Još jedno pitanje na koje često imam prilike odgovarati je pitanje ženidbe. Ljudi brzo opaze da su naši crkveni službenici oženjeni i da imaju obitelji pa me pitaju: “Zašto se vi ženite, a u našoj crkvi crkveni ljudi žive u celibatu?” To pitanje je ponekad prožeto osjećajem superiorne svetosti.
Odgovor je jednostavan: Bog nigdje u Bibliji nije zabranio ni ženidbu ni udaju. Celibat je prvi put kao pravilo za sve nametnut 1079. godine. Nametnuo ga je papa Grgur VII, ali je prošlo gotovo 200 godina prije nego što su ga uspjeli sprovesti.
Mi smatramo da taj dar posjeduju samo rijetki pojedinci koji žive u celibatu zato što to žele, a ne zato što moraju.
Kad se celibat nametne kao pravilo, on se bori protiv seksualnosti koju je Bog stavio u ljude da bi osnivali obitelji i na taj način ispunili Njegov prvi blagoslov. Riječ kaže: “I blagoslovi ih Bog i reče im: ‘Plodite se i množite i napunite zemlju…'” (Postanak 1:28).
Kada ljudi s normalnim seksualnim potrebama ne mogu ispuniti svoje potrebe oni zapadaju u vrlo teške fizičke i psihičke situacije.
Unatoč dobrim željama, mnogi su zbog toga prisiljeni prekršiti svoje zavjete i stupiti u seksualne odnose. Takvi se potajno žene ili nalaze ljubavnicu (ljubavnice), a u najgorem slučaju postaju homoseksualci (lezbijke).
Mnogi su razapeti između osude koju osjećaju i želje da služe Bogu. Problem nije prvenstveno u njima i njihovim seksualnim potrebama, već u nametnutom pravilu kojem se moraju pokoravati.
Apostol Pavao (vjerojatno jedini među prvim apostolima koji nije bio oženjen) kaže: “Ja bih htio da svi budu kao i ja; ali svatko ima od Boga svoj posebni dar, jedan ovakav, drugi onakav. Neoženjenima i udovicama ipak velim da je za njih dobro ako ostanu kao i ja. Ali ako se ne mogu uzdržati, neka se žene i udaju, jer je bolje ženiti se nego izgarati od strasti” (1. Korinćanima 7:7-9).
Kada bi crkve koje prakticiraju celibat uzele ovo biblijsko pravilo kao standard, uklonile bi veliki kamen spoticanja za većinu svojih službenika. Mnogi svećenici i časne sestre ne bi bili predmet ogovaranja i prezira, već bi u obiteljima mogli ispuniti svoje seksualne potrebe. Tada bi mogli kvalitetnije obavljati crkvenu službu jer u sebi ne bi nosili krivnju.
Nedavno sam s jednim prijateljem razgovarao o mogućim razlozima te zabrane. Pored objašnjenja da neoženjeni crkveni službenici mogu više vremena posvetiti Bogu i crkvi, došli smo do zaključka da i duhovni svijet (đavao) i materijalni aspekti u svemu tome imaju značajnu ulogu.
Duhovnu dimenziju vidimo u Božjoj Riječi: “Duh izričito veli da će u posljednja vremena neki otpasti od vjere i pristati uz prijevarne duhove i đavolske nauke, podmukle lašce, koji su ožigosani u vlastitoj savjesti, koji zabranjuju ženidbu i (naređuju) uzdržavanje od jela koja Bog stvori da ih vjernici – oni što potpuno upoznaše istinu – uzimaju sa zahvalnošću” (1. Timoteju 4:1-3).
Ovi stihovi pokazuju da prijevarni duhovi mogu pojedinca dovesti u gotovo beznadnu situaciju. U njemu, naime, djeluju svi prirodni porivi. On susreće osobe koje mu izražavaju naklonost i povjerenje i među njima se uspostavlja odnos, a njegove seksualne potrebe nisu ispunjene. Zatim dođe do privatnih razgovora, savjetovanja i otvaranja i kušnja postane ogromna.
I tada se dogodi grijeh. Đavao je ostvario svoj cilj. Pojedinac počinje živjeti u laži, dvoličnosti i manipulaciji. To se dogodi zbog neprirodne i nebiblijske zabrane.
Drugi mogući razlog za tu zabranu je ideja da pojedinac bez obitelji može više služiti crkvi.
Ako ima obitelj, on dio svoje tjelesne i psihičke snage mora dijeliti s njom pa se ne može stopostotno posvetiti crkvenoj službi. U takvom bi slučaju crkva morala angažirati nekog drugog da obavlja ono što pojedinac ne stiže obaviti zbog obveza prema obitelji.
To bi automatski značilo da bi trebalo prehraniti još jedna usta, osigurati socijalno i mirovinsko osiguranje, itd.
Nadalje, ako pojedinac ima obitelj, potrebna mu je kuća (stan) i hrana za članove obitelji. U slučaju njegove smrti, obitelj mora imati pravo na neku potporu ili ostavštinu.
No, ako postoji zavjet o celibatu i zavjet o siromaštvu, ta pitanja su riješena.
Sve što je pojedinac u životu ostvario i stvorio stopostotno se dajući u crkveni rad, na kraju pripadne crkvenoj organizaciji.
Zbog svega toga mi smatramo da taj zakon ne samo da nije biblijski, već je i nemoralan i neetičan. Pomoću njega se puno ljudi dovodi u jako neugodne situacije. On oštećuje i crkvene službenike i njihove (ne)vjenčane žene, kao i djecu rođenu iz takvih veza.
Ako apostolu Petru bračna veza nije smetala u obavljanju crkvenih dužnost, zašto bi onda smetala nama?
Apostol Pavao kaže: “Zar nemamo prava jesti i piti? Zar nemamo prava sestru (ženu) voditi sa sobom, kao i ostali apostoli i braća Gospodnja, i Kefa? Ili jedini ja i Barnaba nemamo prava ovo činiti? Tko vojuje kad o svojemu trošku? Tko sadi vinograd, a od roda njegova ne jede? Tko pase stado, i od mlijeka stada ne jede?” (1. Korinćanima 9:4-7).
U petom stihu Pavao spominje praksu koja je postojala u to vrijeme. Apostoli, Kefa (Petar) i braća Gospodinova su na službena putovanja sa sobom vodili supruge koje su im bile i sestre u Kristu.
To znači da su bili oženjeni i da im žene nisu bile opterećenje nego potpora.
U nastavku Pavao jasno kaže da i oni i njihove obitelji imaju pravo na “plaću” (nagradu) za svoj trud.
Ako je tako bilo u Ranoj crkvi, zašto ne bi bilo i danas?
Nasljedovanje biblijskog primjera uklonilo bi mnoge skrivene, negativne stvari koje ljudi čine u tajnosti. Time bi se otvorila mogućnost da u crkvenu službu uđu mnogi iskreni ljudi. Riješilo bi se i pitanje slabog odziva u tu službu
Autor: Damir Šićko Alić; iz knjige “Razmišljam, dakle postojim”
