Kada je, prema tradiciji, 31. listopada 1517. godine Martin Luther zakucao na vrata wittenberške dvorske crkve svojih 95 teza, zasigurno niti slutio nije da će se nakon gotovo petsto godina o tome pisati na web stranici Kršćanskog centra „Riječ Života“, pred tako vrlim čitateljstvom, ali i diljem svijeta.
Neke države 31. listopada, Dan reformacije, obilježavaju kao svoj državni praznik, odnosno blagdan. To je, na primjer, slučaj u nama susjednoj Sloveniji. Što se to tako važno dogodilo toga dana, da se i danas, gotovo pola tisućljeća kasnije, o tome govori, piše, predaje i svečano obilježava?
Toga je dana rimokatolički doktor teologije, stručnjak za Sveto pismo, svećenik, profesor na teološkom fakultetu i redovnik augustinskoga reda – Martin Luther, na tada uobičajen način potakao akademsku raspravu o prodaji oprosnica i o drugim vjerskim zloupotrebama tog vremena. Zbog važnosti pitanja koja je postavio, te zbog odlučnosti kojom je ustrajavao da se na ta pitanja iznađu adekvatni odgovori u skladu sa Svetim pismom, temeljnim dokumentom kršćanstva i, prema vjeri kršćana, zapisanoj Riječi Božjoj, tako je snažno i dalekosežno preusmjerio „kotač povijesti“ da se taj događaj danas uzima za početak protestantske reformacije i po cijelom svijetu se slavi kao Dan reformacije.
Tako je započela nova epoha u povijesti kršćanstva, ali i Europe i svijeta, nova epoha, koja je prekinula sa srednjovjekovnim dogmatizmom, krutošću i prisilnom uniformnošću Crkve, ali i sveukupnog društva. Iako su od početaka kršćanstva postojale mnoge, više ili manje različite kršćanske crkve i denominacije (primjerice, Koptska Crkva, Armenska, Etiopska, razne pravoslavne Crkve na Istoku i razne regionalno ustrojene katoličke Crkve na Zapadu), kroz Srednji vijek se u Europi uspio, nerijetko silom oružja i falsificiranjem dokumenata, nametnuti koncept da je samo jedna, sveta, katolička i apostolska Crkva – Rimokatolička crkva, i da je ona jedina ispravna. Pod pritiskom feudalnih odnosa i obveze političke lojalnosti, svi su Europljani tada (od rođenja do smrti) bili članovi te „jedne Crkve“ i to im je davalo određeni osjećaj sigurnosti i identiteta. Međutim, ako iskreno pogledamo sadržaj vjerovanja i način života većine tadašnjih „kršćana“ i usporedimo ih sa biblijskim standardom, moramo priznati da tadašnja Crkva nije bila niti izbliza onakva kakvom ju je Isus zamišljao i započeo. Odgovor na temeljno pitanje: „Što trebam učiniti da bih baštinio život vječni, da bih došao u raj?“, bio je zastrt mnoštvom naknadno uvedenih crkvenih propisa i praznovjernih običaja, i, umjesto da su ljudi bili osobno i kolektivno povezani s Bogom (u odnosu o kojem jasno govori Biblija na nebrojeno mjesta), većina tadašnjih „kršćana“ bila je povezana samo sa institucijom, koja se zapravo iznevjerila svrsi za koju ju je Bog postavio. (Možda će ove riječi kome zvučati politički nekorektno, ali…i to je reformacija! Nije nam cilj ugađati ljudima, nego Bogu!) Tu i takvu Crkvu trebalo je temeljito reformirati. Upravo je to učinio Martin Luther, a prihvatio veliki dio Europljana. Ono što je Luther započeo, bilo je novost samo u smislu prekida sa tisućugodišnjom tradicijom duhovno mračnog Srednjeg vijeka; sadržajno pak, reformacija je označila povratak na izvorno kršćanstvo, prema biblijskom uzoru, te prema uzoru prvih kršćanskih stoljeća. Reformacija, dakle, nije značila izmišljanje nečega novoga, nego preoblikovanje Crkve (re-formare) po uzoru na izvorno kršćanstvo, odnosno, povratak na izvorno kršćanstvo, u vjerovanju i praksi. Stoga je jedno od glavnih oruđa (ali i zasluga) reformacije bilo prevođenje Biblije na narodne jezike.
Na koji način se to sve tiče Hrvatske, koja je bila i ostala dominantno rimokatolička zemlja? Tema reformacije se jako tiče Hrvatske, kako s obzirom na prošlost, tako i u sadašnjosti, a još će više, usuđujem se tvrditi, to biti slučaj u budućnosti. Još su u 16. stoljeću mnogi Hrvati i stanovnici naših prostora pristupili reformaciji (ili protestantizmu). Iako su ideje reformacije u našu zemlju došle preko njemačkih časnika i vojnika koji su bili zaposleni u našoj Vojnoj krajini, glavni zagovornici i propovjednici protestantizma u Hrvatskoj su bili istaknuti intelektualci, ponajprije rimokatolički svećenici, redovnici, pa čak i biskupi, koji su, provjeravajući u Bibliji i povijesti Crkve ono što su čuli da navodni „krivovjerci“ iz zapadne Europe „propagiraju“, uviđali da se ne radi o nekoj novoj vjeri ili krivovjerju, nego o biblijskoj istini koja je kroz mnoga stoljeća bila koječime zastrta. Svećenici koji su prihvatili ideje reformacije ostajali su na svojim župama (odnosno u samostanima); najprije su počeli sve više svoje propovijedi temeljiti na Bibliji, a onda sve više i osporavati neka vjerovanja Rimokatoličke crkve koja su smatrali pogrešnima (npr. štovanje svetaca, plaćanje misa za mrtve, i slično). Kad ih je Inkvizicija počela progoniti, više nisu mogli biti rimokatolički vjerski službenici. Zbog toga su, koji puta i sa gotovo svim vjernicima svoje župe, i službeno prelazili na protestantizam (barem ondje gdje je to bilo politički moguće) i postajali protestantski propovjednici. Područja gdje se protestantizam u Hrvatskoj najviše i najznačajnije proširio su Međimurje, Zagorje, Istra, Hrvatsko primorje, Slavonija, Baranja, te područje tadašnje Vojne krajine. Navedimo neke primjere.
Među istarskim reformatorima osobito su poznati braća Vergerije, od kojih je jedan bio koparski, a drugi pulski biskup. Na pazinskom području se protestantizam širio uz prešutnu potporu biskupa Pietra Bonoma. Iz parnica što ih je mletačka Inkvizicija povela protiv reformatora po Istri i Dalmaciji, doznajemo da su reformacijske ideje zahvatile svako mjesto u Istri, kao i dalmatinske gradove Kotor, Split, Šibenik, Trogir, Osor i Zadar, te otoke Cres, Korčulu, Krk, Hvar, Pag i Rab. (izvori: Jambrek, Bučar, Franičević) Najznačajniji reformatori s tog područja su Labinjanin Matija Vlačić Ilirik, jedan od najvećih umova svoga doba, nasljednik Martina Luthera u njemačkoj reformaciji, zatim Markantun de Dominis, splitski nadbiskup i pisac povijesno-teoloških djela, koji je zbog svojih protupapinskih spisa došao u inkvizicijski zatvor, gdje se razbolio i umro, ali je posmrtno osuđen i spaljen u Rimu, te franjevački provincijal Baldo Lupetina iz Istre, Vlačićev rođak, kojega je zbog njegovih „protestantskih“ propovijedi Inkvizicija zatočila i nakon 14 godina mučenja udavila u jednoj morskoj laguni kod Venecije.
Na području Međimurja (u cijeloj drugoj polovici 16. sve do početka 17. stoljeća) protestantizam se širio pod moćnom političkom zaštitom grofova Zrinskih, koji su i sami prijanjali uz reformaciju. Grofovi Zrinski su potpomagali tiskanje i raspačavanje protestantskih knjiga, kao i protestantske propovjednike, koji su se slobodno mogli kretati na područjima pod vlašću Zrinskih, iako je austrijski car zabranjivao djelovanje protestanata. Prema podacima s kojima raspolažemo, u Međimurju je krajem 16. i početkom 17. stoljeća bilo tridesetak protestantskih crkvenih općina (izvori: Jambrek, Bučar).
Unatoč tome što je dio Slavonije bio okupiran od strane Turaka, reformacijske ideje naišle su na plodno tlo među narodom. Jedan od razloga bio je i taj, što pripadnici protestantskog pokreta nisu bili podložni Papi, pa je i turska vlast bila naklonjena pripadnicima novoga pokreta po maksimi „neprijatelj moga neprijatelja je moj prijatelj“.
Jedan od najzaslužnijih protestantskih propovjednika u Slavoniji bio je preobraćeni franjevac, Mihajlo Starin, koji je u razdoblju od 1544. do 1551. reformirao sveukupno 120 protestantskih crkvenih općina (tj. pridobio veliki broj svećenika i puka za novu vjeru).
Neokupirani dijelovi Slavonije također su bili zahvaćeni reformacijskim idejama. Tu je odlučujuću ulogu odigrao Ivan Zapolja, suparnik Ferdinanda I., ugarsko-hrvatskog kralja, kojega je simpatizirao dio slavonskoga plemstva. Reformacija se u Slavoniji održala oko 150 godina, no, istjerivanjem Turaka, te protuakcijom Hrvatskog sabora i zagrebačkih biskupa gotovo je sasvim iskorijenjena.
Na području zagrebačke županije najviše su se istakli domaći propovjednici: luterani Ivan Drugnić i Grgur Vlahović, te kalvinisti Mihovil Bučić i Benedikt Blažeković. Zagrebački biskup Matija Bruman (1558.-1563.) tolerirao je protestantsko propovijedanje Evanđelja, te je i sam volio poslušati dobru i evanđeoski utemeljenu propovijed. Tako je bio u Okiću, zajedno s banom Petrom Erdödyjem (1557.-1567.) i drugim uglednicima, kada je glasoviti protestantski propovjednik Grgur Vlahović ondje propovijedao Evanđelje.
U Vojnoj krajini centar reformacije je bio Karlovac gdje se protestantizam održao sve do 1568. kada su došli franjevci i potisnuli ga oštrim protureformacijskim djelovanjem.
Protureformacijsko djelovanje osobito je ojačalo kada je 1604. godine Hrvatski sabor tražio da se protestante protjera iz Hrvatske. Ta zakonska odredba se ponovila i 1605. godine, a podrazumjevala je da vjernici protestanti u Hrvatskoj ne smiju imati nikakva pokretna ni nepokretna dobra, te da ne smiju obnašati niti ikakve časnije položaje u društvu, dok su protestantski propovjednici obavezno morali napustiti zemlju.
Hrvatski protestanti iz 16. i 17. stoljeća su po mnogo čemu unaprijedili hrvatsko školstvo, znanost, kulturu i mnoge druge sfere društvenog i privatnog života. Unatoč žestokom progonu Inkvizicije, mnogi od njih postigli su zavidne rezultate na području znanosti, kulture i umjetnosti (samo je, primjerice, Matija Vlačić poznat kao utemeljitelj nekoliko znanstvenih disciplina i jedan od najvećih umova svoga doba), tako da se Hrvati danas imaju pravo, a rekao bih, i obavezu, ponositi svojom protestantskom baštinom i protestantskim dijelom svoga nacionalnog identiteta.
Reformacija Crkve je, istina, započet, ali nikad završen posao. Kristova Crkva mora uvijek iznova odgovarati na nove izazove vremena i mora biti spremna na reformaciju kako bi uvijek bila relevantan čimbenik u društvu i „sol zemlje“. Neka nam ovo svima ujedno bude i poticaj da nekim budućim Vlačićima ili De Dominisima omogućimo da u ovoj zemlji mogu uspješno živjeti i stvarati djela koja će ovaj narod uzdizati u svjetske i nebeske visine!
Sretan vam Dan reformacije!
Autor: Tomislav Vidaković
