U prošlom članku smo govorili o tome da je naš život, posebno dio nas koji je duša i tijelo, sličan vrtu. Rekli smo da ako u njega ne unesemo dobre stvari i ako iz njega ne iznesemo loše stvari, on će sam od sebe zarasti u korov. To se u duhovnom smislu prenosi na nas u našoj duši ili tijelu. Bog želi da mi sadimo u njih one stvari koje su od Njega i da iz njih “iščupano” sve što nije Njemu ugodno. On želi da mi budemo lijep i koristan vrt.

No, nažalost, ponekad zanemarimo svoj “vrt” i u njemu rastu stvari koje nisu po volji Božjoj. Neprijatelj uspije posaditi želje, misli, emocije, navike i slične stvari koje su od njega i tada mi ne mislimo, ne osjećamo i ne činimo ono što Bog želi, već ono što neprijatelj želi.

Svi koji iskreno sagledaju svoj život ili živote drugih kršćana, uvidjet će da mnogi kršćani imaju “korova” (manje ili više) u svom životu. Bilo da su to misli ili stvari koje čine a koje nisu po volji Božjoj.

Zašto ovo govorim? Zbog toga što neki ljudi misle da od kada su oni postali kršćani, oni su skroz savršeni i ne trebaju raditi na sebi u smislu posvećenja i duhovnog rasta te da su nedodirljivi od strane neprijatelja.

Ljubljeni, naša tjelesna narav i naša duša nisu postali novo stvorenje. To se odnosi samo na naš duh. Tjelesnu narav treba razapeti, a duša se mora preobličiti ili uskladiti s onim što je od Boga i Bogu ugodno. Razapinjanje tijela je doživotni ovozemaljski posao, kao što je i rad na preobrazbi naše duše (uma, emocija, volje). Te stvari nazivamo posvećenje, bez kojeg nitko neće vidjeti Gospodina. Zbog toga ljubljeni:

“Zato i mi, okruženi tolikim oblakom svjedoka, odložimo svaki teret i grijeh koji nas lovi u zamku te postojano trčimo u utrci koja je pred nama!” (Hebrejima 12:1)

Autor: Damir Šićko Alić

PODIJELI ČLANAK