Ponekad u razgovoru ljudi mi postavljaju pitanja, kao na primjer: “Kako da znamo da je današnja Biblija (biblijski spisi) identična onomu što su apostoli pisali? Mnogi kažu da se Biblija kroz vrijeme mijenjala i da su je crkve ili crkveni službenici krivotvorili?”
Jesu li Biblija ili dijelovi Biblije bili krivotvoreni, krivo prevođeni ili krivo tumačeni? Odgovor je – da. Od samog početka ljudi su imali neke svoje ideje o tome što staviti, a što izbaciti. Neki su izbacivali cijele knjige, a drugi pojedine dijelove. Drugi su dodavali one knjige koje su se njima sviđale. I u ranim počecima Crkve, a i u kasnijim stoljećima pojedini dijelovi Pisma su namjerno krivo prevođeni kako bi opravdali učenje pojedinih učitelja ili Crkvi.
Upravo zbog svega toga je Crkva i ustanovila Kanon, mjerilo koje je odvojilo svete spise od svakodnevnih religioznih spisa. U tomu ju je vodio Duh Sveti. Njegovu ulogu vidimo u Isusovom govoru o Njemu od 14.-16. poglavlja Evanđelja po Ivanu.
U Djelima Apostolskim vidimo da Duh Sveti daje upute (Djela Apostolska 1:1), ispunjava učenike i nadahnjuje ih da govore (Djela Apostolska 2:4), tješi (Djela Apostolska 9:31), svjedoči (Djela Apostolska 5:23), govori (Djela Apostolska 10:19), silazi (djela Apostolska 10:44), zabranjuje (Djela Apostolska 16:6), ne dopušta (Djela Apostolska 16:7). U Djelima Apostolskim 15:28 apostoli kažu: “Dakako, Duh Sveti i mi odlučili smo…” Vođena Duhom Svetim rana Crkva je donijela mjerilo koje će razlučiti Božju Riječ od ljudske.
Netko će reći – ali kako su biblijski tekstovi prenošeni s generacije na generaciju? Zašto vjerovati u istovjetnost starih i novih spisa?
Westminsterska Ispovijed nam kaže: “Stari Zavjet na hebrejskom i Novi Zavjet na grčkom, nadahnuti od Boga i Njegovom brigom i opskrbom sačuvani čistima kroz sva stoljeća, su stoga autentični; stoga u svim spornim stvarima religije, Crkva se treba u konačnici obratiti na njih”.
Kako se Božja briga u očuvanju Pisma očitovala?
Od Mojsijeva pa do Gutenbergovog vremena, biblijski su tekstovi prepisivani rukom. Židovi su uvijek visoko cijenili i vodili brigu o Božjoj Riječi. Josip Flavije, židovski povjesničar, piše i govori nam: “Ništa nije bolje provjereno od spisa odobrenih među nama. Uistinu oni ne mogu biti predmetom rasprave, jer samo je među nama potvrđeno ono, što su proroci pisali prije mnogih stoljeća” (Protiv Apiona /861/2).
Filotej iz Aleksandrije, koji je bio i suvremenik apostola, kaže nam: “Židovi će radije umrijeti deset tisuća puta nego ispustiti (odbaciti) jednu riječ iz svih (svetih) spisa”.
Kako bi sačuvali izvornost teksta Starog Zavjeta, židovski rabini, teolozi svog vremena su osjetili potrebu sastaviti standardni hebrejski tekst Svetog Pisma Starog Zavjeta. Oko 100 godina poslije Krista rabini Tiberije i Babilona pokrenuli su proces rada na očuvanju originalnih spisa. U to su uložili ogroman trud i posebno od petog do desetog stoljeća umnožavali spise Starog Zavjeta koje danas nazivamo Masoretskim tekstom. Oni su ručno prepisivali tekstove Starog Zavjeta s tolikom preciznošću da je čak i greška jednog slova učinila skriptu nevaljanom i neupotrebljivom. Možete li zamisliti koliki su trud oni ulagali u to?
Kako bi prepisivanje bilo preciznije za svako su slovo znali koliko se puta ono ponavlja u spisima. Tako su izračunali da se slovo “alef” pojavljuje 42 377 puta, a slovo “bet” 38 218 puta, itd.
Ako usporedimo Masoretski tekst s drugim tekstovima, doći ćemo do zadivljujuće istovjetnosti.
Zbog raseljavanja Židova iz Izraela dijaspora iz Aleksandrije je odlučila prevesti Stari Zavjet na grčki jezik kako bi Židovi rođeni u Egiptu, i ostalim pokrajinama u kojima se govorilo grčkim jezikom, mogli naučiti svoje svete spise. Taj se prijevod naziva prijevodom Sedamdesetorice (Septuaginta) i rađen je od 250.-150. godine prije Krista. Tekst iz kojeg su prevodili na grčki je 1000 godina stariji od Masoretskog. Vjerojatno zbog toga što je svaku knjigu prevodio drugi prevoditelj, te kvaliteta usporednog teksta nije na najvišoj razini.
Drugi tekst s kojim se Masoretski spisi mogu usporediti i procijeniti je Samaritansko Petoknjižje. Kada su se oko 400. godine prije Krista Samarijanci odvojili od Židova i hrama u Jeruzalemu, počeli su prepisivati Mojsijevo Petoknjižje neovisno od Masoretskog teksta. Njihovi najstariji tekstovi sežu do desetog stoljeća poslije Krista. Ako se ti tekstovi usporede s Masoretskim tekstovima, postaje očito koliko su Masoretski tekstovi kvalitetni i čisti.
Malabarski tekst je otkriven među malabarskim Židovima u Indiji. U njemu nedostaju Levitski Zakonik i dio Ponovljenog Zakona.
Kada usporedite taj tekst s današnjim zapadnjačkim prijevodima, naići ćete na oko 40 omanjih razlika. Niti jedna od njih ne utječe na značenje i interpretaciju starog teksta.
Najvažniji svjedok autentičnosti hebrejske Biblije – Starog Zavjeta su takozvani Svitci s Crnog mora. Između 1940. i 1950. godine otkrio ih je arapski beduin Muhamed Ad-Dibua. Tražeći svoju izgubljenu ovcu ili kozu, otkrio je pećinu u kojoj je vidio nekoliko glinenih posuda16. Nakon toga se je zajedno s još jednim pastirom, spustio unutra i tamo pronašao 10 glinenih posuda. U dvije posude su pronašli rukopise koje su poslije prodali trgovcu starinama u Betlehemu. Nakon nekoliko mjeseci u drugoj špilji pastiri su našli još četiri skripte. U kolovozu 1947. godine preko trgovaca starinama te su četiri skripte dospjele u sirijski pravoslavni manastir. U studenom i prosincu 1947. godine prve tri su bile otkupljene od strane Hebrejskog sveučilišta u Jeruzalemu.
Nakon objavljivanja tih nalaza arheolozi i pastiri su krenuli u daljnja istraživanja, te su našli još skripta i dijelova. Ukupno oko 600 rukopisa, od kojih je 200 biblijski materijal. Djelići skripta broje preko 50.000 komada. Dio rukopisa i dijelova je bio od kože, a dio od papirusa. Među njima se mogu naći sve knjige Starog Zavjeta osim Estere. Uz knjige su se mogli naći i mnogi komentari pojedinih knjiga.
Vrijednost se tih nalaza dvostruko očituje. Prije svega bitna je njihova starost. Budući da su pisani (kopirani) između 300.-70. godine prije Krista, oni nam omogućavaju “zaviriti” stotinama godina prije do tada poznatih skripta.
Druga važna stvar je to što baš ti spisi najviše potvrđuju vjerodostojnost Mazoretskog teksta. Izaija iz Kumranskih špilja i Masoretski tekst Izaije su istovjetni. Da bismo shvatili koliko je to velika stvar trebamo razumjeti, da je do prije samo sto sedamdeset godina, pod utjecajem biblijskog kriticizma, znanstveni svijet pristupao Svetom Pismu kao nevjerodostojnom tekstu ili knjizi priča i mitova. To je ponukalo Konstantina Tischendorfa da putuje po Europi i traži po knjižnicama stare biblijske spise. Kada njegova potraga po Europi nije uspjela, on je otišao u Svetu zemlju gdje je na Sinaju nakon tri putovanja i petnaest godina traženja našao Sinajski kodeks biblijskih knjiga. Ipak, ni nakon tog otkrića koje je vratilo i potvrdilo vjerodostojnost biblijskih spisa unatrag gotovo 1.600 godina, od 1859. godine znanstveni svijet nije želio prihvatiti vjerodostojnost teksta Svetog Pisma.
Mnogi kritičari su za samog Izaiju govorili da je pisan nakon Isusove smrti jer: “Kako bi netko mogao s tolikom preciznošću pisati o događajima u Isusovu životu stotinama godina prije Njegovog rođenja i smrti.” Zbog toga su, kada su u Kumranskim pećinama otkriveni Izajini (ali i drugi) spisi, mnogi ostali zabezeknuti. Utvrđujući vjerodostojnost i starost najveće Izaijine knjige (papirus dugačak 7,4 metara), Nizozemac Jan Der Ploeg je utvrdio da on potječe oko 100 godina prije Krista.
Nakon otkrića Kumranskih spisa, otkriveni su 1951. godine i drugi spisi u Wadi Murabba’atu. Te spise su našli beduini dvadesetak kilometara od Kumrana. Po kovanicama i pismima nađenim s njima procjenjuje se da datiraju od 132. do 135. godine poslije Krista.
Od biblijskih tekstova ondje su manji proroci koji se gotovo savršeno slažu s Masoretskim tekstom, što ukazuje na to da je u drugom stoljeću prije Krista standardni tekst bio definitivno uobličen i utvrđen. Od drugih biblijskih tekstova nađeni su dijelovi Petoknjižja i Izaija.
Ako se ti, preko dvije tisuće godina stari tekstovi, usporede s današnjim prijevodima Biblije, doći ćemo do iznenađujuće istovjetnosti. Ako se netko iz bilo kojeg razloga usudi krivotvoriti ili krivo prevoditi Sveto Pismo, zahvaljujući tim starim rukopisima možemo utvrditi vrijednost prijevoda te ga po potrebi odbaciti ili zadržati.
Autor: Damir Šićko Alić; iz knjige “Biblija?!”
