„I jedne je Bog postavio u Crkvi: prvo za apostole, drugo za proroke, treće za učitelje; zatim je dao dar čudesa, onda dar ozdravljanja, dar pružanja pomoći, dar upravljanja, dar različitih jezika.“ (1. Korinćanima 12:28)
Da bismo mogli dobro djelovati, trebamo ispravno razumjeti. Ovo se odnosi na razumijevanje apostolske službe.
Među mnogim vjernicima postoji vrlo ograničeno razumijevanje darova službe. Oni ne prepoznaju razlike između službe učitelja i službe evanđelista (evangelizatora), a još manje razliku između službe pastira i proroka ili apostola.
Neke od glavnih karakteristika pastira su (da ima) srce za ljude. On ih voli, brine se za njih i nastoji im pomoći u iscjeljivanju rana. Pastir je osjetljiv i nastoji „ne povrijediti ovce“, pa čak i kada bi trebao izravnije nastupiti.
Pastor je sklon popuštanju i neizravnosti kako bi među vjernima vladao mir. Nastoji biti blag i prijatelj sa svima. Pastori najčešće izbjegavaju konfrontaciju, a posebno javnu.
Svaka služba u Tijelu Kristovu se razlikuje. Iako sve mogu imati neke dodirne točke, ipak je očita razlika. Vjernik ne bi trebao očekivati od evanđeliste ono što očekuje od učitelja, kao niti od apostola ono što očekuje od pastira ili proroka.
Za razliku od pastora, apostol je skloniji konfrontaciji, a manje sklon kompromisima. Apostol nastoji više ugoditi Bogu, nego ljudima. On ih voli i želi da dobiju svoje iscjeljenje, ali ih onda želi opremiti i povesti u boj za Kraljevstvo Božje.
Apostol je pozvan osvajati nove teritorije, započinjati nove crkve. On je pozvan opremiti vjerne za velike duhovne bitke. Pozvan je od njih načiniti snažne i zrele kršćane s kojima može osvojiti novi teritorij. On nije zadovoljan djelomičnim predanjem, jer su djelomično predani vjernici mlaki. On nije zadovoljan niti djelomičnim pokajanjem i djelomičnim obraćenjem. On nastoji podići i pokrenuti Božju vojsku u ostvarenje Božjih ciljeva.
Mnogi pastiri imaju mentalitet „Idemo izgraditi jedno ugodno okruženje za sve nas i nastojmo biti ustrajni dok nas Gospodin ne pozove“. Apostol pak kaže: „Idemo se opremiti i pokrenuti naprijed! Idemo osvojiti novi teritorij!“ Zbog svog poziva i pomazanja, apostoli su puno izravniji. Oni se ne boje ohrabriti, ali i konfrontirati. Oni su milosrdni, ali traže odgovornost.
Pastir može provesti puno vremena s osobama koje su u krivovjernom buntu ili kompromisu, dok apostol ima manji prag tolerancije na grijeh. On će takvu osobu opomenuti, ukoriti i ako se ona ne promijeni, on će je odvojiti od stada. „Zatim Pavao uđe u sinagogu, i tu je tri mjeseca smjelo govorio raspravljajući i nastojeći uvjeriti slušaoce u ono što se odnosi na kraljevstvo Božje. Ali jer su neki bili okorjeli te odbijali vjeru i ocrnjivali Put pred narodom, Pavao prekide s njima, odijeli učenike, te je svaki dan raspravljao u školi nekog Tirana. To je trajalo dvije godine, tako da su svi stanovnici Azije, Židovi i Grci, mogli čuti riječ Gospodnju.“ (Djela apostolska 19:8-10)
Kao što vidimo, apostol Pavao se nije ustručavao povući crtu i odvojiti ozbiljne od neozbiljnih. Nije se ustručavao smjelo govoriti, raspravljati, uvjeravati. On je tražio vjerne da mole za njega kako bi mogao „smjelo saopćiti Riječ“ (Efežanima 6:19). Smjelost je više izražena u službama evanđeliste, proroka i apostola. Ona je nužna za njih kako bi mogli ostvariti svoju funkciju. Zbog toga je oni češće očituju nego pastori i učitelji. To ne znači da učitelj ili pastor nikada nisu smjeli, ali to nije njihova izraženija crta.
Druga važna značajka službe apostola i proroka je nastojanje da očuvaju čistoću vjere. Kada apostol i prorok vide da vjerni „idu u krivom smjeru“, naučavaju krivi nauk ili rade krive stvari, oni to konfrontiraju, vrlo često izravno i oštro. Da je to tako, dokaz su mnoge poslanice koje su pisane i u apologetsku svrhu; u svrhu obrane istine evanđelja. Apostoli Pavao i Ivan se nisu ustručavali prozvati poimence ljude koji rade krivo, ukazujući na ono što su oni radili. Kada se negdje pojavio grijeh (preljub, borba za vlast, raskol u crkvi…) oni su to izravno konfrontirali.
Na njihovu primjeru jasno vidimo da su oni bili svjesni svojih ovlasti i nisu se libili ukazati na njih. „Pisao sam nešto crkvi: ali Diotref, koji hoće da bude prvi među njezinim članovima, ne priznaje naše vlasti. Zato ću mu, ako dođem tamo, dozvati u pamet ono što čini kad o nama brblja zlobne riječi“ (3. Ivanova 9-10) i „Ovo odsutan pišem zato da ne moradnem, kad budem prisutan, strogo postupati prema vlasti koju mi je dao Gospodin za izgradnju, a ne za rušenje“ (2. Korinćanima 13:10).
Obojica apostola, kao i Petar, Jakov i Juda, izražavaju strogost u dijelu svojih izjava i učenja. Pavao čak upotrebljava riječ „strogo“.
Puno puta kršćani ne vole kada neki službenik izražava strogost ili nastupa sa strogošću. Oni više cijene blagost i popustljivost. Blagost i popustljivost su u nekim okolnostima nužne. Isto tako je i strogost nužna u nekim okolnostima.
Pastoralni pristup je često blag i popustljiv. Apostolski i proročki pristup je češće strog. I jedni i drugi nastupaju iz pozicije svoga dara. Apostolima i prorocima ponekad nedostaje blagosti, a pastorima strogosti.
Budući da je služba apostola u crkvi dugo vremena bila nepoznata i potisnuta, u Crkvi se uvriježila slika „službenika-pastira“. Kroz sliku „službenika-pastira“ ljudi promatraju da li je netko dobar Božji službenik ili nije. Ako je netko smioniji (spremniji na konfrontaciju), izravniji nego što su to uobičajeno pastiri, toga se ne prepoznaje kao slugu Božjeg. To je potpuno krivo. Po tom mjerilu bi mnogi proroci (Ivan Krstitelj, Ilija, Jeremija…) ili apostoli (Petar, Pavao, Juda, Jakov…) bili odbačeni i proglašeni lošim službenicima. Budući da su apostoli i proroci duhovno najopremljeniji od svih službenika, ako su oni odbačeni, crkva je osiromašena za ono što joj je jako važno.
Uistinu, apostoli i proroci su položili temelj (Efežanima 2:20) i apostoli i proroci najbolje održavaju zadani smjer kretanja Crkve u doktrini i praksi. Oni imaju „duhovnu opremu“ da prosude ispravno stvari koje zvuče dobro, a nisu od Boga (Djela apostolska 16:16-19) ili ono što se sprema u Duhu, a nije se još očitovalo (Djela 20:29-31).
Iako pastori i učitelji imaju mjeru obdarenosti u tim stvarima, apostoli i proroci to imaju na poseban način. Kao što postoji razlika u obdarenosti između vjernika i pastira, tako postoji razlika između pastira i apostola.
Ako ne prepoznajemo ove različitosti, nećemo znati ispravno djelovati. Stavit ćemo se u krivu poziciju i nećemo primiti vodstvo i blagoslov koji Bog ima za nas. Samo kroz prihvaćanje proroka i apostola možemo primiti proročku i apostolsku „plaću“. Ako ne prepoznajemo način na koji apostoli funkcioniraju, tada ćemo ih odbaciti i osuditi. No, baš takav način ponekad Bog traži i time „oprema“ Svoje sluge. Takav je bio i slučaj proroka Jeremije.
„A Jahve mi odvrati: Ne govori: »Dijete sam!« Već idi k onima kojima te šaljem i reci sve ono što ću ti narediti. Ne boj ih se: jer ja sam s tobom da te izbavim, riječ je Jahvina. I tada Jahve pruži ruku, dotače se usta mojih i reče: Evo, u usta tvoja stavljam riječi svoje. Gle: postavljam te danas nad narode i kraljevstva, da istrebljuješ i rušiš, da zatireš i ništiš, d gradiš i sadiš“ (Jeremija 1:7-10).
Ako promotrimo Jeremijin poziv, uočit ćemo da Bog od njega zahtijeva da bude hrabar i odvažan. Gospodin mu kaže da ga je pozvao da istrebljuje, ruši, zatire i ništi. Sve su to riječi koje opisuju nešto što većina kršćana ne vidi kao pozitivno. No, to je bio Jeremijin poziv.
Za vjerne je bitno da shvate da nešto što je loše ili slabo, odnosno nezdravo, mora biti srušeno; da se na lošim temeljima ne može graditi. Krive prakse, učenja i tradicije moraju biti srušene, zatrte, istrijebljene, uništene. Loši službenici morju biti uklonjeni sa svojih pozicija. Loši primjeri trebaju biti razotkriveni.
Da budem iskren, kad pogledam „šlamperaj“ koji se u crkvama događa pod imenima „molitva“, „slavljenje“, „propovijedanje“ i „poučavanje“, razočaran sam. Kad vidim ljude koji se nazivaju pastorima ili voditeljima, a čije shvaćanje i djelovanje je jako loše, razočaran sam. Posebno sam razočaran kad vidim da se takvi ljudi i njihovo djelovanje veličaju. Iako nemaju plodova, razumijevanja, „dubine“; iako se samo koriste pozitivnim terminima i poželjnim ciljevima, oni ne znaju o čemu je stvarno riječ.
Da bi se nešto veliko i dobro učinilo, nužno je postaviti zdrave temelje. Nužno je imati kvalitetu, a ne „šlamperaj“. Nužno je da Crkva preraste iz faze u kojoj su službenici tek priučeni, dobronamjerni ljudi u fazu u kojoj Crkvom upravljaju zreli službenici koji znaju što i kako raditi. Stvari treba raditi na provjeren i učinkovit način. Takve stvari mogu činiti samo pozvani, potvrđeni i otpušteni službenici koji imaju mandat od Boga. Sve ostalo je „svaštarenje“. Nešto malo dobroga će se osloboditi, ali to je daleko od onoga što trebamo i što Bog želi učiniti. Zato je nužno da se razina razumijevanja među vjernicima podigne. Vjernici trebaju razumijeti mandate i načine funkcioniranja pojedinih službenika. Službenike treba podržati u njihovom pozivu i službi. Kada bi vjernici službenicima davali onoliko podrške koliko inače govora i energije ulože u njihovo potkopavanje, Crkva u Hrvatskoj bi izgledala drugačije. Nadam se da je to vrijeme, vrijeme za podršku – tu – sada.
Autor: Damir Šićko Alić
