Isus u Evanđelju po Mateju raspravlja s farizejima:

“Bog je zapovjedio: Časti oca i majku! i Tko prokune oca ili majku, smrću neka se kazni! A vi velite: ‘Ako netko rekne ocu ili majci – dar je bilo kakva korist koju vi imate od mene – tada ne trebate častiti svoga oca ili majku.'” (Matej 15:4,5)

Rasprava se zapravo vodi oko toga trebaju li djeca kontinuirano iskazivati poštovanje i brigu prema svojim roditeljima, ili je dovoljno da jedanput daju dar, čime su oslobođeni od daljnjih obaveza. Isus zastupa stajalište da djeca trebaju kontinuirano iskazivati poštovanje i brigu za svoje roditelje. Zbog toga kori farizeje koji tvrde da je dovoljno jedanput nešto učiniti.

Cijeli događaj ukazuje nam na stav koji Bog zastupa u skladu s Božjom zapovjedi: Poštuj oca i majku da ti dobro bude…

U današnje vrijeme, sve se češće mogu uočiti situacije u kojima djeca ne iskazuju poštovanje i brigu za svoje roditelje. Roditelji podižu svoju djecu, brinu se za njih, a onda, kada djeca odrastu i postanu samostalni, kao da zaborave na roditelje. Zaborave kako su ih roditelji donijeli na ovaj svijet, odgajali, hranili, oblačili i brinuli se za njih na različite načine. Zaborave da su roditelji ulagali sebe i svoje u njih. Neka djeca gotovo ni na koji način ne pokazuju zahvalnost i poštovanje prema roditeljima. Žive kao da su oduvijek bili sposobni brinuti se o sebi i proviđati za svoje potrebe. Žive kao da roditelji nikada nisu ništa učinili za njih. To je krivo. Djeca su dužna uzvratiti roditeljima za brigu i skrb koju su im oni iskazali. Dužni su im iskazati poštovanje i vjernost. To se prvenstveno odnosi na naravne roditelje, ali odnosi se i na duhovne roditelje.

Prosudba je li dijete vjerno svojim roditeljima (naravnim i duhovnim) i je li dobro duhovno dijete i blagoslov svojim roditeljima, ne donosi se na temelju toga što ostaje i surađuje sa svojim roditeljima dok još uvijek nije potpuno samostalno i treba ih. Presuditi možemo po tome što je dijete vjerno, na blagoslov i puno poštovanja za svoje roditelje onda kada je potpuno samostalno i uistinu ih više puno ne treba. Nažalost, mnoga djeca okrenu leđa svojim roditeljima kada postanu samostalna ili misle da više ne trebaju roditeljsku pomoć.

Naš odnos prema našim naravnim ili duhovnim roditeljima govori puno o nama – o tome jesmo li poslušni Božjoj zapovijedi, i o vrijednostima koje su nam važne.

Autor: Damir Šićko Alić

PODIJELI ČLANAK