“Kristove ubojice” – ovo je posljednja optužba i najozbiljnija jer ima teološki korijen. No, je li istinita? Jesu li Židovi zaista ubili Isusa? U povijesti teologije Židovi su često spominjani kao oni koji su razapeli Krista, te ga time odbacili. Tako je, svjesno ili nesvjesno, nastala teološki zasnovana mržnja prema Židovima.
Pored ovoga antisemitskog pogleda mnogi su ljudi prihvatili teologiju supstitucije, koja obećanjima iz Staroga zavjeta pridaje duhovno značenje. Po njima, Crkva ih preuzima za sebe, a Židove isključuje iz njih, osim, naravno, ako i oni ne postanu kršćani, poput svih ostalih. No, je li to istina? Je li to biblijski? Je li to pošteno? Odgovor je: ne, ne, i opet: ne!
Prvo: Isus je razapet nakon što ga je židovsko Veliko vijeće izručilo rimskim vlastima, koje su ga opet, na temelju labavih dokaza, osudile na smrt. Samo razapinjanje izvršili su rimski vojnici. Isus je imao tisuće sljedbenika i većina je naroda vjerojatno bila na Njegovoj strani, ali se zbog straha (što je uobičajen fenomen) nisu usudili protestirati. U skladu s povijesnim činjenicama, dakle, i Rimljani i Židovi sudjelovali su u razapinjanju. Pa ako ćemo biti dosljedni, onda bi i sve Rimljane i Talijane trebalo progoniti, ta oni su zakucali čavle! Kako smo već prije spomenuli, malo je Židova bilo u to umiješano. Čak je i židovsko Veliko vijeće bilo podijeljeno. Znamo da su najmanje dva člana Velikoga vijeća, Nikodem i Josip iz Arimateje, bili protiv Isusova smaknuća.
Drugo: s teološke točke gledišta Isus je bio Janje koje se moralo žrtvovati za grijehe čitavoga čovječanstva. Tko ga je onda ubio? Svatko, u svakom narodu, jer je svatko sagriješio! Grijeh koji je počinio svaki grešnik prouzročio je Isusovo razapinjanje. Zar nam je onda progoniti svakoga tko je u životu zgriješio? Ako je tako, onda počni od sebe!
Isus je neprestano govorio svojim učenicima da mora ići u Jeruzalem, gdje će trpjeti i umrijeti. Mnogo ranije Ivan Krstitelj prorokovao je nad Njim i rekao: “Evo Jaganjca Božjeg koji uzima grijeh svijeta!” (Iv. 1:29). Kad je Petar u Getsemanskom vrtu pokušao mačem obraniti Isusov život, Isus mu je rekao: “Vrati mač svoj u korice, jer svi koji se mača hvataju od mača ginu. Ili misliš da ne mogu zamoliti Oca svog da mi u ovaj čas pošalje više od dvanaest legija anđela? Ali kako bi se onda ispunila Pisma, prema kojima tako mora biti?” (Mt. 26:52-54).
Isus je također rekao: “Zato me ljubi Otac što ja dajem život svoj, da ga opet uzmem. Nitko mi ga ne može oduzeti, nego ga ja sam od sebe dajem. Imam vlast dati ga, imam vlast opet ga uzeti; takva je zapovijed koju sam primio od Oca svoga” (Iv. 10:17,18).
Isus je neprestano ukazivao na potrebu i neizbježnost svoje smrti. To je bila prorokovana i predodređena žrtva za grijehe čitavoga čovječanstva. On je naglašavao da svoj život daje dragovoljno, nitko mu ga nije oduzeo. Stoga, upirati prstom na samo jedan narod i držati ga odgovornim za Isusovu smrt nije ništa drugo doli podmuklo i grozno iskrivijavanje istine.
Bog je bio taj koji je htio da Isus umre. Jer samo su kroz Isusovu smrt umjesto naše – kroz Njegovu žrtvu za naše grijehe i našu krivnju – grijesi svijeta mogli biti uklonjeni pred Bogom. Isusova je žrtva bila potpuno dragovoljna. On ju je učinio iz svoje ljubavi prema ljudima. Nitko nije oduzeo Njegov život – On ga je dao.
Treće: Ima li onda kakvoga mjesta za osvetu i mržnju?
Nipošto! Prema Bibliji, “Ljubav … zaboravlja i prašta zlo” (1. Kor. 13:5). Ni jedan vjernik ne može tvrditi da je bilo kakva vrsta osvete, odmazde ili vjerskoga progona, biblijska.
Četvrto: Biblija nigdje ne kaže da je Crkva preuzela Božja obećanja i da se ona više ne odnose na Židove. Isto tako ne kaže ni da su Židovi, nakon uništenja drugog Hrama, zauvijek osuđeni na prokletstvo. To je najobičnija besmislica i grubo izvrtanje Pisma. Naprotiv, Biblija neprestano’ potvrđuje Božju vječnu ljubav prema židovskom narodu. Pavao piše u Rimljanima 11: 1,2
“Prema tome pitam: Je li Bog odbacio od sebe narod svoj? Daleko od toga! Ta, i ja sam Izraelac, potomak Abrahamov iz plemena Benjaminova. Nije Bog odbacio od sebe svoga naroda koji je unaprijed izabrao.” Stih 12 nastavlja: ” … oni su ljubimci zbog otaca.”
Autor: Ulf Ekman
