Ugradi se u zdravu lokalnu crkvu i uđi u oblak slave, jer je to mjesto na kojem Bog želi da budeš.
Mnogi kršćani crkvu smatraju mjestom za ispunjavanje vlastitih potreba. Čim dođe trenutak da nešto daju crkvi, oni se pobune i počnu kritizirati sve oko sebe. Problem leži u činjenici da takvi ljudi ne vole Crkvu onoliko koliko je Krist voli, niti o njoj razmišljaju na način na koji On o njoj razmišlja.
Postoje dva načina na koja bismo trebali doživljavati Crkvu. Kao prvo, moramo shvatiti da je Crkva univerzalno tijelo sačinjeno od svih vjernika iz svih denominacija. No, svaka lokalna zajednica koja djeluje na području svoga grada također je crkva.
Način na koji se odnosimo prema lokalnoj zajednici pokazuje kakav stav imamo prema univerzalnoj Crkvi. Nitko ne može reći da voli univerzalnu Crkvu ako ne pokazuje ljubav prema svojoj lokalnoj crkvi. Nitko ne može tvrditi da je ugrađen u univerzalnu Crkvu ako se nije ugradio u lokalnu. Lokalna crkva predstavlja temeljnu stanicu univerzalne Crkve.
Sve što Krist čini kroz univerzalnu Crkvu trebalo bi se očitovati u djelovanju lokalnih crkava.
Lokalna crkva treba biti tlo iz kojeg će vjernici dobivati hranu i crpsti duhovnu snagu potrebnu za donošenje plodova Duha Svetog. Ona treba biti mjesto u koje će po Duhu Svetom dotjecati Isusov život, tako da Gospodin može ostvariti planove koje ima za nju.
Mnogi kršćani žele primiti sve što im Isus želi dati, ali se ne žele ugraditi u lokalnu crkvu. Nitko tko ne želi “pustiti korijen” u lokalnu crkvu ne može od Krista primiti puninu blagoslova. Takva će osoba s vremena na vrijeme dobiti određene blagoslove, no nikada neće primiti puninu onoga što joj Bog želi dati. Na žalost, mnogi kršćani crpe život “iz zraka”. Umjesto da primaju hranu putem korijena, oni je primaju kroz lišće. Takvi ljudi se hrane na seminarima i konferencijama te zbog toga nemaju razvijen korijen i ne mogu primiti puno hrane.
Kada se suoče s problemima, oni padaju. Svaka poplava ili oluja u njihovim životima može imati smrtonosan učinak. U Hrvatskoj postoji velik broj mrtvih vjernika. Oni su poput stabala bez korijenja. No, također postoji i velik broj onih koji su oštećeni i ranjeni, jer su ih različiti vjetrovi i valovi razbili o mnoštvo “stijena”. Tim ljudima je potrebno iscjeljenje.
“Zasađeni u Domu Jahvinu, cvatu u dvorima Boga našega. Rod donose i u starosti, sočni i puni svježine: da navijeste kako je pravedan Jahve, Hrid moja, onaj na kome nema nepravde” (Psalam 92:14-16).
Uvjeren sam da Bog želi da svaki vjernik cvate, tj. donosi rod i bude pun svježine. No, da bi se to dogodilo, vjernik mora biti zasađen. Apostol Petar je rekao: “Pristupite k njemu (Kristu)… te dopustite da se od vas samih kao živog kamenja sagradi duhovna kuća…” (1. Petrova 2:4-5).
Bog nas neće na silu zasaditi ili ugraditi u crkvu. Mi to moramo željeti. No, mi nismo ti koji odlučuju gdje će nas On ugraditi. Bog to zna bolje nego mi. Jedno je sigurno: On nas neće ugraditi u crkvu u kojoj ne postoji protok Njegovog života i u kojoj je Njegovo djelovanje ograničeno. Otac nas ne želi ugraditi u crkvu u kojoj ćemo samo egzistirati ili stagnirati, već u crkvu u kojoj ćemo doživljavati duhovnu i karakternu izgradnju. On želi da se razvijamo i donosimo plodove. Da bismo to mogli činiti, moramo biti posađeni u dobru zemlju. Ako ne rasteš i ne donosiš plodove za Božje kraljevstvo, onda negdje postoji problem. Taj problem se može nalaziti na dva mjesta: u zemlji ili u tvom korijenu. Preispitaj svoj život, pronađi uzrok problema i što prije ga se riješi. Bog želi da tvoj život obiluje plodovima.
U usporedbi o sijaču Isus je rekao: “Isto tako, posijani na kamenito tlo jesu oni koji, kad čuju riječ, odmah je primaju s radošću, ali nemaju u sebi korijena, nego su nestalni. Nato, kad dođe nevolja ili progonstvo zbog riječi, smjesta podlegnu” (Marko 4:16-17).
Sasvim je moguće da vjernik doživi Božji doticaj i zavoli Boga, a da ipak nigdje ne pusti korijen ili pak ima korijen koji je nerazvijen i zakržljao.
Isus kaže da su ljudi bez korijena nestalni. Danas su u crkvi, a već sutra ih više nigdje ne možeš vidjeti. Danas su u jednoj, a sutra u drugoj crkvi. Vjernik koji nigdje nije zasađen ili koji se neprestano presađuje iz jedne zemlje u drugu ne može primati hranu i život koji su mu potrebni za rast. Ako uzmeš biljku i počneš je presađivati s jednog mjesta na drugo, ona će zakržljati ili uvenuti. Ponekad je dovoljno da je premjestiš na drugo mjesto i ona će početi venuti.
Ugradnja u zdravu lokalnu crkvu je ključ za zdrav duhovni život. “Ko palma cvate pravednik i raste ko cedar libanonski. Zasađeni u Domu Jahvinu, cvatu u dvorima Boga našega. Rod donose i u starosti, sočni i puni svježine: da navijeste kako je pravedan Jahve, Hrid moja, onaj na kome nema nepravde” (Psalam 92:14-16).
Kada odlučiš dopustiti Bogu da te zasadi u dobru zemlju, pusti svoj korijen. Pusti ga duboko. Neka se protegne koliko god je potrebno, kako bi mogao crpsti puno hrane i vode.
Kada se ugradiš u lokalnu crkvu počni pozitivno govoriti o njoj. Dopusti svom korijenu da se protegne u dubinu. Vjernici (uključujući i tebe) nisu savršeni. Prema tome, ne postoji ni savršena crkva. Nisi pozvan kritizirati svoju crkvu. Ako čuješ da je netko kleveće ili mrmlja protiv nje, ukori ga jer takva osoba mrmlja protiv Krista. Tvoja crkva je tvoja obitelj. Brani je. Ugradi se u nju na način koji će ti omogućiti da doprineseš njenom uspjehu i napretku. Bude li tvoja crkva uspješna i ti ćeš biti uspješan. Gradeći crkvu ti surađuješ s Kristom, Graditeljem Crkve. On je rekao: “Sagradit ću Crkvu svoju, i Vrata pakla neće je nadvladati” (Matej 16:18).
Božja Riječ potpuno jasno kaže: “Pristupite k njemu… te dopustite da se od vas samih kao živog kamenja sagradi duhovna kuća…” (1. Petrova 2:4-5).
Postoji mnoštvo vjernika koji nisu ugrađeni, tj. uklopljeni u svoju lokalnu crkvu. Zbog njih crkva ne izgleda potpunom, već nalikuje na hrpu materijala za gradnju ili na morsko otočje. Pavao opisuje crkvu kao tijelo, a vjernike kao udove tijela. Niti jedan ud se nema pravo otkinuti, odvojiti ili izolirati od tijela kojem pripada. Odvajajući se od crkve, vjernik ne nanosi štetu samo sebi, već i čitavom Tijelu.
Riječ nas poziva da pristupimo k Isusu i dopustimo mu da od nas sagradi duhovnu kuću.
U Drugoj knjizi Ljetopisa nalazimo izvještaj o tome kako je Bog potakao Davida da izgradi Hram. Potaknut od Duha Svetog, David je odvojio veliku količinu zlata, srebra i drugih dragocjenosti i dao za izgradnju Hrama. Isto su učinili i brojni izraelski knezovi. Narod je zajedničkim ulaganjem prikupio sve što je bilo potrebno za izgradnju veličanstvenog Hrama. No, isprva to nije bio Hram, već samo hrpa dragocjenog materijala. Mnoge crkve, gradovi i zemlje izgledaju upravo tako. Da bi se od materijala mogao izgraditi hram u kojem će prebivati Božja slava, on najprije mora biti obrađen. Zatim se svaki kamen mora staviti na odgovarajuće mjesto.
Ti i ja kao vjernici moramo zauzeti svoja mjesta u našim lokalnim crkvama, gradu i zemlji. Tek će se tada naše crkve, grad i zemlja moći ispuniti Božjom slavom. Svatko od nas mora zauzeti mjesto koje mu pripada i ući u duboko posvećenje. Zatim svi zajedno moramo početi jednodušno slaviti Boga. Tada će Božja slava ispuniti Hram i mi ćemo doživjeti ono što su doživjeli Izraelci kada su svaki dio materijala postavili na odgovarajuće mjesto i izgradili Božji Hram. “I dok su trubili i pjevali složno kao jedan i jednoglasno hvalili i slavili Jahvu, podižući glas uz trube, cimbale i druga glazbala, hvaleći Jahvu ‘jer je dobar i jer je vječna njegova ljubav’, oblak ispuni Dom Jahvin. Svećenici ne mogoše od oblaka nastaviti službe: slava Jahvina ispuni Božji dom!” (2. Ljetopisa 5:13-14).
Oblak koji se ovdje spominje je oblak Božje slave – Njegove nadnaravne intervencije i djelovanja.
Kada jednom uđeš u oblak slave, nemoj dopustiti da te itko ili išta izvadi iz njega.
Autor: Damir Šićko Alić; iz knjige “Činiti Isusova djela”
