Kao kršćani smo pozvani vjerovati i propovijedati ono što nas Biblija naučava.U tom nastojanju često nailazimo na ljude koji su iskreni i dobronamjerni vjernici, ali koji “stoje” na potpuno suprotnim stranama vjerovanja. Tako, na primjer, imamo kršćane koji kažu da „nikada ne možeš imati sigurnost spasenja“. „To ćemo znati tek s one strane“, kažu nam neki od njih.
Na drugu stranu, imamo kršćane koji vjeruju da kada prime spasenje, tada ga više nikada ne mogu izgubiti.
Osobno vjerujem da svaki vjernik može imati sigurnost spasenja, sada i ovdje. Dapače, ako osoba nema sigurnost spasenja, onda nešto nije u redu s njenom vjerom. No, ja ipak ne vjerujem da će onaj koji je spašen bezuvjetno ostati spašen, bez obzira što čini. Ostanak u spasenju je uvjetovan. Pavao to kaže ovako: “Evanđelje koje vam propovjedah, koje ste primili…po kojemu ste spašeni AKO čvrsto držite što sam vam propovijedao (1. Korinćanima 15:1-2). Ta mala riječ „ako“ govori o uvjetovanosti ostanka u spasenju. Ono je povezano s držanjem onoga što je propovijedano. To znači da mi možemo izgubiti svoje spasenje, ako se ne držimo predane poruke Evanđelja. Vrlo je važno vjerovati i biti vjernik, ali je iznad svega važno što vjerujemo. Važno je da li je naše vjerovanje usklađeno s biblijskim naukom. Nažalost, mnogi ljudi to ne razumiju. Oni ne razumiju da je više ljudi zarobljeno krivim učenjima, nego požudom ili alkoholom. Kriva učenja su jednako opasna kao ubojstvo ili blud. Kroz kriva učenja se ljudi počnu urušavati u svom shvaćanju i stavu. Krivo razumjevanje stvara mentalni put ka propasti. Zato svaki vjernik treba biti ozbiljan u svojoj vjeri, i ne dopustiti učiteljima laži da ih zavedu. Učitelji laži pošalju više ljudi u smrt, nego automobilske nesreće ili droge. Jedno od krivih učenja danas je učenje „jednom spašen – zauvijek spašen“. Oni koji to naučavaju kažu da bez obzira kako tko živi i što čini, on ne može izgubiti svoje spasenje. Ovakvo učenje često omekša ljude prema grijehu i neredu. Povezano s učenjem o raspuštenoj milosti, te s učenjem o nepriznavanju svojih grijeha, ono nosi veliku dozu “otrova” u ljudske živote.
Sva ta kriva učenja gode nečijim ušima. Oni u njima nalaze opravdanje ili potporu svom načinu zivota. O njima Pismo kaže: “Jer doći će doba kada ljudi neće podnositi zdravi nauk, nego će prema vlastitim željama sami sebi nagomilati učitelje… I okrenut će svoje uši od istine, te se okrenuti ka bajkama” (2. Timoteju 4:3-4).
Zbog takvih razloga, neki i danas odabiru sebi učitelje poput Josepha Princea, Roba Bella i Alana Chambersa. Tako Prince naučava da su osobi koja primi spasenje automatski oprošteni i svi budući grijesi i da ona više nije odgovorna za njih (Destined to reign, str. 28-29). On uči da vjernik više ne treba ispovijedati (pokajati se) svoje grijehe, jer bi to „pojeftinilo“ milost (Unmerited favor, str. 195).
Učitelji iz službe Exodus International uče da kada se molimo za oproštenje svojih grijeha mi zapravo poričemo Kristovu pravednost. Oni kažu: “Slobodno nam je činiti sve, bez ikakve osude” i “Isus nije umro da bi promijenio naše ponašanje”. Ovi učitelji direktno ili indirekno uče doktrinu „jednom spašen – zauvijek spašen“. Prince u svom učenju krivim tumačenjem pokušava opovrgnuti ono što stoji pisano u Bibliji. Tako, primjerice, u video zapisima na You Tube-u pod naslovima “Can you lose your salvation” ili “The truth about Hebrews 6 ili 10” on čita stihove, ali ih uopće ne obrađuje izravno.
Jedini izravni komentari koje daje su: “To je Mojsijeva škola” (za Hebrejima 6:1-6) i “Nikad ne gledaj na nejasne (neshvatljive) dijelove” (za tekst iz Hebrejima 10:26-31).
Kada čujem što govori za te dijelove ili za propovijed na gori, ili tumačenje Ivanovog Evanđelja (16:9-11), ili tumačenje prvog poglavlja Prve Ivanove, ja to ne mogu nazvati drugačije nego akrobacijama i fantaziranjem. On bi valjda želio da zanemarimo ono što piše i da slijedimo njegovo tumačenje, što, nažalost, i na svoju štetu, neki i čine, te se time odricu Krista, odnosno Njegovog nauka.
Da li je važno što činimo, nakon što primimo spasenje? Mogu li naše riječi i djela poništiti naše spasenje? Možemo li svojim riječima i djelima izaći iz milosti?
Ja vjerujem da možemo. Ja vjerujem da je ono što govorimo i činimo, nakon što smo primili spasenje, jako važno. Ne da se spasimo, već da ostanemo u milosti spasenja.
Ako kršćanin svojevoljno želi ostati u grijehu i ne odupire mu se, grijeh ga može svladati i povući u smrt. Grijeh sa sobom nosi smrt. Plaća za grijeh je smrt.
Pismo nas jasno uči da nakon što primimo Isusa trebamo živjeti po Duhu, a ne po tijelu. Oni koji teže za tjelesnim stvarima, teže k smrti (Rimljanima 8:6), a “ako po tijelu živimo, umrijet ćemo” (Rimljanima 8:13). Ovi stihovi ne govore o fizičkoj smrti, već o duhovnoj. Ta smrt ne dolazi zbog toga što smo jedanput zgriješili, već zbog toga što nam je to postao životni stil. Zbog toga što živimo po tijelu.
Svjestan opasnosti života u tjelesnostima, Pavao govori za sebe: “Ja obuzdavam svoje tijelo i držim ga u podloznosti, da nakon što sam drugima propovijedao, ja sam ne budem odbačen” (1. Korinćanima 9:27). Ako je Pavao mogao biti odbačen zbog tjelesnosti, koliko to više možemo mi biti?
Pavao nam u Poslanicama Timoteju govori o onima koji su „doživjeli brodolom vjere“ (1. Timoteju 1:19-20); zatim o onima kojih se Gospodin odriče ( 2. Timoteju 2:12). U Poslanici Filipljanima on govori o nekima o kojima „sa suzama govori“ (Filipljanima 3:17).
Apostol Petar nas opominje: “A bijaše i u narodu lažnih proroka, kao što će i među vama biti lažnih učitelja koji će potajno unijeti pogubna krivovjerja, zanijekat će Gospodina koji ih je otkupio i navući će na sebe brzu propast. I mnogi će poći pogubnim putovima” i “Dok obećavaju slobodu, oni su sami sluge propasti: jer svatko robuje onomu tko ga nadvlada. Jer ako su po spoznaji Gospodina i Spasitelja, Isusa Krista, odbjegli od svjetovnih prljavština pa se ponovno u njih upleli i dali se svladati, ovo posljednje postade im gore od prvoga. Jer bolje bi im bilo da nisu upoznali put pravednosti negoli sto su se spoznavši ga, odvratili od svete zapovijedi koja im bijaše predana. Dogodilo im se ono što veli istinita izreka: ‘Pas se vraća vlastitoj bljuvotini i okupana svinja svome valjanju u blatu'”( 2. Petrova 2:1-2 i 19-22).
U navedenom tekstu jasno vidimo da kroz kriva učenja ljudi mogu “navući na sebe propast” i “poći pogubnim putovima”. Petar kaže da ti učitelji obećavaju slobodu iako je ni oni sami, a niti oni koji ih slijede, nemaju.
Tako Joseph Prince tvrdi: “Kada vjeruješ u Isusovo Evanđelje koje je potpuno utemeljeno na Njegovoj milosti, to će rezultirati u zdravlju i prosperitetu” (Destined to reign, str. 23). Ja poznajem nekoliko ljudi koji su prihvatili Princeovo učenje, a nisu ni prosperitetni ni zdravi. Nažalost, neki od njih žive u grijehu i daleko su od slobode. Usprkos svemu, oni u tom učenju jos uvijek ne vide prijevarnost. U životima nekih od njih grijeh je konstantan i oni su se, kao što Petar kaže, “ponovno upleli u ovosvjetsku prljavštinu”. Takve Petar opominje da bi im “bolje bilo da nisu upoznali put pravednosti”. Takva izjava implicira goru kaznu od one koju bi primili da nisu upoznali Gospodina i njegov put.
Da je moguće iz posjedovanja vječitog života zbog grijeha otići u duhovnu smrt, govori nam i Ivan. U svojoj Prvoj poslanici on kaže: “Ako tko vidi svoga brata gdje čini grijeh koji nije na smrt, neka moli i On će mu dati život, za one koji ne griješe na smrt. Ima grijeh koji je na smrt; za to ne velim da moli” (1. Ivanova 5:16).
U svojoj Drugoj poslanici on kaže: “Pazite na sebe da ne izgubimo ono što smo ostvarili, nego da primimo potpunu plaću. Tko god prestupi (ide dalje od) Kristov nauk i u njemu ne ostane, nema Boga. Onaj tko ostaje u Kristovu nauku, on ima i Oca i Sina” (2. Ivanova 8:9).
Upravo ovi stihovi nas pozivaju na povećanu opreznost. Puno krivih učitelja uči i neke dobre, biblijske stvari, ali, nažalost, oni idu i dalje i ne ostaju u Kristovu nauku.
Oni koji naučavaju krive nauke mogu biti oni koji su bili “prosvjetljeni, dionici Duha Svetog, okusili su dar nebeski, iskusili su dobru Božju riječ i snagu budućeg svjeta”. No, nažalost, i nakon toga neki otpadnu i nemoguće ih je obnoviti. To nam govori Poslanica Hebrejima: “Nemoguće je one koji su jednom prosvjetljeni, i koji su okusili dar nebeski te postali dionicima Duha Svetoga i okusili dobru riječ Božju i snagu budućega svijeta, ako otpadnu, ponovno obnoviti na pokajanje…” (6:4-6).
Slično govori i deseto poglavlje iste poslanice (10:26-31): “Ako svojevoljno griješimo nakon što smo primili spoznaju, ne preostaje nam više žrtva za grijehe, nego strašno iščekivanje suda i bijesa ognja koji će proždrijeti protivnike. Onaj tko je prezreo Mojsijev zakon, nemilosrdno bi poginuo na temelju dvojice ili trojice svjedoka: zamislite koliko goru kaznu ce zavrijediti onaj tko Sina Božjega pogazi i nesvetom smatra krv saveza, kojom je bio posvećen i prezre Duha milosti? Jer znamo onoga koji je rekao: ‘Osveta je moja, ja ću naplatiti’, govori Gospodin; i ponovno: ‘Gospodin će suditi svome narodu'”.
Kada Joseph Prince objašnjava ove stihove, on kaže da su oni nejasni, neshvatljivi. Ja mislim da su oni sasvim jasni. Ako svojevoljno griješimo, nakon što smo primili spoznaju, za nas više Isusova žrtva ne postoji. Ponovno želim reći da se to odnosi na opetovani grijeh kojeg se ne želimo riješiti. Izjava „Gospodin će suditi svome narodu“, govori o tomu da se to odnosi na nas, kršćane. Petar kaže da “sud otpočinje od doma Božjeg” ( 1. Petrova 4:17). U Knjizi Otkrivenja, Gospodin poziva vjernike različitih crkvi na pokajanje. Poziva ih na promjenu, na pobjedu nad grijehom, krivovjerjem i kušnjom. Onima u Smirni koji ne pobjede, Gospodin kaže da prijeti druga smrt. Onima koji ne pobjede u Efezu bit će uskraćeno da jedu sa stabla života. One u Tijatiri, koji se nisu pokajali, Gospodin je bacio na postelju, u nevolju, a njihovu djecu u smrt.
Iz svega navedenog jasno je da ne možemo reći „jedanput spašen – zauvijek spašen“. Ako ne pazimo kako živimo i što govorimo, možemo izgubiti spasenje.
Pismo je jasno: „milošću smo spašeni“, ali nakon toga trebamo ući u procese posvećenja, „bez kojeg nitko neće vidjeti Gospodina“ (Hebrejima 12:14). Gospodin kaže da će onaj „tko ustraje do svrsetka biti spašen” (Marko 13:13). Posvećenje i ustrajnost na Božjem putu su nužni za život svakoga tko je primio Isusa. Ako se vratimo nazad u grijehe, mi sami dovodimo u opasnost svoj odnos s Bogom i svoje spasenje. Ljubljeni, nije moja želja pisati protiv bilo koga, no moram se suprotstaviti krivim učenjima, koja vode u propast.
Isus je učinio toliko toga za nas, i mi to moramo čuvati i poštivati. Ako ustrajemo u tome, možemo biti sigurni glede svog spasenja. Kroz strah Gospodnji i poniznost, milost će nastaviti teći u naš život. Isusova majka Marija nas uči: “Milost njegova je od naraštaja do naraštaja na onima koji ga se boje (Luka 1:50).
Ostanite u Kristovoj milosti.
Autor: Damir Šićko Alić
