Što je s Novim Zavjetom?
Premda nemamo ni jedan izvorni tekst, ipak je na temelju skripta koje datiraju od početka drugog do četvrtog stoljeća moguće jasno rekonstruirati cijeli Novi Zavjet. Spisi najbliži izvorniku su takozvani P52 koji datiraju od 110. do 125. godine poslije Krista. On sadrži nekoliko stihova iz Ivana 18:31-34,37,38. Drugi rukopisi, za koje neki znanstvenici vjeruju da potječu s kraja prvog stoljeća nose naziv Chester Beatty Papyrus II. On sadrži sve Pavlove poslanice osim pastoralnih.
Neki od najvažnijih rukopisa su:
The Chester Beatty Papyrus II spisi su dobili naziv po vlasniku koji ih je kupio od trgovaca u Egiptu uz potporu sveučilišta u Michiganu. Dijelovi tih skripta datiraju s kraja prvog stoljeća i početka drugog. Gotovo sve Pavlove poslanice, četiri Evanđelja i Djela apostolska potječu iz drugog stoljeća, dok Otkrivenje od 9-17. poglavlja potječe iz trećeg stoljeća.
Bodmer Papyri nose ime po svome vlasniku koji ih je otkupio od trgovaca u Egiptu. On sadrži Ivanove spise iz otprilike 175. godine. Prvu i Drugu Petrovu poslanicu i Judinu poslanicu iz trećeg stoljeća, te veće dijelove Lukinog Evanđelja s prijelaza u treće stoljeće.
Codex Sinaiticus je pronašao Konstantin von Tischendorf u samostanu Svete Katarine u podnožju Sinaja. Ti rukopisi potječu s početka ili polovice četvrtog stoljeća. Oni sadrže cijeli Novi Zavjet I pouzdano su svjedočanstvo vjerodostojnosti Biblije. Nalaze se u Britanskom muzeju u Londonu.
Codex Vaticanus se nalazi još od 1481. godine u Vatikanu ali nije bio na raspolaganju proučavateljima znanstvenicima sve do sredine devetnaestog stoljeća. Taj kodeks vjerojatno datira iz ranijeg perioda od Sinajskog i sadrži cijeli Stari Zavjet i veći dio Novog Zavjeta. Mnogi ga biblijski znanstvenici smatraju najpouzdanijim svjedočanstvom Novog Zavjeta.
Codex Ephraemi Rescriptus potječe iz petog stoljeća i sadrži dio Starog i dio Novog Zavjeta. Zbog toga što je izvorni tekst bio izbrisan, znanstvenici su se poslužili kemikalijama i četkicama kako bi obnovili izvorni tekst. Ovaj se rukopis čuva u Nacionalnoj biblioteci u Parizu.
Danas postoji preko 5.366 skripta Novog Zavjeta ili njegovih dijelova. Iz svih njih može se utvrditi jasan sadržaj Novog Zavjeta. Iako postoje vrlo male različitosti, niti jedna od njih ne utječe na bitne osnovne doktrine Novog Zavjeta.
Lingvinisti B.F.Westcott i F.J.A. Hort koji su proučavali oko 4000 skripta došli su do zaključka da je sedam osmina identično, dok jedna osmina ima promjene u redu riječi ili neke druge slične detalje. Hort je dodao tomu da jedva tisućiti dio novozavjetnog teksta može biti na bilo koji način bitnije različit!
Drugi novozavjetni znanstveik dr. Philip Schaff nam govori da postojeće varijacije “nemaju ni najmanju težinu glede integriteta teksta; naprotiv, one ga još potvrđuju”.
Poznati paleograf i kritičar starih tekstova Frederic Kenyon nam govori: “Kršćanin može uzeti cijelu Bibliju u svoje ruke i reći bez straha ili ustručavanja kako u svojim rukama drži istinsku Božju Riječ, predanu bez ijednog bitnog gubitka iz generacije u generaciju kroz stoljeća”.
Osvrćući se na biblijski tekst dr. Warfield nam govori: “Ako usporedimo sadašnji tekst Novog Zavjeta s bilo kojim starim tekstom, moramo priznati čudesnu istovjetnost”.
Kako bismo shvatili koliko su novozavjetni spisi vjerodostojni, možemo ih usporediti s drugim povijesnim spisima koji se I danas koriste u povijesti ili kulturi i kojima se pridaje velika vjerodostojnost. Na primjer, Galski ratovi Julija Cezara, koji su pisani između 58. i 50. godine prije Krista – danas postoji više rukopisa, ali samo 9 ili 10 njih su vjerodostojni. Najstariji rukopisi potječu iz vremena 900 godina nakon Cezarove smrti.
Tacitove Povijesti pisane su oko stote godine poslije Krista. Samo četiri i pol knjige su sačuvane. Njegovi su anali sačuvani u deset knjiga potpuno i dvije djelomično. Sve su one sačuvane u dva rukopisa od kojih jedan potječe iz devetog stoljeća, a drugi iz jedanaestog stoljeća.
Homerova Ilijada ima oko 650 rukopisa, a Euripidove Tragedije 330 rukopisa. Za sve navedene spise vremenski razmak između pisanja i najbližih rukopisa proteže se na 800-1000 godina. Za rukopise Novog Zavjeta taj je raspon nekoliko desetljeća. Zbog toga se novozavjetni znanstvenici nalaze u ogromnoj prednosti u odnosu na one, koji se bave klasičnim grčkim ili rimskim djelima.
Kao što smo vidjeli, i Stari i Novi Zavjet su čvrsto utemeljeni na ozbiljnim biblijskim istraživanjima. Povijesno su relevantni i istovjetni izvješćima najranijih “svjedoka”. Ako usporedite svoju Bibliju sa spisima koji datiraju 1800-2100 godina prije nas, doći ćete do identičnih izjava ili učenja. Vrijeme, događaji i zlonamjerni ljudi nisu uspjeli korumpirati i obezvrijediti Božju Riječ. Sâm Bog je bdio nad svojom Riječju i sačuvao je ne samo za nas, već i za naše unuke, praunuke itd. Danas se možemo osloniti na nju znanstveno i vjerski. Kao što je Isus rekao: “Nebo će i zemlja proći, ali riječi moje neće proći” (Matej 24:35).
Autor: Damir Šićko Alić; iz knjige “Bibija?!”
