. Međutim u tim godinama sam već bio jako ponosan i nisam se s njima želio ukrcati u automobil. Rekao sam da ja znam put do kuće i da ću s nekim klincima iz razreda sam otići kroz park i doći doma. I tako ja krenem sam i na prvom raskrižju skrenem desno umjesto lijevo. Pa kada smoišli prema dvorani išli smo na raskrižju desno. I nađem se ja u nekom parku i pomislim; to je to. Sličan park kao onaj kraj moje kuće. Ponosan kako sam brzo stigao shvatim da to i nije taj park. Pa ja ne znam ni kako izaći s toga mjesta. Nepoznate kuće u blizini i nema moje ulice. Što ću sada? U sebi počnem zazivati Boga i opet samo što ne zaplačem. Kad odjednom se ispred mene pojavi školski kolega. Dječak koji je išao sa mnom u razred i njegova majka. Bili su nakon predstave kod bake u kratkom posjetu i sada su krenuli kući. U mom smjeru. Pitali su me što ja sam radim tamo? Jesam li se izgubio?
Ovaj put sam se morao poniziti i priznati da nemam pojma gdje sam i da mi treba pomoć. Povezli su me sa sobom. Otpratili do moje ulice. Bio sam spašen. Sada sam na svom terenu i mogu dalje sam.
Treći put sam se izgubio prije 10-ak godina. Tada sam već bio u ovoj Crkvi. Otišli smo najednu konferenciju u Graz – Austrija. Tamo smo bili 6 dana. Svi smo stanovali u jednoj kući i otišli smo tamo s 3 automobila. Ja sam išao sa svojim i sa mnom su se uvijek vozili: jedan brat i dvije sestre. Predzadnji dan kada smo se vraćali kući sa službe, uvijek istim putem ja pogriješim skrenuti na raskrižju. Dođemo do drugoga raskrižja i ja skrenem desno kao i svaki dan. Kad odjednom se nađemo u velikom kružnom toku. Što sada? Nastavim dalje. Znam se ja snaći u prometu! Zatim uđemo u jedan tunel. Vozimo se njime, a njemu nikako da dođe kraj. To je jedan od najdužih tunela u Europi. 8,5 kilometara je dug. Ne mogu se okretati usred tunela. Sestre hvata panika i to ne kriju. A i ja se počnem brinuti. Gdje ćemo izaći. Nema kraja. Napokon izađemo iz tunela, a mi se nalazimo skroz na drugom kraju grada. Nemamo koga pitati kamo da idemo. Ne znamo ni engleski, a kamoli njemački. Kako sada naći put do kuće? Srećom, već sam ranije bio u Grazu pa mi je grad pomalo poznat i uspijemo nekako doći do mjesta gdje je bila Crkva. Slava Isusu! Sada smo na svom terenu. Sada znamo put do kuće.
Sada bih Vam ispričao svoj životni put. Kao dijete sam bio jako miran i povučen. Roditelji su mi pružali sve što je bilo u njihovim mogućnostima. Stvarno su se trudili da mi pruže ljubav, osiguraju stvari da imam kao i druga djeca. Davali su sve od sebe, i činili to najbolje što znaju. Onoliko koliko su i oni znali.
Međutim ja sam već kao dječak u svojoj 10-oj, 11-oj godini malo počeo “eksperimentirati”. Malo sam išao sa strane. Kao u onom događaju s rođakom u šetnji gradom. U tim sam godinama počeo trošiti cigarete. A s 13-14 godina sam počeo čak konzumirati i alkohol i kući dolaziti u pijanom stanju.
Kada sam krenuo u srednju školu malo sam se primirio jer sam išao u Frizersku školu pa su oko mene bile samo cure i nisam imao s kime piti. Ali ubrzo sam našao društvo s kojim ću moći piti alkohol. Ubrzo sam počeo koristiti i marihuanu. Sa nekih 16 godina.
Postao sa m jako ponosa n i mislio sa m da ja sve znam i da sam mogu hodati kroz život. Nitko mene neće poučavati kako da ja živim. Ja sam ipak moderan momak. U trendu. Korak ispred. Što staromodni roditelji znaju. Ovaj dio me podsjeća na onaj dio što sam većpodijelio s vama ka da sam se izgubio na povratku s predstave. Znam ja svoj put!
Pošto sam bio jako revan u konzumiranju raznih opijata, probao sam sve što se nudilo na “tržištu”, vrlo brzo sam dobiva o status u tim kr ugovima i lako dolazio do jeftinijih izvora za nabavu opijata. Počeo sam se i družiti s preprodavačima droge. Bilo sam dio njihovog društva. Mislio sam: “to je to, došao sam do vrha! Kada dođem u diskoteku imamo svoje rezervirano mjesto, svi me znaju. Prava faca!” Tako sam letio neko vrijeme. I mao sam čak i problema sa zakonom zbog načina života. Jednu krivičnu prijavu i više prekršajnih prijava. I tako pun sebe i ponosa tlo se počelo tresti pod mojim nogama. Više nisam znao kamo uopće ja idem?
Gdje je kraj mog puta? Nisam vidio izlaz. Droga je počela jako loše djelovati na mene.
Moje duševno stanje se potreslo. Paranoje! U svemu vidim urotu protiv sebe. Stalno perem ruke, tuširam se više puta dnevno. Kao da želim sve to isprati sa sebe. Tu prljavštinu. Znate li priču o Alisi u zemlji čuda? Došla je ispred jednog labirinta i pitala jednu vilu kojim putem da krene. Vila joj reče:”A gdje želiš stići?” Alisa kaže:”Ne znam!” Vila:”Onda nije ni važno, sve jedno ti je. Ionako nemaš kamo stići.”
Tako je i u stvarnom životu. Ako nemaš odredište i ne znaš kamo ideš ne možeš ni doći na cilj. Jer ga nemaš!
Tako sam putem sreo jednu osobu o kojoj vam i želim posvjedočiti. Ne predstavaljam vam klub “Liječenih ovisvnika” niti klub “Liječenih alkoholičara”. Ta osoba se zove Isus Krist. On je došao u moj život.
Kao dobar Otac, uputio me ka mo da idem. Postavio je nove temelje i vrijednosti u mom životu. Dao mi je viziju Novog života.
Kako na Nebu, tako i ovdje na zemlji. Moji pogledi na budućnost su se promijenili. Naučio me je kako se normalno živi i što su prave vrijednosti kod ljudi i u životu. Dao mi je prave prijatelj, obitelj, vjeru, ljubav, ponizno i krotko srce. Bez ponosa, prevara, laži i pokazao mi dobru budućnost na putu s Njim. ON PORAVNAVA PUTOVE PRED NAMA I OTVARA IZVORE U PUSTINJI!
Čak sam jedno kratko vrijem bio otišao od Njega i zalutao u mračnom tunelu. Kao na onoj konferenciji. Ali sam i to kratko vrijeme bez Isusa, koji je svjetlo, razmišljao o Njemu. Znao sam da se u mraku tog puta mogu samo izgubiti. Srećom, ON JE VIJERAN I NE ODUSTAJE OD NAS. Znao sam taj svijet u koji sam zalutao. Isto kao što sam poznavao i Graz. Opet me je doveo do svoje Crkve i mjesta koje mi je poznato.
Sada znam put do kuće. Isus je moj put! I s njim idem do kraja. Da se opet ne izgubim putem. Ako si se i ti izgubio s puta kojim si hodao s Isusom ili nemaš viziju kamo trebaš stići možeš izgovoriti ovu molitvu i Isus će prići i pomoći ti da hodaš kroz život. Dati će ti smisao, viziju, vjeru i opremiti će te da prođeš kroz razne situacije i događaje s kojima ćeš se susresti i na kraju te dovesti u svoj dom. Na lijepo i sigurno mjesto.
Molitva:
Isuse ! Ja sada priznajem da bez Tebe ne mogu ići dalje. Moji putevi su krivi i ne z na m ka mo dalje. Ne zna m ka mo idem. Molim te dragi Isuse, da dođeš u moj život i da me vodiš kroz njega. Predajem svoj život i svoje putove Tebi Isuse. Ti si Bog! Ti si dao svoj život za mene, da ja imam život u tebi. I treći dan si Uskrsnuo, da ja imam Vječnost s Tobom. Tebi ništa skriveno nije i s Tobom neću zalutati. Ti si moj Spasitelj. Predajem se Tebi i u Tvoje ruke. Hvala Ti što me čuješ i što si Ti svjetlo u tami i tama ga ne može obuzdati. Ja sada stojim na putu s tobom Isuse i Tebe slijedim!
Autor: Nenad Stanković
