Gledao sam po sobi koju sam koristio kao svoj crkveni ured, bila je to tako mala soba. U toj sobi nitko nije čekao na mene, a uopće nije bila namještena. Bio je tu samo prazan prostor i tišina je bila moj jedini prijatelj. To se zbivalo nakon što sam završio seminar i gorljivo širio Radosnu vijest. Jednom mi je netko rekao: „Pastore! Mora da ste imali naporan dan. Gdje ste bili danas?“
„Danas sam išao u selo udaljeno otprilike četiri kilometra svjedočiti. Sutra ću ići još dalje“, odgovorio sam.
„Vi vrlo naporno radite“, rekla je osoba. I zaista jesam. U to vrijeme bih širio Riječ o Isusu pješačeći mnogo milja dok moje noge ne bi natekle. Ipak, bio sam sretan i moje je srce bilo puno radosti. Jednog dana, koji je izgledao kao svaki drugi dan, vraćao sam se sa širenja Riječi o Isusu. Sunce je bilo iznad planina, a oblaci su ga iznenada zaklonili. Pomislio sam u sebi dok sam promatrao taj veličanstven prizor: „Nebo izgleda tako slikovito i veličanstveno pri zalasku sunca. Samo pogledaj kako sunce puno boja! Čini se da je Bog naslikao taj zalazak sunca kako bi me razveselio. Hvala Ti, Gospodine!“
Završio sam sa svjedočenjem i došao sam kući dok se spuštao mrak. Kad sam se presvukao, razmišljao sam o tom danu, jer sam običavao na večer čitati bibliju i razgovarati s Gospodinom i prijeći u mislima što sam radio u tom danu. Čitao sam Novi zavjet i to dio gdje Isus vodi svoje učenike da šire Evanđelje siromašnim, bolesnim i zarobljenim ljudima. Te večeri sam čitao Ivana i jedan stih mi je doista upao u oči. Osjetio sam kao da slova teksta postaju sve veća i oživljuju. To mi se dogodilo prvi puta premda sam često čitao bibliju. Srce mi je počelo udarati i čuo sam kako mi netko govori: „Svima koji ga primiše (Isus) dade vlast da se zovu djeca Božja.“ To su bile riječi iz Evanđelja po Ivanu 1:12. Neobično je bilo to da od tada nisam mogao misao o „djeci Božjoj“ maknuti iz svog uma.
„Dakle,“ mislio sam, „ja sam dijete Božje, od Boga koji je stvorio svijet. Ja, Yonggi Cho, jesam sin Božji! To je zapanjujuće!“ Dok sam meditirao o tome primio sam potvrdu u svom srcu da sam dijete Božje. Iznenada je stih iz Ivana 14:14 došao u moju glavu: „Ma što me zamolili u moje ime (Isus), ja ću to učiniti.“ To znači, da ako ja zamolim za bilo što u ime Božje (Isusovo), On će mi to dati. Bog je moj Otac, a ja sam Njegov sin. To znači da će Otac dati sinu sve što zatraži-zaželi (po Njegovoj volji). Upravo tako! Haleluja! U tom času sam osjećao kao da mi je netko dao ključ koji otvara sva vrata. Moje je srce kucalo još jače kad sam kleknuo da molim i otkrio Božja obećanja. „Bože! Vjerujem da je odlomak iz biblije, koji sam danas pročitao bio namijenjen meni, Tvojem sinu. Gospodaru svijeta, Ti si sada moj Otac! Ali Gospodine, ja, Tvoj sin, nemam ništa ovdje upravo sada. Pogledaj! Čak nemam ni stol ni stolicu! I nemam bicikl! Vjerujem da si Ti najbogatiji na svijetu. Gospodine, moj Bože Oče, želio bih Ti reći što sve trebam. Kao što si Ti rekao: „Ma što me zamolili u Moje ime (Isus), Ja ću to učiniti!“ Zato Te molim da odgovoriš na moju molitvu. Bože Oče, treba mi stol za kojim ću učiti. Molim Te daj mi stol i stolicu! Također trebam bicikl kad idem na svjedočenje. Molim Te, daj mi još i bicikl! Ja vjerujem da Ti, Bože Oče, ispunjaš potrebe Svojeg sina. Molim (i odmah zahvaljujem u Isusovo ime u vjeri). Amen!“
Kad sam završio s molitvom, moje je srce bilo tako puno da sam osjećao kako sam primio pozitivan odgovor od Boga. Jer sam iskreno vjerovao da će mi Bog dati stvari koje su mi trebale, i osjećao sam da mogu vidjeti stol i stolicu u svojoj sobi. Sama misao o tome me je usrećila. Nisam mogao vidjeti te predmete svojim naravnim očima, ali sam očima svog srca vidio da se stol i stolica već nalaze u mojoj sobi. Oslanjao sam se na Riječ Božju svaki dan i očekivao stvari koje sam naručio u svojoj molitvi. Prošao je jedan i zatim drugi mjesec, ali mi se učinilo kao da stvari koje sam naručio u molitvi neće uskoro stići. Iskreno, sjeme sumnje se pojavilo u mojem umu i počeo sam preispitivati istinitost Riječi Božje. Ali sam nadvladao te sumnje i nastojao svim silama vjerovati kako će mi Bog dati što sam zatražio. Dok su se sumnje i vjera žestoko borili u mom srcu prošlo je još šest mjeseci, a moja molitva još uvijek nije bila uslišana.
Bližio se kraj ljeta a jesenska kiša vani najavljivala je nadolazeću jesen. Na tren me je obuzela sumnja i počeo sam se žaliti: „Bože! Što je ovo? Zamolio sam te prije mnogo vremena za stol i stolicu i bicikl. Šest mjeseci je prošlo i ništa se nije dogodilo! Gospodine! Ti znaš kako je teško svjedočiti u ovom siromašnom selu. Hvalisao sam se pred seljanima da je moj Bog dobar, da On uslišava moje molitve. Bože, ja sam razočaran!“ Tako sam bio potišten i u velikoj boli da nisam želio nastaviti Božje djelo. Plakao sam Bogu baš kao dijete svojoj majci. „Bože! Kad ćeš ispuniti moju molitvu? Mislio sam da ispunjavaš sva svoja obećanja! Zašto moja molitva od prije šest mjeseci još nije uslišana? Molim Te, požuri!“ Vruće suze su se kotrljale niz moje lice. Molio sam i plakao dugo vremena, a tada sam iznenada osjetio da mi je Bog dao mir. Odmah su pritužbe koje sam imao prema Bogu nestale.
Tada sam čuo Božji glas duboko u mojem umu: „Yonggi! Čuo sam tvoju molitvu prije mnogo vremena.“
„Bože! Što se onda dogodilo s mojim stolom, stolicom i biciklom?“ pitao sam.
„Yonggi!“ odgovorio je. „Želio bih odgovoriti na molitve Svoje djece brzo, ali Mi se ne mole, kao ni ti, u detalje. Ima mnogo vrsti stolova, stolica i bicikala na svijetu, a ti mi nikad nisi rekao jasno i određeno u detalje svoje potrebe. Reci mi što želiš i budi određen. Opiši u detalje predmete.“
To prije nisam znao! Bio sam šokiran! Nitko me do tada nije naučio kako da ispravno molim. Bog je tada donio u moj um stih iz Hebreja 11:1: „Vjera je jamstvo za ono čemu se nadamo, dokaz za one stvarnosti kojih ne vidimo.“ Kleknuo sam ponovno i molio: „Bože! Jako mi je žao. Bio sam u krivu. Promijenit ću način na koji molim.“
Tog istog dana počeo sam moliti u detalje, opisujući u svom umu što sam želio i imao vjeru kao što mi je Bog rekao. „Bože! Trebam stol. Želio bih da bude od filipinskog mahagonija. I želio bih da bude dovoljno velik tako da stane uza zid pod prozorom. Hvala Ti što mi daješ lijepi stol. Isto tako mi treba i stolica. Htio bih da ima metalne rubove i kotače tako da se mogu kretati sjedeći na njemu, oko mojeg stola. Hvala Ti što mi daješ lijepu stolicu. Također mi treba bicikl. Znam da ih ima mnogo vrsti, ali ja bih želio američki bicikl koji je najbrži i najjači. Također bih želio da ima brzine kako bih mogao kontrolirati brzinu. Bože! Hvala Ti što mi daješ odličan bicikl.“ Zamišljao sam sve za što sam molio u molitvi u svom umu kao slike. Drhtao sam od radosti, jer su me moji snovi nakon molitve ispunjali radošću i zahvalnošću. Te noći sam mogao mirno spavati kao dijete u rukama svoje majke.
Kao i prošli puta, dugo je vremena prošlo od moje molitve. Međutim, u to vrijeme naučio sam mnogo o Božjim putovima. Morao sam naučiti kako biti strpljiv nakon molitve. Premda nisam mogao vidjeti svojim naravnim očima, moja vjera da će mi Bog dati što sam molio, rasla je u meni, tako da nisam brinuo. Rekao sam Bogu: „Bože! Stol od filipinskog mahagonija je jako lijep. Vidim stolicu, koja ima kotače, pored stola. Mogu se u njoj lako kretati. Bože, pogledaj taj bicikl proizveden u Americi! Tako je čvrst!“ Iako u to vrijeme ništa od toga još nije bilo u mojoj sobi, zamišljao sam da je sve što sam naručio već tu i molio i zahvaljivao kao da su stvari već bile tu.
Naučio sam više o vjeri, jer me je Bog trenirao u moje molitveno vrijeme. I jednog dana sam dobio odgovor na svoju molitvu. Konačno su mi stvari, koje mi je Bog obećao, bile dostavljene. Haleluja! Jedan čovjek je došao u moj ured uzdišući glasno od trčanja i rekao: „Pastore! Oh, ja sam skoro ostao bez daha zbog žurbe! Želim ti reći da imaš pošiljku u svom domu.“
„Pošiljku? Nisam ništa naručio!“ rekao sam.
„Pa, o tome ne znam ništa!“ uzvratio je. „Sve što znam je da postoji pošiljka i ti trebaš otići tamo.“
Kad sam stigao kući i vidio pakete bio sam toliko iznenađen da nisam mogao zatvoriti svoja usta. Stvari su bile oblikovane upravo onako kako sam ih zamišljao u molitvama sve to vrijeme. Povikao sam: „To je lijepi stol od čvrstog filipinskog mahagonija! A ovo je stolac s kotačima koje je proizveo Mitsubishi! A ovo je (moj novi) jaki američki bicikl! Hvala Ti, Bože, Oče moj! Svi pogledajte! Bog mi je dao sve za što sam se molio!“
Ljudi koji mi nisu vjerovali sve to vrijeme i oni članovi crkve i ljudi iz sela, koji su se ponašali prema meni kao da sam lud, bili su iznenađeni vidjevši stvari koje mi je Bog podario. Otkrio sam im tajnu: „Morate moliti opisujući detaljno. Recite Bogu u detalje što sve želite i onda imajte vjeru da ćete to primiti. Vjera je pouzdanje da će Bog dati i očekivanje da će se to dogoditi, premda to još nije vidljivo. On će učiniti vama na isti način kao što je učinio za mene.“ Taj događaj je donio veliku promjenu u moj život. Prije tog iskustva nisam molio opisujući u detalje, a nakon toga moja je vjera rasla i molio sam specifično i u detalje opisivao stvari (ili promjene u duhu i duši ili obitelji, crkvi, susjedstvu, gradu, zemlji). Biblija još svjedoči i izjavljuje: „Vjera je kad smo sigurni u ono čemu se nadamo, to jest kad smo sigurni u ono što još ne vidimo naravnim očima.“ (Hebrejima 11:1, slobodni prijevod, op. prev.)
Mnoge stvari su nam nedostajale u crkvi. Kad smo je započeli, imali smo samo ljubav za Boga. Naša se crkva sastajala u jednom trošnom, starom, napuštenom šatoru s betonskim podom, koji je napustila američka vojska. Bio je na vrhu brežuljka, pored groblja. Kad bi nas susjedi vidjeli, mogli su nas zamijeniti s prosjacima i bilo kome tko bi došao u naš crkveni prostor, sigurno nismo izgledali kao snažna crkva koja ima potencijal za rast. Međutim, barem u mojem srcu, bio sam siguran da će Bog oživjeti našu crkvu, tako da nikada nisam pomišljao na to da bi naša crkva mogla biti promašaj. S uvjerenjem od Boga da će naša crkva rasti, nacrtao sam sliku crkvenog prostora ispunjenog vjernicima i vizualizirao to kad god bih se molio. Što mislite da se nakon toga dogodilo? Naravno da su se mnoge dobre stvari dogodile, jer sam imao Božje uvjerenje, i upravo je tu na vrhu brežuljka Daejo-dong započela čudesna, zapanjujuća priča o rastu naše crkve.
Autor: Dr. David Yonggi Cho; iz knjige “U službi nade već 50 godina”
