Mnogi od ranih reformatora imali su svojeg učitelja u Augustinu. Proučavajući njegove knjige došli su do određenih spoznaja koje su željeli prenijeti ljudima u generaciji u kojoj su oni živjeli. Ovdje bih se želio dotaći pitanja slobodne volje, kako su o njoj razmišljali navedene osobe. Kao što sam rekao, Calvin, Edwards, Sproul i drugi su prihvaćali osnovu od Augustina ili svojih prethodnika i iznijeli je na način kako su se oni izjašnjavali. U osnovi to je: Čovjek je u svojoj naravi grešan i zbog toga ne može izabrati ono što vodi k spasenju.

Augustin kaže da nemamo slobodu a Edwards govori o tomu da nemamo sposobnosti imati slobodu. Calvin kaže: ”Ljudska narav je toliko iskvarena da ga se jedino može potaknuti (pokrenuti), na zlo.”

Neki drugi kalvinisti kažu:

Spurgeon: “Slobodna volja je glupost…”

David Wilmoth: “Slobodna volja je ljudska izmišljotina, potaknuta kroz đavla.”

Pink: “Tvrditi da je čovjek slobodno ljudsko biće znači poricati da je on potpuno iskvaren – izopačen.”

Boettner: “Glede stvari koje se tiću spasenja neregenerirani čovjek nema slobodu birati između dobra i zla, samo između odabira većeg ili manjeg zla.”

Ako je čovjekova narav toliko iskvarena, kao što govori, Augustin, Calvin, Edwards i drugi, da on ne može izabrati ono što je Bogu ugodno, ono što njegova riječ govori, zašto Pismo kaže: “Jer kad se pogani, koji nemaju Zakona, potaknuti svojom naravi drže Zakona, oni su, iako nemaju Zakona, sami sebi Zakon. Oni time pokazuju da je ono što Zakon nalaže upisano u njihovim srcima. O tome svjedoči i njihova savjest, i misli kojima se optužuju ili opravdavaju.” (Rimljanima 2:14,15)

Iz navedenih biblijskih redaka je jasno da pogani, odnosno nevjernici, imaju u svojoj naravi ono što je Božji zakon ili riječ (imali su svoje zakone slićne Božjem zakonu) i da zbog svoje naravi oni se mogu držati Božjeg Zakona. Dakle, Pismo ne tvrdi da je ljudska narav toliko iskvarena da čovjek ne može izabrati ono što Bog zapovijeda.

Pavao kaže da se djelovanje ljudske savjesti temelji na tomu što je Bog u ljudsku narav (prirodu) usadio svoj zakon i ako se čovjek želi držati toga (a mnogi se ne drže) on može vršiti Božju volju.

Ovi retci govore suprotno od onoga što govore navedeni kalvinistički učitelji i sada je na nama da se odlučimo komu želimo vjerovati, njima ili Bibliji.

Jedan od članaka sa sinode u Dortu kaže: ”Stoga, svi su ljudi začeti u grijehu i rođeni kao djeca srđbe, nepodobni za spašavajuće dobro, oni teže zlu, mrtvi u grijesima i robovi grijeha. Bez milosti regeneracije po Duhu Svetom oni niti su voljni niti sposobni vratiti se Bogu, ne mogu reformirati svoju poremećenu prirodu, niti staviti sebe pred takvu reformu.”

Slaže li se ovaj tekst s Biblijskim navodom koji smo spomenuli? Ne slaže.

Ako pažljivo pročitate ovaj članak zapazit ćete da ono što kalvinizam ući je to da čovjek prvo treba biti regeneriran (obnovljen ili novorođen) Duhom Svetim, da bi bio voljan ili sposoban vratiti se k Bogu. Dakle zapazite, prva stvar što se čovjeku mora dogoditi je regeneracija duhom. On kaže da ako čovjek nije regeneriran (novorođen), on sebe ne može staviti pred reformu (molim vas pažljivo čitajte članak).

Učitelji kalvinizma često brkaju neke stvari. U ovom slučaju oni tvrde da čovjek ne može reformirati svoju palu narav, i u tome su potpuno u pravu, ali oni također tvrde da se čovjek ne može dovesti u situaciju (”staviti sebe pred takvu reformu”) da Bog promijeni njegovu narav, i tu su u krivu.

Sličnu pogrešku nam govori Westminstersko vjeroispovijedanje: ”Padom u grijeh čovjek je izgubio svaku sposobnost volje činiti ikakvo duhovno dobro; stoga naravnom čovjeku, kojemu je svako dobro strano i koji je mrtav u grijehu, nije moguće da se sam od sebe obrati ili da se pripremi na obraćenje.”

Ovakvi navodi nisu u skladu s Biblijskim tekstom niti s činjenicama svugdje oko nas. Ako pogledamo oko sebe vidjet ćemo mnoštvo ljudi koji na neki način kroz različite religije traže Boga. Vidjet ćete ljude koji bi željeli činiti duhovno dobre stvari ali su, na žalost, mnogi krivo poučeni i zavedeni na krivi put. No usprkos tomu vidimo da su mnogi ljudi u svojoj svijesti, svjesni Boga, i da ga traže. Odakle to dolazi? Iz njihove naravi (prirode, nutrine, savjesti). Zato Pavao kaže za sve ljude, da je Bog ustanovio ”međe prebivanja njihova da traže Boga, nebi li ga kako napipali i našli” (Djela 17:26,27).

Navedeni tekst iz Rimljanima poslanice nam govori o tomu da čovjek ima savjest i da Božji zakon ”odzvanja” u njegovoj savjesti donoseći određenja uvjerenja. Ako je čovjekova savjest čista i iskrena on može biti osvjedočen riječju Božjom i potaknut u smjeru pokajanja i vjere.

Zato kada govorimo o slobodnoj volji mi ne govorimo o tome: ima li čovjek sposobnost da sam sebe regenerira, (obnovi, nanovo rodi, da promijeni svoju prirodu), već o tome može li on prepoznati grijeh i pokajati se za njega? Može li izabrat da vjeruje u Božju riječ i izabrati da ju vrši? Jer, ako se čovjek može pokajati za grijeh i vjerovati u Isusa, onda mu Bog može i dat će novu narav.

No kalvinisti tvrde da samo izabrani mogu biti regenerirani, novorođeni, a time i dobiti vjeru i druge stvari.

Sinoda u Dortu nam govori: ”…izabranje se dogodilo sa svrhom vjere, poslušnosti u vjeri, posvećenja i tako dalje. Prema tomu, izabranje je izvor svakog spašavajučeg dobra.

Vjera, svetost i drugi spašavajući darovi, kao i život vječni, proistječu iz izabranja kao plodovi i učinci.”

U prethodno navedenom tekstu iz Dorta pročitali smo da ljudi: ”Bez milosti regeneracije po Duhu Svetom, niti su voljni niti sposobni vratiti se Bogu…”

Dakle da bi ljudi došli k Bogu oni prvo trebaju biti regenerirani (novorođeni) Duhom Svetim, a to se ne može dogoditi ako netko nije predodređen ili izabran. Samo ako je netko izabran on će biti novorođen i iz toga će dobiti vjeru, spasavajuća dobra, život vjećni, svetost.

To nije u skladu s Pismom. Pismo nigdje ne govori da prije nego možemo vjerovati i pokajati se mi moramo biti regenerirani, novorođeni. Naprotiv, Pismo ući da kada se pokajemo i vjerujemo, Bog nam daje Duha Svetog, mi bivamo novorođeni.

Kalvinisti očito brkaju osvjedočenje Duhom i regeneraciju, novorođenje. To su dvije različite stvari. I umjesto da govore o osvjedočenju Duha oni govore o regeneraciji, novorođenju.

No Biblija jasno govori da nam Bog daje Duha nakon što se pokajemo, vjerujemo i uđemo u poslušnost. Ponekad se ove tri stvari dogode u isto vrijeme a nekad ne.

“Petar će im: ‘Pokajte se i svatko od vas neka se krsti u ime Isusa Krista za oproštenje grijeha i primit ćete dar, Duha Svetoga.'” (Djela 2:38 )
“I mi smo svjedoci tih događaja i Duh Sveti koga je Bog dao onima koji su mu poslušni.” (Djela 5:32)

Kao što vidimo u Bibliji, prvo dolazi pokajanje ili poslušnost i tada nam Bog udjeljuje Duha. No prema kalvinizmu mi prvo primimo Duha pa smo tek onda sposobni za vjeru i spašavajuća dobra. To nije u skladu s Pismom.

Da zaključimo, Bog je u sve ljude stavio svoj zakon i on nam govori kroz našu savjest i potiće nas da tražimo Boga. Svaki čovjek ima slobodnu volju po kojoj može izabrati da vjeruje, pokaje se i izabere da vrši Božje uredbe i zakone. Zbog toga cijeli stari i novi zavjet pozivaju palog čovjeka na vjeru i poslušnost Bogu i Božjoj riječi. Zato Bog govori Izraelcima da pred njih stavlja život i smrt, blagoslov i prokletstvo i da izaberu život. Zato Jošua kaže: izaberite komu ćete služiti, ja i moj dom služit ćemo Jahvi.

Zato i u starom i u novom zavjetu imamo ljude koji nisu u svom duhu regenerirani, jer još nisu mogli biti, ali su bili ljudi vjere: Abraham, David, Izaija, žena s tečenjem krvi, stotnik iz Mateja 8. ili kanaanka koja je došla za svoju kćer. Svi su oni imali snažnu vjeru a nisu bili regenerirani (novorođeni) Duhom Svetim, jer Duh još nije bio izliven.

Bog nam je dao slobodnu volju da možemo izabrati da vjerujemo ili ne vjerujemo u Isusa, da vršimo ono što nam naša narav govori kroz savjest, i da razumijemo što nam Bog zapovijeda kroz svoju riječ. Ako se odlučimo vjerovati Bogu i njegovoj riječi, te uđemo u poslušnost, Bog će nam dati svog Svetog Duha, učiniti nas novorođenom djecom Božjom. To je početak našeg putovanja s Bogom k vječnosti, u obećanu zemlju.

 

Autor: Damir Šićko Alić