Petar i Ivan uzlazili su u Hram na devetu molitvenu uru. Upravo su donosili nekog čovjeka, hroma od majčine utrobe; njega bi svaki dan postavljali kod hramskih vrata, zvanih Divna, da prosi milostinju od onih koji ulaze u Hram. On ugleda Petra i Ivana upravo kad zakoračiše u Hram te zamoli milostinju. Petar ga zajedno s Ivanom prodorno pogleda i reče: “Pogledaj u nas!” Dok ih je molećivo motrio očekujući od njih nešto dobiti, reče mu Petar: “Srebra i zlata nema u mene, ali što imam – to ti dajem: u ime Isusa Krista Nazarećanina hodaj!” I uhvativši ga za desnu ruku, pridiže ga: umah mu omoćaše noge i gležnjevi pa skoči, uspravi se, stane hodati te uđe s njima u Hram hodajući, poskakujući i hvaleći Boga. (Djela apostolska 3:19)
Kada čitam ove stihove, često se pitam zašto ove stvari ne viđamo češće među nama. Zašto se sila Božja ne očituje toliko silno kao u dane rane crkve.
Vjerujem da je jedan od odgovora zato što katkada želimo prilagoditi Evanđelje ljudima umjesto da ljude “poravnamo” sa Evanđeljem.
Gledajući oko nas, možemo vidjeti mnoge potrebe, ali mi nismo pozvani riješiti svaku ljudsku potrebu – to jedino Bog može. Mi smo pozvani donijeti ljudima riječ Evanđelja, riječ pomirenja i silu Božju koja iscjeljuje, mijenja i oslobađa.
Ovaj hromi prosjak bio je sigurno gladan i slabo odjeven i imao je mnoge potrebe, no apostoli su prepoznali uzrok problema. Oni nisu pokušavali samo “oguliti” površinu problema, oni su udarili u korijen. Zbog toga se Duh Sveti pokrenuo u sili iscjeljenja.
Zamislite da su Petar i Ivan pokrenuli neku humanitarnu akciju prikupljanja pomoći ovom čovjeku – sigurno ne bismo imali ovaj izvještaj u Bibliji. Takvu stvar može učiniti svatko tko ima malo bolju sposobnost upravljanja i meko srce. No, u sili iscjeljenja mogu operirati samo oni koji pripadaju Kristu, oni koji su ispunjeni Duhom Svetim.
Super mi je način na koji je Petar to učinio sa hromim prosjakom. On nije dozvolio da ga ljudsko očekivanje pokrene u smjeru u kojem nije trebao ići. Svakako, Petar je utvrdio i potvrdio potrebu koju je taj čovjek prezentirao rekavši: “Pogledaj u nas…Srebra i zlata nemamo…”
To je upravo ono što i mi često učinimo – detektiramo potrebu, i svoju nemoć da ju ispunimo… i onda ostanemo na tome. Najčešće tražimo ljudske načine i rješenja. No, Petar je nastavio dalje, on je znao što posjeduje i što vjeruje. Znao je da je u njemu Duh Sveti – sila uskrsnuća. Njegova vjera nije bila bazirana na okolnostima. On je vjerovao Isusovoj riječi: “…polagat će ruke na bolesne i oni će ozdravljati!” On se pokrenuo u vjeri i krenuo služiti iscjeljenje. Petar je znao Božje rješenje, prepoznao je prioritete i oslobodio ih u život tog čovjeka.
Mi smo pozvani govoriti Božju istinu ljudima. Mi trebamo naučiti prepoznati što Bog želi u određenom trenutku i to osloboditi. Da bismo mogli služiti u tom zadatku, trebamo biti uvijek spremni.
Predaj danas sebe Bogu i dozvoli mu da te upotrijebi na način na koji On to želi.
Autor: Petar Fabijanić
