Tipično u stilu rimokatoličkih apologeta, Ivan Poljaković počinje svoju apologiju moga teksta nizom objeda. U svom tekstu on kaže: “Tekst je krcat greškama, lažima i krivim tumačenjima onoga što naučava Katolička crkva.” Nakon toga Poljaković poseže za monopolom koji si Rimokatolička Crkva želi prisvojiti – tezom protiv koje ja i pišem u svojoj knjizi o katoličkoj vjeri. Čovjek koji je studirao teologiju, studirao za vjeroučitelja i napisao knjigu o apologetici trebao bi bolje poznavati stvari.
Rimska crkva nema monopol nad katolicitetom. Naziv “katolička” se počeo koristiti na Istoku od strane crkvenih otaca koji su sa Istoka, a to je danas područje Pravoslavne Crkve (u jednini ili množini), pa već i samom tom činjenicom zapadna, a posebno Rimokatolička Crkva nema monopol na naziv “katolički”. Prva velika podjela katoličke Crkve se dogodila 1054. godine na istočnu – Pravoslavnu, i zapadnu – Rimokatoličku Crkvu. No, Rimska Crkva ne preza od prisvajanja ili svojatanja naziva “katolička”.
Druga stvar koju taj pisac izvrće je davanje naziva “sljedba” našoj crkvenoj zajednici. Time nas g. Poljaković valjda želi omalovažiti, poniziti. On nam također poriče katoličanstvo i u istom dahu kaže: “Naravno, samo je jedna Katolička crkva, a sljedba D. Šićka Alića sigurno nije dio te Crkve. To je prvo i osnovno. U Katoličkoj crkvi ima 24 obreda, a jedan od njih je rimokatolički. Nitko bez odobrenja Katoličke crkve ne može koristiti katoličko ime jer bi to bilo kazneno djelo.”
Ovaj mali izvadak pokazuje monopoliziranje i omalovažavanje koje mnogi rimokatolički sugovornici pokazuju kada govore o mnogim drugim crkvama koje nisu iz kruga Rimske crkve. Mislim da je pošteno da kada on naziva crkve reformacijske baštine, odnosno crkvu Riječ Života – sljedbom, da i ja nazovem crkvu koju on brani rimokatoličkom sljedbom. To činim u svrhu postavljanja jednakosti između ove dvije “sljedbe”.
Po pitanju komentara na moj tekst, osvrnut ću se na njih, po mogućnosti što kraće.
1. Celibat. On kaže da su moji navodi “bezvrijedni jer navodno pobijaju nešto što Katolička crkva ionako ne naučava.” Poljaković kaže da Rimokatolička Crkva ne naučava celibat? Valjda čovjek želi reći da celibat u Rimokatoličkoj Crkvi ne postoji. Ili možda postoji? Ako ne postoji, zašto se svećenici, redovnici i časne ne ožene / udaju?
2. Pravljenje kipova. Prva stvar koju g. Poljaković preskače je moja tvrdnja da rana Crkva nije koristila ili pravila kipove u pobožne svrhe. On to ne pobija, već preskače. To je redovita praksa u kojoj ljudi zanemaruju rečeno i mijenjaju temu i teze.
Tako Poljaković kaže da sam u svom tekstu naveo samo jedan citat iz Biblije. Mislim da nije potrebno navoditi desetine stihova koje Biblija navodi protiv idolopoklonstva, a za koje on vjerojatno zna, ako je čitao Bibliju, a uzdam se da jeste.
Što se tiče kerubina i zmije Nehuštan, oni su napravljeni po izravnoj Božjoj zapovijedi, a ne zbog ljudske ideje i odluke.
Zmija je napravljena za jednokratnu upotrebu i nitko se nije molio pred njom – niti njoj, a kao što znamo poslije je uništena, jer je postala predmetom idolopoklonstva.
Kerubini su napravljeni za Kovčeg saveza i Prebivalište i ni njima se nije molilo i njima se nije klanjalo. Nije tako po pitanju rimokatoličkih kipova. Kipovi koje rimokatolici prave služe u pobožne, a ne umjetničke svrhe. Pred njima se moli, klanja, daju zavjeti ljudima koje oni predstavljaju. Od tih se mrtvih ljudi traži da oni mole, posreduju, zaštite i slično. Njima se daje uloga i čast koju Isus ima i koja je rezervirana isključivo za njega.
Time se razlikuje ono što su Izraelci učinili po Božjoj naredbi i ono što rimokatolici rade po vlastitoj volji. Da rimokatolici imaju lik kerubina i da se ne mole, ne zavjetuju i ne traže od njih da posreduju za njih, to bi bilo u redu, ali to nije tako. To su likovi koji predstavljaju ljude kojima se klanja, moli i od kojih se traži da posreduju za njih. Ako ne vidite razliku, žao mi je.
Što se tiče povijesti ikonoklazma, to je povijest u kojoj se nastojalo zaustaviti širenje idolopoklonstva koje se počelo pojavljivati u četvrtom i kasnijim stoljećima.
3. Čistilište. Citati koje sam naveo govore o tomu da vjerni nakon smrti odlaze ravno u raj, tamo gdje je Isus. Oni govore da je rana Crkva učila da nakon smrti postoje samo dva puta ili dva odredišta gdje umrli odlaze, i to su raj i pakao. Oci ne govore o trećoj opciji – čistilištu, jer oni i ne znaju ništa o tome. Da su znali ili naučavali o tome, tada bi imali i nešto zapisano. Nisu govorili o njemu, jer nisu znali niti vjerovali da ono postoji, jer je ono izmišljeno mnogo stoljeća nakon njihovih vremena. Sama Rimokatolička enciklopedija govori da se čistilište uvodi krajem dvanaestog stoljeća. Taj sam podatak naveo u knjizi koju g. Poljaković spominje, ali je njega preskočio.
Da bi netko nešto s pravom o vjeri tvrdio, nužno je da je ispunjen ovaj bitan uvjet: dva ili tri vjerodostojna svjedoka (2. Korinćanima 13:1): “Svjedočanstvom dvojice ili trojice svjedoka svaka će riječ biti utvrđena.” Drugim riječima, potrebno je da u kanonskim spisima koji su priznati od sveukupne (katoličke) Crkve nalazimo dva ili tri teksta koji izravno i nedvosmisleno govore o danoj temi. To je i stvarno značenje smisla katolički – vjerovano i prihvaćeno od svih. Ako nije prihvaćeno od svih, onda to nije katoličko, univerzalno, sveobuhvatno, sveprihvaćeno. Braniti čistilište nekanonskim, odnosno deuterokanonskim (drugokanonskim – prijevod riječi) tekstovima, kao što su knjige Makabejcima, je neprilično. Tako bi netko knjigama o Harry Potteru mogao braniti vračarstvo. Sami Židovi ne drže knjige Makabejcima za kanonske knjige, a isto je i s protestantima. Rimokatolička crkva je dodala te knjige u svoju Bibliju sredinom 16. stoljeća. Prema tomu, knjige Makabejcima, Tobija i druge, nisu kanonske ili katoličke knjige.
Tekstovi iz Mateja, 1. Petrove ili Timoteja (neprecizno navedeno) ne govore o čistilištu, već o drugom svijetu, odnosno o prebivalištu za mrtve (molim čitatelje da ih pročitaju). To mi ne poričemo, već naučavamo. Ti tekstovi konceptualno nemaju veze s pojmom čistilišta kako je on predstavljen u Rimokatoličkoj Crkvi.
Navedeni stihovi i tumačenje su bacanje prašine u oči kao i u nekim drugim slučajevima.
4. Nesigurnost spasenja. Ovdje se ponovno skreće s teme i spominje nešto što ja nisam spominjao, konkretno nauk “sola fide” i Luther. To se, vjerojatno, radi u svrhu zbunjivanja čitatelja. Svi navodi koje sam ja naveo jasno govore o tomu da kao i u Pismu, tako i u otačkoj predaji uviđamo da su vjerni bili uvjereni da kroz vjeru već posjeduju spasenje. Kod njih nije postojala sumnja glede toga. Poljaković se ne osvrće puno na ono što sam ja napisao, nego na ono što misli da je Luther vjerovao. Tu lukavo ubacuje izraz koji ja nikad nisam spomenuo (a mislim da ni Luther nije) i ponovno skaće s teme na temu a kao ostaje pri istoj temi. Komentar je: “bez obzira kako kasnije živjeli.” Takav komentar se ne tiće pitanja posjedovanja spasenja, već pitanja, možemo li izgubiti spasenje, a to su dvije različite teme. Da imalo poznaje što ja doista naučavam, onda izjavu: “bez obzira kako kasnije živjeli” meni nikada ne bi pripisao. Da je pročitao moju knjigu o katoličkoj vjeri, vidio bi da ja naučavam upravo protiv toga i da navodim najvjerojatnije upravo iste Irenejeve citate. Njegov komentar se više odnosi na one koji vjeruju u kalvinističku doktrinu: “Jednom spašen, uvjek spašen”. To nije moje vjerovanje.
U mom tekstu ja se osvrćem na ono što rimokatolički svećenici, odnosno vjernici, govore. Oni tvrde da mi ne možemo imati sigurnost spasenja i da je onaj koji to tvrdi ohol ili slično. Time siju sumnju i nevjeru. Prema toj tvrdnji su Pavao, Petar i drugi (crkveni oci) bili oholi, jer su tvrdili da su spašeni.
5. Molitva mrtvima. U svom osvrtu na moj tekst, g. Poljaković izjednačuje molitvu živih, jednih za druge, s molitvom mrtvim ljudima da mole za nas. Jedno s drugim nije povezano. Jedno je normalna stvar (moliti za druge ljude), drugo je grijeh (moliti se mrtvim ljudima). On čak uopće ne poriče da se on ili drugi mole mrtvim ljudima – on to i zagovara! – usprkos tomu što Biblija kaže “jedan je posrednik” i “nitko ne može doći k Ocu osim po meni” (Isus). Usprkos tomu što nas Isus uči da se molimo Ocu (“Oče naš”) i “Što god zamolite od Oca…” Retci iz Otkrivenja koje on navodi nemaju veze s molitvama mrtvim ljudima. To je bacanje prašine u oči. Oni govore o tomu da su pred Boga donesene molitve svetih. Čini mi se da je ista stvar s navodima iz otačkih knjiga, jer su oni neprecizni, a time nisu ni provjerljivi, osim Ciprijanovog navoda. Herma, primjerice, ima 3 knjige u kolekciji “Pastir”. U trećoj knjizi u petom poglavlju se daje objašnjenje usporedbe o polju i žitu i anđelima. Nigdje se ne govori da se trebamo moliti mrtvim ljudima. Klement u sedmoj knjizi u dvanaestom poglavlju (ako je g. Poljaković to naveo) govori o gnosticima, a ne o molitvi mrtvima. Ciprijan u svom 56. pismu Korneliju piše i potiče njega i druge da poste i mole se Ocu, jedni za druge, ali ga ne potiče da se mole mrtvim ljudima. Takav poticaj – poticaj da se molimo mrtvim ljudima – ne može se naći ni u jednoj od 27 novozavjetnih knjiga, a budući da je Poljaković spomenuo moju tvrdnju da do četvrtog stoljeća u vjerodostojnim otačkim knjigama ne možete naći niti jednu molitvu mrtvim ljudima, sve što je on trebao učiniti je citirati neke od tih molitvi. Budući da to nije učinio, time potvrđuje da je moja tvrdnja istinita.
Nasuprot tomu Biblija jasno govori da se ne smijemo obraćati na pokojnike (mrtve) i da se to Bogu gadi: “Neka se kod tebe ne nađe nitko tko bi kroz oganj gonio svoga sina ili svoju kćer; tko bi se bavio gatanjem, čaranjem, vračanjem i čarobnjaštvom; nitko tko bi bajao, ZAZIVAO DUHOVE ILI DUŠE PREDAKA ili se OBRAĆAO NA POKOJNIKE. Jer tko god takvo što čini gadi se Jahvi; zbog takvih odvratnosti njih i goni ispred tebe Jahve, Bog tvoj” (Ponovljeni zakon 18.10-12).
Zatim, da mrtvi više nemaju udjela ili utjecaja na ono što se zbiva pod suncem: “Živi barem znaju da će umrijeti, a mrtvi ne znaju ništa niti imaju više nagrade, jer se zaboravlja i spomen na njih. Davno je nestalo i njihove ljubavi, i mržnje, i zavisti, i VIŠE NEMAJU UDJELA NI U ČEMU ŠTO BIVA POD SUNCEM” (Propovjednik 9:5, 6).
Slično govori i Tertulijan: “Mi govorimo o Raju, mjestu božanskog sjaja koje prima duhove svetih. Tamo su sveti odsječeni od znanja ovog svijeta tom vatrenom zonom kao nekom vrstom odjelništva” (Tertulijan, Apologija, 47. poglavlje).
O molitvi mrtvima Laktancije u svojim “Božanskim institucijama” kaže: “Jasno je da oni koji se mole mrtvima, štuju zemlju ili predaju svoje duše nečistim duhovima, ne čine što bi ljudi trebali. Stoga će trpiti kaznu zbog svoje nečistoće i krivnje. Oni se bune protiv Boga, Oca ljudske rase, i krenuli su neoprostivim putem. Prekršili su svaki sveti zakon” (Knjiga 2, 18. poglavlje).
Origen kaže ovo: “Smatramo neispravnim moliti se bićima koja su se i sama molila Bogu. Uviđamo kako bi i oni sami sigurno više voljeli da mi svoje molitve upućujemo Bogu, kome su se i oni molili” (Protiv Celza, knjiga 5, 11. poglavlje).
On tvrdi da naše molitve i slično, trebaju biti upućene Vrhovnom Bogu i Riječi Božjoj: ”Jer svaka molitva, posredovanje i zahvaljivanje treba biti upućeno Bogu kroz velikog svećenika – Živu Riječ i Boga koji je iznad svih anđela. I samoj Riječi (Isusu) ćemo se moliti i posredovati, prinijeti zahvale i zamolbe, ako imamo sposobnost razlučiti između ispravne i neispravne upotrebe molitve” (Protiv Celza, knjiga 5, 4. poglavlje).
6. Primanje oproštenja (spasenja) nakon smrti (to je moj navod, a ne ono što je g. Poljaković stavio). U mome tekstu ja jasno pokazujem da se spasenje može dobiti samo ovdje, dok još živimo u ovom tijelu. To je vidljivo i iz onoga što je g. Poljaković naveo od Ciprijana.
Poljaković također navodi da umrli ne primaju oprost, već očišćenje. Po mom mišljenju, to je igra riječi. Moje pitanje je: “Očišćenje od čega i za što se daje zadovoljština ili naknada?”
On naziva moju tvrdnju obmanom, a tvrdi da “Katolička crkva naučava, (a) katolici ne vjeruju da se nakon smrti mogu oprostiti grijesi”. Zašto onda npr. u župi Sv. Antuna Opata u Velom Lošinju kažu ovo (moleći se mrtvoj osobi): “Nebeska Majko, ovu Svetu Misu prikazujem u nakane Tvog Bezgrešnog srca i molim te da se u ovoj Svetoj Misi sjetiš svih pokojnih iz loze moje majke/oca do u deveto, osmo, sedmo, šesto… koljeno, a koji trpe u čistilištu. Preko Tvog Bezgrešnog srca, Majčice, molim Isusa: – oproštenje svih grijeha za te siromašne duše, kojima i ja opraštam.”
Kako ja vidim, ovdje se u molitvi moli za “siromašne duše u čistilištu” da im se oproste svi grijesi. Ako je to tako, tada ja nisam nikoga obmanjivao, već govorio istinu, a onaj koji kaže da sam ja obmanjivao zapravo ne govori istinu. A, ako u navedenoj vjerskoj zajednici naučavaju ljude da tako mole, zašto naučavaju nešto što “katolici ionako ne vjeruju”?
Ogromno je krivovjerje – u zadnjoj rečenici ovog Poljakovićevog objašnjenja – indirektna tvrdnja da Isusova žrtva nije dovoljna i da pojedinac ima priliku u čistilištu dopuniti nedovoljnu Isusovu žrtvu svojim plaćanjem naknade i iz čistilišta biti spašen. To on kaže ovim riječima: “Duša koja se pokajala u posljednjem trenutku života za svoje grijehe te nije imala prilike platiti naknadu u ovozemaljskom životu bit će spašena, ali tek nakon naplaćene naknade u čistilištu”.
7. Tuđim pokajanjem i djelima drugih ljudi. Mislim da sam sasvim dovoljno i jasno naveo ono što je potrebno u mom originalnom tekstu. U tom tekstu sam naveo svećenika koji to tvrdi i radi. Prema tomu, to nije moje vjerovanje, već vjerovanje i praksa nekih rimokatoličkih svećenika. Ova tvrdnja se dokazuje i samom činjenicom misa zadušnica, molitvi za mrtve i slično. To su djela drugih ljudi.
8. Drugačiji izvor crkvenog nauka i prakse. Iako tvrdi da moj navod nije točan, Poljaković ipak dodaje Pismu (apostolskoj predaji) i “Naučiteljicu Crkvu”. Što bi bila “Naučiteljica Crkva”? Kako to da Isus nije imao Bibliju? A što su Zakon, Proroci i Psalmi o kojima Isus govori? Iz čega je Isus čitao kada je u Luki 4 navijestio svoju službu?
Koje su to tisuće (navodno 40 000) protestantskih denominacija? Čovjek koji se predstavlja kao sluga Božji ne bi smio govoriti neprovjerene i nedokazive stvari, o stvarima koje mu nisu bliske. Mislim da su vam puno bliskiji podaci koliko ima redova i sljedbi unutar Rimokatoličke Crkve, a ima ih puno.
U svom tekstu ja tvrdim da se katolička vjera temelji: “na onomu što je Isus predao, apostoli propovijedali, a Crkva čuva” (Atanazije).
Irenej nam tvrdi da nam je predaja bila prvo dana usmeno, a zatim i pismeno i da je Pismo temelj i stup vjere te on time i sam potvrđuje nauk: samo Pismo. On kaže: “Od nikog drugog nismo naučili plan našeg spasenja, osim od onih kroz koje je Evanđelje došlo do nas. Njega su oni jedno vrijeme objavljivali javno, a kasnije, voljom Božjom, predali su nam ga u Pismu, da (ono) bude temelj i stup naše vjere” (Irenej, Protiv hereza, 3. knjiga, poglavlje 1.1).
On još dodaje: “Stoga, budući da apostolska predaja doista tako prebiva u Crkvi, i trajno je među nama, poštujmo dokaz Pisma koji su nam providjeli apostoli koji su i napisali Evanđelje u kojem su zabilježili učenja (doktrine) o Bogu, ukazujući da je naš Gospodin Isus Krist Istina i da u njemu nema laži” (Protiv hereza, 3. knjiga, poglavlje 5.1).
Mislim da tomu ne treba ništa dodati. To se samo može prihvatiti ili odbaciti.
9. Uvođenje novina. Poljaković tvrdi: “Ne, nije točno g. Aliću. Crkva nakon što je primila predaju od apostola nije nikada u dvijetisućljetnoj povijesti promijenila nijednu dogmu”.
Gospodine Poljakoviću, ja nisam govorio samo o dogmama, već o vjerovanjima, praksama i doktrinama. Praksa krštavanja male djece je uvedena nakon drugog stoljeća. Molitve mrtvima i upotreba kipova u bogoslužne svrhe su uvedeni nakon trećeg stoljeća. Štovanje Marije i svetaca u četvrtom i petom stoljeću. Doktrina ili dogma o bezgrešnom začeću djevice Marije (za manje upućene – ne radi se o tomu da je Isus bezgrešno začet u njoj, već da je ona bezgrešno začeta u utrobi svoje majke) je uvedena 1854. godine. Doktrina ili dogma o Marijinom uznesenju je uvedena 1950. godine. Mislim da je bespotrebno nabrajati druge stvari. Sva ta vjerovanja i pripadajuće prakse koje nisu utemeljene u Pismu i predaji rane Crkve a naknadno su dodane kroz različita stoljeća i kroz njih se navješta neko drugačije evanđelje od onoga koje imamo u Pismu, Apostolskoj predaji.
10. Sveti otac. Već sam u svom tekstu rekao dovoljno.
11. Glava katoličke Crkve. G. Poljaković u svom tekstu kaže da ja lažem kada kažem da rimokatolici drže papu za glavu Katoličke Crkve. Ja nisam ni rekao da je Papa glava Katoličke Crkve. Ako pročitate tekst, vidjet ćete da piše: “Za rimokatolike, glava Rimokatoličke Crkve je rimski biskup”. A da rimokatolici drže papu za glavu Crkve vidljivo je na stranici osnivača Opusa Dei, “Sveti Josemaria Escriva”, gdje stoji ovaj tekst: “Papa se naziva Kristovim vikarom jer stoji pred njim na čelu Crkve. Riječ “vikar” dolazi od latinskog vices agere, predstavljati. On je vidljiva glava Crkve jer po samom Kristu, nevidljivoj Glavi Crkve, njome upravlja”.
Iz ovog teksta vidimo da rimokatolici drže papu za “glavu Crkve”. Riječ Crkve je napisana velikim slovom a to bi trebalo značiti cijele sveopće Crkve, jer u toj rečenici nije navedena nijedna određena crkva.
12. Majka vjernika. G. Poljaković tvrdi da ja lažem kada kažem da rimokatolici drže Mariju za majku vjernika. Je li to istina?
Na stranicama Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, Split, stoji ovaj tekst: “Prigodom zatvaranja trećeg zasjedanja Drugoga vat. sabora 1964. g. papa Pavao VI. o tome reče: ‘Na isti način na koji je božansko majčinstvo utemeljenje njezina posebna odnosa prema Kristu i njezine prisutnosti u djelu ljudskog spasenja koje je priveo kraju Isus Krist, jednako je tako božansko materinstvo glavni izvor odnosa između Marije i Crkve. A to stoga jer je Marija Majka Krista, koji u trenutku utjelovljenja u njezinu djevičanskom krilu postaje glava svojega otajstvena Tijela, Crkve. Marija je, nadalje, majka i vjernika i svih pastira, to jest cijele Crkve.'”
Kao što vidimo, papa Pavao VI. kaže da je Marija majka vjernika i svih pastira, to jest cijele Crkve.
Ukratko, komentar Ivana Poljakovića da ja lažem i obmanjujem ljude nimalo ne stoji, i on se, očito, ne slaže s papom Pavlom VI.
Kao što vidimo, vjerska zajednica koju Poljaković brani ne slijedi katolički nauk i praksu. Pozivanje na dogmu transsupstancijacije je još jedan dokaz o uvođenju novih doktrinarnih tumačenja. Taj oblik vjerovanja se pojavio u devetom stoljeću, ali je tada imao snažan otpor. Prva osoba koja je upotrijebila taj naziv je bio Ronaldo Bandinelli, budući papa Aleksandar III, polovicom dvanaestog stoljeća. Konačnu formulaciju potvrđuje Tridentski sabor 11. studenog 1551. godine.
Omalovažavanja i objede nisu dostojni komentara. Oni su slika svoga pisca koji se još uvijek može pokajati i obratiti i doći s nama slaviti Isusa u euharistiji, lomeći tijelo Kristovo i pijući Kristovu krv.
Njegov tekst možete pogledati na stranici katolik.hr.
Autor: Damir Šićko Alić
