“Ako komu od vas nedostaje mudrosti, neka ište od Boga, koji svima daje obilno i bez prigovora, i dat će mu je. Ali neka ište s vjerom, bez ikakva sumnjanja, jer je onaj koji sumnja sličan morskom valovlju koje vjetar podiže i tamo – amo goni. Takav čovjek neka ne misli da će što primiti od Gospodina, jer je čovjek s razdijeljenom dušom, nestalan u svim putovima svojim (Jakovljeva1:5-8)

Božja je Riječ tako nedvosmislena, da nas njena izravnost može iznenaditi i prestrašiti. Baš kao i navedeni stihovi. Apostol Jakov tvrdi da je Bog izravan i nedvosmislen. Stoga nas potiče: “Molite, i Bog će vam dati, jer On daje svima – obilno i bez prigovora!”

Nezadovoljan je zbog činjenice da postoje ljudi koji su neodlučni i sumnjičavi. Takvi vjernici ne znaju što hoće niti gdje bi željeli biti. Jakovu smeta to, što su razdijeljeni pa žele sjediti na dvama stolcima, tj. imati dvije obitelji – jednu, koja se prepušta Bogu i doživljava Njegovo djelovanje kvalificirani voditelji, kvalificirani sljedbenici i drugu, onu koja Mu se ne želi prepustiti, već želi nadzirati životne situacije.
Navedeni nam stihovi pokazuju da Bog ne voli razdijeljenost. On ne želi da ljudi budu razdijeljeni u svom odnosu prema Njemu.

Stoga nam u prvoj zapovijedi naređuje: “Nemoj imati drugih bogova uz mene” (Izlazak 20:3). Tim riječima ti zapravo govori: “Nemoj se dovoditi u iskušenje da uopće imaš priliku birati između mene i nekoga drugog. Ne dovodi mene u iskušenje da se moram otimati s nekim za tebe!
Potpuno mi se prepusti i ja ću biti tvoj Bog. Budeš li uz mene štovao i nekoga drugog, izgubit ćeš me!” (2. Korinćanima 6:14-18; Matej 6:24).

Samo ako Mu se potpuno prepustimo, Gospodin će nas moći oblikovati onako, kako želi, i dovesti nas na mjesto koje nam pripada. Takvo nepodijeljeno predavanje života u Gospodareve ruke omogućava Mu da nas oslobodi od svega, što ne dolazi od Njega, te da razvije u nama ono što želi.
To je proces u kojem neprekidno prelazimo iz jedne faze duhovnoga rasta u drugu. Prepustimo li Mu se, pripremit će nas za one crkvene aktivnosti u koje nas želi uvesti.

Bog ne odobrava podijeljenu odanost. Ne želi da smo odani Njemu i nekoj crkvi ili Njemu i nekim ljudima, već samo Njemu. Naš Otac ne odobrava predanost crkvenim (religioznim) organizacijama, mrtvim svecima, našim precima, tradiciji ili živim ljudima.

Ovo je jako važno učenje za svakoga tko želi postati kvalitetan službenik ili sljedbenik. Jer, ako nismo potpuno predani Gospodinu, razvit ćemo pogrešnu duševnu povezanost s ljudima (organizacijama). Kad nas On potakne da krenemo snažnije naprijed, ta će nas veza kočiti i povlačiti natrag.

Bog mora biti bez konkurencije u našem životu. Ako postoji netko drugi, tko nam je važan poput Njega, bit ćemo razdijeljeni. Otac želi da Mu potpuno predamo svoje misli, volju i emocije. Ako posumnjamo ili shvatimo kako nam je netko drugi postao jednako važan kao Gospodin, trebamo to raščistiti i dovesti u red. Možda uvidimo kako je nešto drugo počelo zauzimati Njegovo mjesto. To trebamo što prije odbaciti!

Ljudi s nepodijeljenom ljubavlju i odanošću Bogu mogu na ispravan način biti vjerni crkvi i onima kojima služe. Odanost Njemu vodi nas do odanosti vjernicima koji Mu služe na isti način. Ako je tvoja odanost Gospodinu slaba, dobro ćeš se osjećati u društvu kršćana koji Mu nisu potpuno odani. Ako si Mu samo djelomično odan, družit ćeš se s djelomično posvećenim vjernicima.

No, ako si Mu potpuno odan, provodit ćeš vrijeme s ljudima koji su Mu također potpuno odani. Odanost nije nešto apstraktno, neka želja ili uvjerenje. Naprotiv, ona se očituje u konkretnim djelima i vrlo je vidljiva. Vidimo je u govoru, odlukama i djelima braće i sestara. Kršćanin, koji je odan Bogu, odan je Njegovoj Riječi, i to ne djelomično, već potpuno.

Takvom je vjerniku Istina važnija od njegovog položaja, ugleda i potreba. On se bori za očitovanje Istine i nastoji joj biti vjeran. Isus je Istina. Božja je Riječ također Istina. Odani vjernici puštaju svoje duhovne korijene u Boga i Njegovu Istinu. Oni se žele ugraditi u crkvu čiji članovi imaju duboko korijenje u Bogu. Ta je crkva u svojoj prirodi, učenju i praksama odana Gospodinu.

Svi znamo da na zemlji nema ni savršene crkve niti savršenog službenika. No, odani vjernici i službenici odbijaju iznevjeriti istine o kojima ih je Duh osvjedočio po Riječi Božjoj. Zato se ugrađuju u crkve koje vrše i propovijedaju te istine te čine Isusova djela. To su djela koja nas Gospodin poziva da činimo.

 

Lokalna crkva

Otac nas može presaditi iz jedne crkve u drugu. To se tijekom našeg duhovnog odrastanja može dogoditi više puta. Ako smo se presadili iz jedne zemlje (crkve) u drugu zbog odanosti Gospodinu i Njegovoj Riječi, postupili smo na ispravan način. No, ako to radimo zbog sebeljublja ili odanosti ljudima, činimo veliku pogrešku. Kada nas Bog presađuje, On to čini zato što nam želi otvoriti nove mogućnosti za duhovni rast.

U proljeće se na tržnicama prodaju mladice i lukovice raznih biljaka. Prodavači ih drže u malim posudama. No, kada netko kupi određenu lukovicu, dođe trenutak da ona napusti malu posudu i bude posađena na pravo mjesto, u dobru zemlju. Samo će se tako moći razvijati i rađati rod. Vrtlari ponekad presađuju neku biljku po nekoliko puta kako bi joj omogućili pravilan razvoj i rast.

Slično je i s vjernicima. Neke su crkve premale i previše skučene u svom otkrivenju i pomazanju. Duhovna hrana, koju poslužuju, siromašna je sastojcima koji su potrebni vjerniku za pravilan duhovni rast i razvoj. Namijenjena je duhovnim bebama, ali ne i onima koji su prošli tu fazu. Kršćanima, koji žele rasti i postati učinkoviti, potrebna je jača hrana.

Ako smatraš kako je dovoljno jedanput tjedno vidjeti braću i sestre te obaviti osnovne vjerske dužnosti, ne treba ti jača hrana. Jer, onaj, tko želi dijeliti duhovna dobra, mora ih neprekidno primati. A ako ništa ne dijelimo, ništa ne nastojimo niti primiti.

Duhovno gladni kršćani žele se ugraditi u crkvu u kojoj ima mnogo duhovne hrane. Ako si ti takav vjernik, trebaš upoznati načela duhovne ugradnje u crkvu živoga Boga. Najprije provjeri je li zemlja (crkva), u koju se namjeravaš ugraditi, dovoljno bogata hranom i vodom. Sigurno se ne želiš presaditi u crkvu, u kojoj ima malo više duhovne hrane, nego u onoj iz koje si izišao. Naprotiv, želiš pustiti korijen u najbogatiju zemlju – onu u kojoj ima najviše dobre hrane, vlage i svega što ti je potrebno.

Ugradiš li se u crkvu, u kojoj ima malo više Riječi, snage i otkrivenja, nego li u onoj, koju si napustio, ubrzo ćeš se morati presaditi u neku novu zemlju. To je zahtjevan proces i zato bi vjernici trebali sami sebe poštedjeti nepotrebnog gubljenja vremena i prilagođavanja.

Ponekad se ljudi pribojavaju prevelikih promjena. Boje se napraviti veliki korak prema naprijed. No, neke se provalije mogu preskočiti samo velikim koracima. Sjeti se kako se đavao ne raduje snažnom napretku vjernika. Ako ne uspije spriječiti tvoje napredovanje, pokušat će te navesti da napreduješ što sporije i manje. Njegov moto za tvoj život glasi: “Ako trebaš promjenu, neka bude mala!” Ne slušaj njegovo nagovaranje i ne nasjedaj na laži koje ti govori! Kada pronađeš pravu zemlju, potpuno se prepusti Gospodinu i dopusti Mu da te ugradi u to plodno tlo. Uključi se u aktivnosti koje odgovaraju tvojim sposobnostima. Nemoj se previše gurati naprijed, prema važnim položajima, već radije slijedi upute voditelja. Čekaj da te domaćin sam pozove i ponudi ti “bolje” mjesto.

U svakom slučaju, imaj na umu sljedeće: što se prije korijen razvije, to biljka brže raste. Pusti duboke korijene u dobroj zemlji pa ćeš primati više hrane i vode. Ako se korijen ne razvija pravilno i ne proteže dovoljno duboko (tj. vjernik nema predanosti), biljka ne može izniknuti ni narasti, premda se nalazi u vrlo plodnoj zemlji.

Osoba, koja se ne razvija onako, kako bi trebala, mora dopustiti svom pastoru i službenicima da je “obrežu”. To znači da će morati ostati bez nekih grana kako bi se mogla pravilno razvijati i donositi bogat rod. Neki ljudi teško prihvaćaju to obrezivanje jer se ne žele mijenjati. No, želimo li duhovno rasti, moramo biti spremni na promjene.

Druga važna komponenta u rastu biljke je – duljina korijena. Korijen se mora protezati duboko u zemlju. Jer, ako nam korijen ne dopre dublje od površinskog sloja tla, nećemo biti stabilni. Čak će nas i slabiji vjetar moći slomiti ili iščupati iz zemlje.

To je vrlo važna odluka u životu vjernika jer ga neprijatelj sigurno neće ostavljati na miru. Naprotiv, bombardirat će ga sumnjama i govoriti mu: “Ma, jesi li siguran da je ovo pravo mjesto za tebe? Možda se nisi trebao iščupati iz stare zemlje i presaditi ovamo?! Bilo bi dovoljno da si uniomanje promjene i blage zaokrete! U staroj bi zemlji sada imao puno bolji položaj.”

Đavao će učiniti sve, kako bi ti se situacija činila onakvom, kakvom je on želi prikazati. On te želi poljuljati i srušiti. Nemoj mu dopustiti da to učini! Pusti svoje korijenje duboko u Boga i u dobru zemlju. Samo ćeš tako ostvariti sigurnu stabilnost. Pravilna je zasađenost vrlo važna jer utječe na tvoje zdravlje i snagu. Ako si posađen na krivom mjestu, tvoje će zdravlje biti lošije i imat ćeš manje snage.

Slabašnost i loše zdravlje negativno se odražavaju na našu plodonosnost u Bogu. To može negativno utjecati na tvoje evangeliziranje članova obitelji i poznanika. Budući da ne primaš dovoljno hrane (spoznaje) i vode (pomazanja), nećeš moći kvalitetno svjedočiti svojim bližnjima niti ih usmjeriti u Božju volju. Žalosno je što mnogi nisu svjesni toga. No, ako se tvoji korijeni protežu u dubinu dobre zemlje, te živiš u zdravlju i snazi, sigurno ćeš donositi obilne plodove. Kada ljudi vide kako napreduješ te shvate kako to pozitivno utječe na tvoj život, i oni će htjeti dobiti ono što ti imaš. Možda to neće odmah zgrabiti, ali će, promatrajući tvoj napredak i uspješnost, sve više i više cijeniti ono što vide u tebi. Svima će biti jasno da ti tvoja predanost pomaže u nadvladavanju teških životnih situacija.

Trenuci, u kojima se suočavamo s teškim situacijama, najbolje pokazuju koliko smo duboko pustili svoj korijen u Božju zemlju. Naša se ugrađenost najjasnije očituje pod naletima pljuskova i vjetrova. Jesi li ikada vidio stablo koje je vjetar s korijenom iščupao iz zemlje? Pijavice i snažne oluje često ostavljaju desetke ili čak stotine iščupanih stabala iza sebe. No, ni one ne mogu iščupati svako stablo. Najčešće stradaju stabla čija je visina bila nerazmjerna u odnosu na njihov korijen. Budući da korijenje nije duboko i razgranato, nalet oluje savine visoko stablo, prelomi ga i sruši na zemlju. Isto se može dogoditi i kršćanima! Ako se njihovo korijenje ne razvije u dovoljnoj mjeri, a krošnja im se previše razgrana, vjetrovi će ih lako moći oboriti.

Nedavno sam čuo stih koji me oduševio: “Kada ti jak vjetar udari u lice, a nevolja u krošnju, shvatiš kako je važno imati duboko korijenje.” Bog želi da znaš da je iznimno važno pustiti duboke duhovne korijene u Njemu i crkvi u kojoj te želi upotrijebiti.

 

Razdijeljenost

“Ako komu od vas nedostaje mudrosti, neka ište od Boga, koji svima daje obilno i bez prigovora, i dat će mu je. Ali neka ište s vjerom, bez ikakva sumnjanja, jer je onaj koji sumnja sličan morskom valovlju koje vjetar podiže i tamo-amo goni. Takav čovjek neka ne misli da će što primiti od Gospodina, jer je čovjek s razdijeljenom dušom, nestalan u svim putovima svojim” (Jakovljeva poslanica 1:5-8).

U prethodnom sam poglavlju naglasio kako Gospodin želi da kršćani budu nerazdijeljeni, odnosno da Mu se potpuno prepuste. Razdijeljenost donosi mnoge neuspjehe na duhovnim, obiteljskim, društvenim, poslovnim i drugim područjima naših života. Ona nas čini manje učinkovitima ili čak neuspješnima, a povezana je s nedovoljnom predanošću.

Razdijeljene osobe imaju problema s odanošću. Nisu sigurne gdje bi se trebale ugraditi. Upoznao sam mnoge razdijeljene vjernike i shvatio kako ti ljudi nisu bili sudionici, već promatrači u Božjem Kraljevstvu.

Takve osobe stoje i promatraju što se događa, ali se same ni u što ne uključuju. Na žalost, u svim crkvama ima takvih ljudi. Oni ne doživljavaju lokalnu (mjesnu) crkvu i njene uspjehe kao svoje. Želimo li se osloboditi razdijeljenosti, najprije trebamo prihvatiti lokalnu crkvu kao svoju obitelj. To je prvi korak.

Uspjehe naše crkve trebamo doživljavati kao svoje te moramo činiti sve kako bismo doprinijeli njenoj uspješnosti. Svatko, tko želi postati kvalitetan voditelj ili sljedbenik, mora se riješiti razdijeljenosti. Gospodin želi da je potpuno uklonimo iz svojih života. Razdijeljena osoba ne djeluje s vjerom. A kršćanin ne može ugoditi Bogu bez vjere (Hebrejima 11:6). Može biti religiozan i živjeti prema strogim vjerskim pravilima, no time neće ugoditi Gospodinu.

Mnogi religiozni ljudi ne mogu postati vjernici jer su puni sumnji. Ako su im članovi obitelji ili religiozna organizacija napunili glavu sumnjama, ti su ljudi osuđeni na religioznost bez vjere. Oni znaju da Bog postoji i vrše neka religiozna djela, ali nemaju sigurnost spasenja niti vjeruju kako ih Bog voli. Ne vjeruju da im je oprošteno ni da će provesti vječnost u raju. Željeli bi doći u raj i nadaju se da će se to dogoditi, ali nisu uvjereni u to. U njima nema pouzdanja koje dolazi od vjere.

Znam za slučajeve teologa i profesora teologije koji su dopustili da ih krivi nauk i teorije otruju te pobude u njima sumnju u autoritet i nadahnuće Svetoga Pisma. Zatrovani lažima, počeli su prenositi svoje sumnje u pogledu dostatnosti Kristove žrtve u živote drugih ljudi. Naveli su osobe da se pouzdaju u religiozna djela, ljudsku snagu i pogrešne prakse, umjesto u Boga. Ti su ljudi izgubili vjeru te sada plivaju u “moru sumnji i nade”.

Njihove su sumnje posljedica pogrešnog tumačenja biblijskih tekstova, uspoređivanja i izjednačavanja Pisma s drugim tekstovima te jednakog vrednovanja biblijskog nauka i tradicije, odnosno crkvenoga nauka.

Mnoge organizacije na takav način neizravno omalovažavaju Sveto Pismo. Njihovi članovi zbog tradicije i crkvenoga učenja počinju sumnjati u vrijednost biblijskoga teksta. Stoga im odanost postaje podijeljena, pa neprekidno lutaju, priklanjajući se čas učenjima svoje organizacije, čas biblijskom nauku. Bez obzira na to, što slušaju, koga slijede i koje knjige čitaju, razdijeljene duše ne mogu ništa primiti. Takvi vjernici sve relativiziraju jer su iznutra razdijeljeni. Oni su poput čaša s napuknutim dnom. Sve, što uliješ u takvu čašu, prije ili kasnije iscuri iz nje. Vjerujem da iza svega toga stoji demonska aktivnost.

Vjerojatno ne postoji učinkovitiji način za sprječavanje duhovnoga rasta i zadržavanje ljudi daleko od vjere! Mislim da se stotine milijuna ljudi nalaze pod utjecajem tih demona. Zbog toga ni ne dobivaju odgovore na svoje molitve.

Apostol Jakov nas uči: “Takav čovjek neka ne misli da će što primiti od Gospodina.” Ne samo da ne primaju odgovore na molitve, već im se čini kako je Gospodin negdje daleko, potpuno nezainteresiran za njih i njihove probleme. Zbog toga su osuđeni na nekvalitetno kršćanstvo.

 

Lutanje i bježanje

Osmi nam stih, dakle govori: “Čovjek s razdijeljenom dušom nestalan je na svim putovima svojim.” Razdijeljena je osoba sklona lutanju – kako u srcu, tako i u svom životu. Ona luta od religije do religije, od ideologije do ideologije i od crkve do crkve, ne prepoznajući što je bolje. Nikako da čvrsto prigrli napisanu Božju Riječ.

U Pismu čitamo kako su i Izraelci imali taj problem. U Poslanici Hebrejima piše: “Zato se rasrdih na taj naraštaj i rekoh: Uvijek lutaju srcem svojim i ne priznaše putova mojih” (Hebrejima 3.10). Srca Izraelaca bila su neodlučna i razdijeljena te su išli čas lijevo, čas desno. Bog ih je pozivao da se vrate Njegovim putovima, ali ih oni nisu priznavali. Odbacivali su ih i išli svojim putem. Umjesto k Bogu, odlazili su drugim “bogovima” kojima su se molili. Njima su se zavjetovali i prinosili im žrtve.

Apostol Juda u svojoj poslanici opisuje takve ljude kao one koji odbacuju Božje putove kako bi ustanovili svoje vlastite. Okrećući leđa milosti Božjoj, predaju se raspuštenosti te niječu jedinoga Gospodara (Juda 4). Potkupljivi su (11. stih), vode sami sebe na pašu, neukorijenjeni su (12.stih) i nezadovoljni – mrmljači koji žive prema svojim požudama (“htijenjima”, 16. stih) Ove sam osobine i pojave već opisao u drugim oblicima. No, dobro ih je sagledati i iz ovoga kuta.

Potkupljivost govori o odanosti koja Bogu nije ugodna. Vjernici s lažnom odanošću predani su nekoj crkvi ili osobi zbog toga što su primili određenu pomoć ili službu od njih. Crkva ili osoba na taj način kupuju vjernika i duševno ga vezuju uz sebe.

Izraz “…vode sami sebe na pašu…” opisuje osobe koje su same sebi pastiri i učitelji. To su oni koji se ne žele podrediti vodstvu provjerenih službenika, već pokušavaju prisvojiti vlast koja im ne pripada. “Nezadovoljni mrmljači” su oni koje u svemu pronalaze pogreške te šire nezadovoljstvo i negativno ozračje. Takvi pojedinci potiču sumnje i rascjepe te žive kako im se hoće. Dolaze u crkvu kad žele i rade samo ono što im se sviđa.

Pokušaš li ih korigirati, pobunit će se. To se ne odnosi samo na vrlo problematične ljude, već i na vjernike koji su malo manje razdijeljeni.

Voditelj može zatražiti da takva osoba promijeni pogrešne stavove. Može joj savjetovati da odbaci loše navike i mišljenja te prihvati ono što je ispravno. Čak je može potaknuti na snažniju predanost. No, učini li bilo što od navedenoga, osoba će se vjerojatno osjetiti ugroženo i početi razmišljati o promjeni okoline, tj. o odlasku iz crkve. Takvi ljudi doživljavaju korekciju kao napad na svoju osobnost, a ne shvaćaju kako je to test koji trebaju proći.

Baš su ti trenuci ključni za njihov duhovni razvoj. Ako prihvatimo vodstvo i korekciju, krenut ćemo putem iscjeljenja razdijeljene duše. Vjerujem da nas baš zbog toga Jakov tim riječima uvodi u stihove koje proučavamo: “Smatrajte potpunom radošću, braćo moja, kad upadnete u razne kušnje, znajući da kušanje vaše vjere stvara postojanost! Samo neka ta postojanost urodi savršenim djelom da budete savršeni i neporočni: bez ikakva nedostatka!”

(Jakovljeva poslanica 1:2-4) U jednom drugom prijevodu treći stih govori o testu vjere koji stvara postojanost.

Bog će dopustiti da se nađemo u nekim situacijama, kako bismo razvili potrebne kvalitete. U ovom se slučaju radi o kvaliteti postojanosti. Postojanost je suprotna lutalačkoj razdijeljenosti i ne pojavljuje se slučajno u našim životima. Želimo li je razvijati, trebamo činiti savršena neporočna djela. To su djela kojima ugađamo nebeskom Ocu.

U kušnjama nije lako činiti dobra i neporočna djela. Naše sebeljublje te duševna predanost nečem drugom, osim Gospodinu, mogu prouzrokovati velike potrese u nama. Ti nam potresi daju naslutiti kako ćemo, postupajući na taj pogrešan način, nekoga iznevjeriti. A to će se i dogoditi! Iznevjerit ćemo Boga i same sebe, a možda i neku drugu osobu. To znači da ćemo biti nevjerni Bogu, sebi ili nekom trećem. Tada će nas đavao pokušati zaslijepiti, kako ne bismo uvidjeli da zapravo biramo između vjernosti Bogu i nekom drugom. Nastojat će nam zamazati oči, kako ne bismo prepoznali da se radi o duhovnom testu.

No, prođemo li taj ispit, krenut ćemo dalje. Ako u tome ne uspijemo, zaostat ćemo ili ćemo se čak uputiti prema natrag. Proces iscjeljenja duše započinje prepoznavanjem i vršenjem Božje volje. Oni, koji se odluče za to, odlučili su se za kvalitetno učeništvo.Na taj način izražavaju Bogu čast te počinju nadzirati svoju samovolju i samoživost. A znamo kako je samovolja suština svakoga grijeha. Počinju se, dakle, odupirati grijehu i prepuštati se procesu posvećenja. A posvećenje je ključno za izgradnju zdravoga Kristovog Tijela.

 

Autor: Damira Šićko Alić; iz knjige “Ovlašteni voditelji i sljedbenici“