Kao kršćani predani smo svim srcem onomu što je Gospodin želio da vjerujemo i činimo. Tomu ne želimo ništa dodati ili oduzeti, jer ako bi tako učinili, oskvrnuli bi svetu, Bogu ugodnu pobožnost.

Nažalost, često smo suočeni s nastojanjima ljudi da dodaju ili oduzmu onomu što su Isus i apostoli naučavali. To se događalo u ranim počecima Crkve i događa se i danas. Takva nastojanja su opasna jer nam nude (donose) neka nova evanđelja.

O tomu u zadnjoj knjizi Biblije čitamo: „Ja svakomu koji čuje proročanske »riječi« ove knjige izjavljujem: »Tko ‘ovomu’ što ‘nadoda’, Bog će mu dodati zla ‘opisana u ovoj knjizi’; a ako što ‘oduzme od’ riječi ove proročke knjige, Bog će mu oduzeti njegov dio ‘na stablo života’ i na Sveti grad, opisane u ovoj knjizi.«“ (Otkrivenje 22:18,19)

Budući da ne smijemo ni dodati niti oduzeti od poruke koja je dana od Boga, moramo biti jako pažljivi u tome što vjerujemo i prakticiramo. Zbog svega toga, vrlo je važno da ispravno razumijemo pojam predaje ili tradicije u Crkvi.

 

Dvije vrste predaje

Biblija govori o dvije vrste predaje ili tradicije. Jedna od njih je ljudska predaja koju su Gospodin i apostoli osuđivali i odbacivali.

Matej 15:1-6 – „Tada pristupiše k Isusu farizeji i književnici iz Jeruzalema te ga zapitaše: »Zašto tvoji učenici krše predaju starih? Ne peru ruku prije jela.« On im odgovori: »A zašto vi kršite Božju zapovijed zbog svoje predaje? Jer Bog je rekao: ‘Ispuni svoje dužnosti prema ocu i majci!’ i ‘Tko prokune oca ili majku, neka se smrću kazni!’ A vi kažete: ‘Tko god rekne ocu ili majci: Ono čime bih ti mogao pomoći posvetni je dar, taj je sigurno slobodan od dužnosti prema ocu i majci.’ Tako ukidoste zapovijed Božju zbog svoje predaje.“

Kološanima 2:8 – „Pazite da vas tko za sobom ne odvede »filozofijom« – ispraznom prijevarom koja se oslanja na predaju čisto ljudsku, na »prirodne sile svijeta«, a ne na Krista.“ Kao što vidimo iz Gospodinovih riječi, religiozni vođe njegovog vremena dodali su svoja učenja i predaju u Božju poruku, i to su naučavali kao nauk Gospodnji. Zbog toga ih Gospodin kori i opominje. Prema navedenim redcima, očito je da ljudske tradicije znaju zavesti ljude na krivi put. Zbog toga trebamo biti jako pažljivi da takvu predaju ne prihvatimo.

Druga vrsta predaje ili tradicije o kojoj Biblija govori je apostolska tradicija.

I Korinćanima 11:2 – „Hvalim vas što me se u svemu sjećate i što držite predaje kako vam ih predadoh.“

II Solunjanima 3:6 – „Naređujemo vam, braćo, u ime našega Gospodina Isusa Krista da se klonite svakog brata koji besposliči i ne slijedi predaju koju ste primili od nas.“

Kao što možemo primijetiti, ova vrsta predaje se treba poštovati i promovirati. To je predaja koja potječe izravno od onih koji su sjedili do Gospodinovih nogu; od Pavla komu se Gospodin osobno ukazao na putu za Damask; i predaja koju je rana Crkva poučavala i prakticirala. Ta tradicija potječe otprilike od 30-95. godine nakon Krista, a predana nam je kroz apostole i ranu Crkvu. O njoj su ranocrkveni oci rekli ovako:

Irenej (oko 180. god.)

„Po tom redu i po toj sukcesiji, crkvena tradicija od apostola i propovijedanje istine je došlo do nas. I to je najveći dokaz da postoji jedna i ista životvorna vjera koja je sačuvana u Crkvi od apostola pa do sada, predana u istini. Pretpostavimo da se pojavi prepirka u vezi nekog važnog pitanja među nama. Ne bi li trebali imati pribježište (traženje pomoći) ka najstarijoj Crkvi s kojom su apostoli imali stalnu komunikaciju? Ne bi li od njih trebali primiti pouku u vezi toga što učiniti po pitanju određene teme o kojoj raspravljamo? Što bi bilo da nam sami apostoli nisu ostavili svoje poslanice? Ne bi li tada bilo nužno da slijedimo put tradicije koju su oni predali onima kojima su i povjerili crkve? Po njima mnogi narodi, nekoć pogani, sada vjeruju u Krista. Oni imaju spasenje zapisano u svojim srcima po Duhu, bez papira i crnila. I oni pažljivo čuvaju stare prijepise… Stoga, predaja koja potječe od apostola na taj način prebiva u Crkvi i stalna je među nama. Prema tome, iskažimo poštovanje zapisanom dokazu danog po apostolima koji su napisali evanđelja.“

Klement iz Aleksandrije (oko 195. god.)

„Oni su sačuvali predaju blagoslovljene doktrine koja nam je došla izravno od svetih apostola: Petra, Jakova, Ivana i Pavla. Tako su svi sinovi primili od očeva, ali samo su neki od njih bili poput svojih očeva. Božjom voljom to je dospjelo i do nas kao polog otačkog i apostolskog sjemena.“

Tertulijan (oko 197. god.)

„Gdje god je očito da postoji istinska kršćanska vjera i pravila, tamo će biti i istinsko Pismo, a time i objašnjenje svih kršćanskih predaja.“

Iz svega ovoga vidimo kako su ranocrkveni oci apostolsku predaju smatrali izrazito vrijednom, ali su u isto vrijeme iznimno držali i do pisanog svjedočanstva apostola. „Pismo ili Novi Zavjet – kaže nam Tertulijan – objašnjava predaju.“ Važno je naglasiti da su oni držali APOSTOLSKU predaju, a ne bilo čiju predaju. Apostolska predaja doseže negdje do 95. godine poslije Krista kada je i posljednji od dvanaestorice apostola – Ivan, preminuo. Budući da živimo u 21. stoljeću, kako se trebamo ophoditi prema predaji?

Da bi mogli kvalitetno odgovoriti na to pitanje moramo razlučiti postojanje različitih predaja. Prva i najvažnija predaja jest apostolska predaja. Druga predaja je predaja ljudi nastala za vrijeme apostola i koju apostoli i rana Crkva nisu podržavali. Trećoj predaji pripadaju sve one predaje koje su nastale nakon prvog stoljeća do danas.

Vjerujem da je glavno pravilo za prosudbu predaje pitanje je li ta predaja (učenje, praksa) u skladu s apostolskom predajom ili joj se protivi. Drugim riječima, vodi li nas istim putem kojim su nas vodili Isus i apostoli ili ta predaja nudi drugi put, drugačije vjerovanje i praksu, drugačije evanđelje.

Osobno vjerujem da svaku novu predaju, nastalu nakon apostola, a koja nudi drugačije vjerovanje i praksu, treba odbaciti. Isto svjedočanstvo nalazimo i kod ranocrkvenih otaca:

Tertulijan (oko 213. god.)

„Vi (Crkva) polažete pravilo da ova vjera ima svoje svečanosti postavljene ili po Pismu ili po otačkoj predaji. Nikakav drugi dodatak po pitanju pobožnosti ne smije biti dodan JER SU INOVACIJE NEZAKONITE.“

Ciprijan (oko 250. god.)

„Biskupi koji su postavljeni nad crkvama Gospodnjim milošću Božjom po cijelom svijetu, održavaju isti plan evanđeoske istine i predaje Gospodinove. Oni kroz nove ljudske institucije ne odstupaju od onog što je Krist, naš Gospodin, zapovijedio ili učinio.“

I Tertulijan i Ciprijan govore protiv uvođenja inovacija ili novih ljudskih institucija. Ciprijan nam kaže da su se biskupi njegovog vremena držali Gospodinove predaje i evanđeoske istine i da nisu odstupali od onoga što je Krist zapovjedio ili činio.

Što učiniti kada crkvena organizacija dodaje u crkveno vjerovanje i praksu inovacije koje odstupaju od nauka Gospodina Isusa, odnosno, od apostolskog nauka i prakse izvorne Crkve? Što učiniti s predajom krštavanja male djece, molitvom krunice ili štovanjem Marije – praksama koje su nastale stoljećima nakon apostola, a kojima su se dokinule predaje i praksa rane Crkve? Prema svim crkvenim izvorima (uključujući i rimokatoličke), krštavanje male djece se uvodi u praksu tek krajem drugog stoljeća, odnosno, početkom trećeg stoljeća, i to samo u pojedinim regijama. Tom predajom se ukinulo učenje Pisma o krštenju odraslih na temelju njihove vjere. Čak prema rimokatoličkim izvorima, u prvih 300 godina Crkve ne nalazimo nikakve pobožnosti vjernika prema Mariji. Štovanje Mariji počinje tek u četvrtom stoljeću.

Krunica, najpoznatija privatna pobožnost u Rimokatoličkoj crkvi, potječe iz 12. ili 13. stoljeća i veže se uz svetog Dominika, a uvedena je u Crkvu u današnjem obliku u 16. stoljeću. Papa Pio V standardizirao ju je svojom bulom o krunici 1569. godine. Ove i mnoge druge predaje koje se danas prakticiraju u Crkvi su za apostole i izvornu Crkvu novine. Njima su se dokinule apostolske predaje i učenje, te su postavljeni drugi posrednici – Marija ili drugi sveci koji su mrtvi ljudi – kao posrednici između Boga i ljudi. Time je ukinuto učenje Isusa i apostola o tomu da je Isus jedini put k Bogu i jedini posrednik između Boga i ljudi.

Ivan 14:6 – „Ja sam put, istina i život – reče mu Isus. – Nitko ne dolazi k Ocu osim po meni.“

I Timoteju 2:5 – „jedan je Bog, jedan je posrednik između Boga i ljudi: čovjek Krist Isus“

Takve predaje u Crkvu nisu uveli apostoli, nego drugi ljudi. Prakse utemeljene na ovakvim predajama protive se učenju Biblije. Biblija uči da se ljudi trebaju krstiti u vodi na temelju osobne vjere i odluke, i to uranjanjem u vodu. Uči nas također da se molimo Bogu Ocu u Isusovo ime, a ne Mariji ili svecima. Biblija nas uči da štujemo Boga i klanjamo se jedino Njemu.

Odakle potječu te nove predaje koje nam nude drugačije doktrine i praksu; nude nam drugačije evanđelje od onoga koje su nam navijestili Isus i apostoli? Trebamo li ih prihvatiti ili odbaciti?

Kao kršćani, trebali bi se držati one predaje koja nam je dana od apostola i utvrđena u izvornoj Crkvi. Na taj način ostat ćemo u sigurnosti evanđelja koje su navijestili Isus i apostoli. O tomu apostol Ivan kaže:

„Pazite sami na se, da ne izgubite što ste zaradili, već, naprotiv, da primite potpunu plaću! Tko god ide dalje i ne ostaje u Kristovoj nauci, nema Boga. Onaj koji ostaje u toj nauci, ima i Oca i Sina. Ako tko dođe k vama, a ne donosi ove nauke, nemojte ga primiti u kuću i nemojte ga pozdravljati! Tko ga pozdravlja, sudjeluje u zlim djelima njegovim.“ (II Ivanova 8-11) Ostanite u predaji i nauku koji je Krist naučavao.

Ostanimo u apostolskim predajama koje su nam dane do 95. godine poslije Krista. Recimo „NE“ svim predajama koje su došle nakon 95. godine i koje dokidaju učenje ranih apostola.

 

Autor: Damir Šićko Alić