U prošlom smo poglavlju govorili o tomu da je Gospodin Onaj koji ima graditi kuću. Stoga Mu trebamo dopustiti da gradi naše mišljenje, vjerovanje, život, obitelj, posao i drugo.

Često to nije tako. Većina nas misli da to možemo sami bez Boga. Da Ga ne trebamo jer znamo dovoljno ili bolje. Pri tomu ne mislim da samo nevjernici tako razmišljaju, već i vjernici. Mnogi vjernici – nesvjesno ili svjesno – grade po svojoj volji, po svom nahođenju. Kako svoja vjerovanja tako i obitelj i sve drugo. Mi sami odlučujemo: vjerovat ću to, radit ću to – a da se nismo posavjetovali s Bogom.

Ne upitamo ga: „Što mi je vjerovati, što mi je činiti?“ Mi gradimo svoju pobožnost, a da se ne savjetujemo s Bogom. Je li to dobro?

 

Proizvoljna vjera

Danas su mnogi vjernici pomodni. Oni se povode za onim što je moderno ili politički korektno. Budući da je New Age popularan, oni primaju New Age vjerovanja.

Budući da su neki postali hinduisti i budisti, oni rezoniraju: to je pomodno i ja to želim, a da pritom i ne poznaju učenje hinduizma i budizma. Na žalost, ne znaju ni što njihova roditeljska vjera uči.

Drugi su pak vjernici oblikovali svoju vjeru prema nekim svojim ciljevima. Oni vjeruju i prakticiraju ono što se uklapa s njihovim ciljevima ili životnim stilom.

Treći naprosto slijede otačku predaju. Oni kažu: „Moj otac i moj djed su bili to, i ja ću biti to isto. Moja mama i baka su bile takve i ja ću biti takav.“

Ako je tvoj otac ili djed bio alkoholičar i narkoman, trebaš li i ti to biti? Ako su se tvoja majka i baka bavile vračarstvom i ubijanjem male djece, trebaš li i ti to raditi?

Apostol Petar govori o „bezvrijednom od otaca baštinjenom načinu života“ (1 Petrova 1:18 ). Ako smo od svojih roditelja naslijedili nešto bez vrijednosti pred Bogom, trebamo li u tome ostati? Ili želimo imati nešto vrijedno, dragocjeno, Bogu ugodno?

Isus nas potiče da tražimo, i da ćemo naći. Tražimo ono što je Bogu vrijedno i ugodno, ono što dolazi od Njega.

Neki vjernici kažu: „Mi smo to oduvijek tako radili, nećemo se mijenjati.“ Ako Bog nije u tome, a ti želiš Boga, pokreni se prema onomu gdje je oblak Božje slave. Budi u onome što je od Boga i u čemu Bog jeste. Bog želi graditi tvoje vjerovanje.

Bog želi izgraditi tvoju pobožnost. Ne dopusti da te ljudi zarobe u čisto ljudsku vrstu vjerovanja i pobožnosti.

 

Prepuštanje i prihvaćanje

„Uzdaj se u Jahvu svim srcem i ne oslanjaj se na vlastiti razbor. Misli na Nj na svim svojim putovima i on će ispraviti tvoje staze.“ (Izreke 3:5,6)

Ne oslanjati se na vlastiti razbor ili prosudbu veliki je izazov za svakoga.

Ponekad vjera traži da ne slušamo vlastiti um, misli, osjećaje i okolnosti.

Jedan prijevod petog stiha kaže: „Ne oslanjaj se na ono što znaš.“

Naše znanje može biti prepreka Božjem djelovanju. Bogu je važnije naše pouzdanje u Njega od našeg znanja. Zato kaže: „Uzdaj se u mene i ne oslanjaj se na vlastit razbor!“

Šesti stih uvjerava: „misli na Njega na svim svojim putovima, On će ispraviti tvoje staze“, odnosno, u drugom prijevodu: „Prepusti Njemu svoje putove i On će ih ispraviti.“

Drugim riječima, dopusti Bogu da ti pokaže kojim ti je putem ići. Nemoj sam praviti odluku, razmisli i dopusti Bogu da te uputi. Kada to činiš, On će ti pokazati bolji put, bolji način, uzvišen standard i uzvišen put. Kad radimo po svome Bog će nam možda pomoći. Kada radimo po Božjem, Bog ne može a da nam ne pomogne.

 

Siklag

David je znao da uspjeh dolazi kada činimo ono što Bog želi. Jednog dana našao se u nezavidnoj situaciji: otišao je s vojnicima, a u taboru je nezaštićene ostavio žene, djecu i imovinu. Biblija kaže:

„Kad je David sa svojim ljudima treći dan stigao u Siklag, a to Amalečani bijahu navalili na Negeb i na Siklag i ognjem ga spalili. Zarobili su žene i sve koji su bili ondje, malo i veliko. Nisu ubili nikoga, nego su samo odveli roblje i otišli svojim putem. Kad je dakle David sa svojim ljudima došao u grad, vidješe da je grad spaljen, a njihove žene, njihovi sinovi i njihove kćeri odvedeni u ropstvo. Tada David i ljudi koji bijahu s njim podigoše glas; plakahu dok im nije ponestalo snage za plač.“

(1 Samuelova 30:1–4)

Možete li si predočiti tu situaciju? David i njegovi prekaljeni ratnici, ljudi koji su se nagledali svega, plaču kao mala djeca, sve do iznemoglosti. Očaj, osuda, pitanja.

Šesti stih kaže:

„David se našao u velikoj nevolji, jer su ljudi počeli govoriti da će ga kamenovati, budući da su svi bili ogorčeni, svaki zbog svojih sinova i svojih kćeri. Ali se David ohrabri u Jahvi, svome Bogu.“

Davidovi su suborci svoju gorčinu usmjerili protiv Davida. Razmišljali su i planirali ga ubiti. No David ima drugačiju poziciju. On se ohrabrio u Bogu i povlači pravi potez.

„David reče svećeniku Ebjataru, Ahimelekovu sinu: ‘Donesi mi ovamo oplećak!’ I Ebjatar donese Davidu oplećak. Tada David upita Jahvu za savjet govoreći: ‘Hoću li u potjeru za onim razbojnicima i hoću li ih stići?’ A on mu odgovori: ‘Idi u potjeru jer ćeš ih zacijelo stići i zarobljenike ćeš izbaviti.’“ (1 Samuelova 30:7–8)

Poznat nam je kraj tih događaja. David s 400 ljudi dobiva bitku protiv tisuća neprijateljskih vojnika. Vraća nazad sve što im je oteto i k tomu sav plijen koji su neprijateljske vojske zaplijenile na svojim pohodima.

No, ključ preokreta leži u Davidovu postupku. Osmi stih kaže da je David potražio Božji savjet i postupio na temelju njega. Drugim riječima, David je prepustio Bogu odluku što činiti. Prepustio je svoje putove Bogu i Bog je ispravio njegove staze, njegovu situaciju.

Kada naučimo prepuštati svoje putove Bogu, On ne može da nam ne pomogne. On ne može a da ne dade uspjeh našim nastojanjima. Kroz pobjedu koju je dobio, David je donio plijen, ne samo svojim vojnicima već i tisućama drugih. Čekanje na Boga i prepuštanje Bogu čini da smo blagoslovljeni i da postajemo uzrok blagoslova. To je ono što Bog želi. Ako naučiš prepustiti Bogu svoje odluke i putove, On će te uvesti u dobre stvari. Ti ćeš napredovati i pomoći drugima da napreduju. Ključ je prepustiti Bogu vodstvo i odluke.

Sjeti se, i sam Gospodin kaže: „Ja ne činim ništa sam od sebe. Ono što vidim da moj Otac čini i ja činim. Ono što moj Otac govori i ja govorim.“

 

I u porazu

Ponekad Božji način nije naš način. Ponekad su naša očekivanja i pretpostavke krivi. Mi mislimo da kada imamo obećanje, viziju, san od Boga, sve će ići glatko. No nije uvijek tako.

Ponekad izgleda da će sve jako loše završiti. Sjeti se Josipa. Ponižen, izdan, odbačen i prodan. Zašto? Zato što mu je Bog dao san. I tko to ne voli i ne podržava? Njegovi najbliži, njegova obitelj, braća.

Prodan u ropstvo, gol i bos. No niti jednom ne vidimo da mrmlja, da se žali, kuka i optužuje druge. Zašto? Možda zbog toga što je tu situaciju vidio kao Božju volju, kao Božji put. Kao stepenice koje vode ka vrhu. Kao dio puta prema cilju.

Kad god nam se u životu dogode negativne stvari, mi imamo tendenciju obeshrabriti se. Odustati od vjere. Prihvatiti okolnosti kao poraz. Počinjemo tražiti krivca i otvorimo paljbu na osobu.

Josip to nije učinio. On je zadržao optimizam, kao i David u događaju o kojem smo čitali. Pismo kaže: „Dok su drugi tugovali, bješnjeli i smišljali ubojstvo: David se ohrabri u Jahvi svome Bogu.“

Siguran sam da je i Josip učinio isto, ohrabrio se i odlučio izvući najbolje iz novonastalih okolnosti. Prihvatio je taj slijed događaja kao Božju volju, kao dio puta kojim dolazi do cilja. To možemo vidjeti u knjizi Postanka 45:3–9:

„Ja sam Josip – reče Josip svojoj braći – Otac mi je dakle još na životu! Ali mu braća nisu mogla odgovoriti, toliko se zapanjiše pred njim. Onda će opet Josip svojoj braći: Primaknite se k meni! Kad su se primakli, nastavi: Ja sam Josip, vaš brat, onaj koga ste prodali u Egiptu. Ali se nemojte uznemiravati i prekoravati što ste me ovamo prodali; jer Bog je onaj koji me pred vama poslao da vas održi na životu. Dvije su već godine što je glad došla na zemlju, a još pet godina neće biti ni oranja ni žetve u zemlji. Zato me Bog poslao pred vama da vam se sačuva ostatak na zemlji te da vam život spasi velikim izbavljenjem. Tako niste vi mene poslali ovamo nego Bog; on me postavio faraonu za oca, gospodara nad svim njegovim domom i vladaocem nad svom zemljom egipatskom. Žurite se k mome ocu te mu recite: Ovo ti poručuje tvoj sin Josip: Bog me postavio gospodarom nad svim Egiptom, siđi k meni bez oklijevanja.“

Zamislite zaprepaštenje braće. Ostali su bez teksta. Čak na putu kući oni pokazuju strahove i nedostatak vjere. Kada si u strahu i nevjeri, ne možeš ispravno razmišljati. Josip im kaže:

„Jer Bog je onaj koji me pred vama poslao. Niste me vi ovamo poslali nego Bog.“ (Postanak 45:8)

Ovi stihovi jasno pokazuju način na koji je Josip gledao tijek događaja. On ih je vidio kao Božju volju, Božji put. Kada su ga ponizili, on je to prihvatio kao Božju volju. Kad su ga izdali, kad su ga prodali i odbacili, on je to vidio kao dio Božjeg plana. Kad su mu smjestili i kad je završio u zatvoru; kad su ga zaboravili, on je znao, Bog će okrenuti ovu situaciju u svoje vrijeme. U međuvremenu, ja se neću ogorčiti i mrmljati; neću se predati i radit ću najbolje što mogu.

Poniženje i odbačenost, ropstvo i izdaju, Josip je prihvatio kao Božju suverenost i gospodstvo. Vjerojatno je razmišljao: „Moj Gospodin ima pravo sa mnom postupiti kako želi, ja sam njegov i vjerujem, na kraju ću se smijati, na kraju ću ja dobiti pobjedu.“

Znao je da mu je Bog obećao uspjeh i da će ispuniti Svoja obećanja.

Znao je da Bog ima veliki plan za njega i da Bog neće odustati od njega.

Sve vrijeme, Josip je znao da je uspjeh samo pitanje vremena i pouzdanja.

Tvoj uspjeh je samo pitanje vremena. Budi strpljiv i Bog će ispuniti svoja obećanja. Prepusti mu sve svoje putove. Prihvati volju Božju. On izvodi sve na dobro onima koji ga ljube.

Slavi ga kad si „dolje“ i kad si „gore“. Kad ti je loše, i kada ti je dobro. Čak i kada si u podređenoj situaciji – Bog je s tobom i pomoći će ti! Sjeti se Davida, sjeti se Josipa. Ako je Bog pomogao njima, pomoći će i tebi. Reci sebi: „Moj uspjeh je samo pitanje vremena!”

 

Autor: Damir Šićko Alić; iz knjige “Netko dobar”