Vjerujem u jednoga Boga, Oca svemogućega, stvoritelja neba i zemlje, svega vidljivoga i nevidljivoga.
I u jednoga Gospodina Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Božjega. Rođenog od Oca prije svih vjekova. Boga od Boga, svjetlo od svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga. Rođena, ne stvorena, istobitna s Ocem, po kome je sve stvoreno. Koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa. I utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice: i postao čovjekom. Raspet također za nas: pod Poncijem Pilatom mučen i pokopan. I uskrsnuo treći dan, po Svetom Pismu. I uzašao na nebo: sjedi s desne Ocu. I opet će doći u slavi suditi žive i mrtve, i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.
I u Duha Svetoga, Gospodina i životvorca; koji izlazi od Oca i Sina. Koji se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi; koji je govorio po prorocima.
I u jednu svetu katoličku i apostolsku Crkvu. Ispovijedam jedno krštenje za oproštenje grijeha. I iščekujem uskrsnuće mrtvih. I život budućega vijeka. Amen.
Ono što danas poznajemo kao nicejsko-carigradsko Vjerovanje ima burnu i zanimljivu povijest. Najkraće rečeno, nastalo je kao ispovijed vjere rane kršćanske Crkve iz zaključaka dvaju prvih općih crkvenih sabora na kojima se sastalo mnoštvo biskupa s ciljem da se suprotstave širenju krivovjerja o Bogočovjeku Isusu Kristu i Duhu Svetome.
Na prvom saboru, kojega je sazvao car Konstantin (+337.), a koji se održao 325. godine u Niceji, tristotinjak prisutnih biskupa je osudilo arijanizam (krivovjerje koje je govorilo da je Krist samo posebno stvorenje) definirajući da je Sin „istobitan“ Ocu, dionik iste božanske bîti ili naravi, odnosno Bog kao i Otac. Na drugom saboru, kojega je sazvao car Teodozije (+395.), a koji se održao u prijestolnici Carigradu 381. godine, oko 150 biskupa je osudilo makedonijevstvo i slična krivovjerja o Duhu Svetome (krivovjerja koja su tvrdila da je Duh Sveti samo stvorenje) definirajući da se Duha Svetog „s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi“ itd., odnosno da je i Duh Sveti Bog, poput Oca i Sina.
Vrlo je zanimljivo da rimski biskup Damaz I. (+384.) nije bio niti obaviješten o sazivanju ovog sabora, a kamoli pozvan da sudjeluje i suodlučuje na njemu, što dovoljno govori o tome kolika mu se „važnost“ pridavala, nasuprot slici koju se danas nastoji prikazati i izgraditi.
Autor: Tomislav Vidaković
