Kad su moja djeca bila mala, bilo je trenutaka kada nisam znala kako da bar na trenutak imam malo mira, da na trenutak pobjegnem od svega, da se malo odmorim, saberem svoje misli. Mala djeca su stalno u pokretu, od kada prohodaju pa do četvrte, pete godine imaš osjećaj da se ne gase. Kao da su na Duracell baterije. Sjećam se još uvijek neprospavanih noći, povišenih temperatura, plača, vriske, mijenjanja pelena, dojenja, prvog jela žlicom… Stalni nadzor nad njima, da im se nešto ne dogodi. A tijekom dana sam uz njih morala odraditi još toliko poslova kako bi sve u obitelji moglo funkcionirati. Sva moja očekivanja roditeljstva doživjela su brodolom. Nije mi bilo jasno, zašto nije onako kako sam ja to zamišljala?
Često sam pomišljala da im nešto uvalim u ruke, neku igračku, koja će ih na trenutak umiriti i MENE OSTAVITI NA MIRU. Ima li u kući netko ili nešto drugo što može zabaviti moje dijete? Možda bi i dobila 10 do15 minuta, no opet bi netko zvao, ili me vukao za ruku, ili zvao u WC…
Trebalo mi je vremena da shvatim da je to upravo ono što ja trebam raditi, i da se to zove roditeljstvo. Služiti malom biću, odgajati ga, rasti s njim, jer nam je darovano na određen period života. Taj period brzo prođe, no u tom trenutku izgleda kao da nema kraja. To vrijeme je iscrpljujuće, obeshrabrujuće, ja ga zovem: “vrijeme umiranja sebi”.
Iskreno, brine me vrijeme u kojem živimo. Brine me ono što vidim. Već godinama postoji zabava koju smo mi roditelji bez imalo propitkivanja i razmišljanja stavili djeci u ruke kako bismo napokon mogli malo odahnuti. Kažu: samo 10 minuta. Tih 10 minuta produže se zatim na sat vremena i ubrzo nakon toga nema više ograničenja. Kamo god dođem, u dućane, kod liječnika, vidim u tuđim automobilima, u parkovima, u kafićima, u crkvi, u školama… svugdje vidim malu djecu kako u rukama drže mobitele i svojim malim prstićima tipkaju po njemu. Odlaze na internet, gledaju crtiće, igraju igrice, a roditelji se dive i ponose govoreći: “Ma, pogledaj kako je pametan/na, sve zna!” Pitam se dragi moji, jesmo li mi svjesni negativnog utjecaja mobitela na našu djecu? Ne samo da mobiteli nisu zdravi za mozak malog djeteta u razvoju, nego dovode do socijalne izolacije, ovisnosti. Sve češće djeca završe u bolnici na odvikavanju od ovisnosti o igricama. Također nasilne igrice mogu utjecati na povećanje agresivnog ponašanja. Najveći problem koji vidim u svemu je jedna velika otuđenost i nezainteresiranost za život koji se upravo sada događa. Najveća dobit nama roditeljima je da napokon imamo vrijeme za sebe.
Je li to naša dobit = njihova dobit ili naš gubitak = njihov gubitak? Pitam se, kada bismo znali koje posljedice će ovaj medij učiniti u životu našeg djeteta, bismo li tako lako puštali crtić kako bismo ga usput nahranili, davali igrice kako bismo se malo odmorili nakon posla, ili kod liječnika dok čekamo i tipkamo po svom mobitelu? Nešto što mislimo da nam pomaže u jednom trenutku, u drugom će se okrenuti protiv nas. Vidim da je lakše u “bespomoćnim situacijama” dati mu mobitel kako bismo ga umirili, stišali, dali sebi odmor, nahranili, ošišali, previli, malo odspavali, popričali u miru s nekim… udovoljili sebi jer nam se ne da baviti s njim. Nemojte se zavaravati, mi volimo svoju komociju, a ovo je idealno rješenje. Pitam se jesmo li mi kršćani postali toliko prevareni da ne vidimo zamku u koju upadamo? Voljela bih da nismo kao svijet, da prepoznajemo vrijeme, no ne mogu to sa sigurnošću reći. Želimo li mi svoju djecu odgajati, podizati u pobožnosti za slobodan odnos s Bogom, ili udovoljavati sebi i svojoj sebičnosti. Znam da ovo nije jednostavna riječ, no zapitajmo se: činimo li dobro?
Što naše dijete traži? Traži svog roditelja. Želi s njim razgovarati, igrati se, škakljati, imati ekskluzivno pravo na ono što mu pripada. Želi našu potpunu pažnju, ljubav, pogled… Ako zakažemo u tome, hoćemo li na kraju biti zadovoljni odlukama koje danas donosimo tako olako i u svojim slabostima.
Što mogu zaključiti? Mobiteli i videoigre nisu za malu djecu. Od koje dobi jesu? Ne znam. Vidim da moja starija djeca od 12 i 15 godina još uvijek ne mogu kontrolirati sami sebe kad čuju zvuk iz mobitela koji javlja: “poruka stigla”. Mlađa djeca ponekad uzmu nečiji mobitel i ako ih ne vidim, sakriju se, utihnu i nema ih. Što tada rade? Gledaju youtube filmiće koje su snimala djeca. Kada ćemo moći kontrolirati sebe, znat ćemo otpuštati stvari i u život svoje djece.
Završit ću ovaj tekst sa stihom koji mi je pao na pamet; Nije li On načinio jedno jedino biće dahom životnim obdareno? A što to jedino biće traži? Božanski naraštaj! Poštuj dakle život svoj… Malahija 2:15
Poštuj svoj život i život svog djeteta, podignimo Božanski naraštaj!
Autorica: Branka Menalo
