“A svrh svega, čuvaj svoje srce, jer iz njega izvire život.” (Izreke 4:23) Srce je čovječe najosjetljiviji dio našeg bića. Gledajući na srce kao organ, ono je praktički najvažniji organ u tijelu. Njegovo kucanje je pokazatelj života. Bog koji nas je stvorio i darovao nam život, poziva nas u svojoj Riječi da mu predamo naša srca da On može upravljati njima i štititi ih. “A Gospodin neka upravi srca vaša k ljubavi Božjoj i postojanosti Kristovoj.” (2 Sol 3:5)
Dijete sam razvedenih roditelja i to je uvelike utjecalo na moj život, pogotovo na moje srce. Tata je otišao kada sam imala oko godinu i pol. Oženio se i drugu djecu dobio. Mogu reći da od kada znam za sebe , osjećala sam nedostatak ljubavi i pažnje. Bez obzira koliko se moja majka trudila, imala sam osjećaj odbačenosti. Nisam znala kako voljeti sebe, uživala sam u podcjenjivanju sebe. Kako sam odrastala ti negativni osjećaji su me sve više obuzimali. Mislila sam da ako imam dečka koji me voli, da će to nestati. Dečki su dolazili i odlazili, a ja sam bivala sve gore i gore. Na već usađene povrede iz djetinjstva, dolazile su još veće i gore. Moje je srce trulilo. Osjećala sam se staro, potrošeno, izmučeno.
Moje teenagerske dane je obilježila borba s anoreksijom, plač, očaj i veliko nezadovoljstvo. Svoje bih srce nudila drugima s nadom da budem voljena, a zauzvrat bih dobivala povredu od iskorištavanja i odbacivanja. Izlasci su mi bili osnova života. Svaki put kada bih izašla noću vani, očekivala bih da se nešto lijepo dogodi ili da ću upoznati nekoga tko će me voljeti. To se nije događalo, naprotiv provodila bih noći opijanjem i pušenjem marihuane. Alkohol bi mi nakratko pomogao da se osjećam bolje, ali ujutro kada bi se probudila i otrijeznila shvatila bi da se još više truleži pojavilo u meni. Bila sam bezvoljna, ništa mi nije imalo smisla, živjela sam iz dana u dan samo da vrijeme i ovaj život prođe. I onda se dogodilo. Ono lijepo koje sam čekala i za koje sam se nadala još kao dijete …
U tami spavaće sobe sam plakala nad sobom. Nisam mogla podnijeti bol, bijes i tamu koju sam nosila u srcu. Obuzimalo me je i moje srce se pretvaralo u čudovište. U trenutku jecanja prozborila sam: “Bože, ja ne želim biti čudovište, pomozi mi…” I On je došao, snažno me zagrlio, maknuo svako breme i oživio srce moje.
Ne, nisam upoznala muškarca za kojeg ću se udati, već Isusa koji me toliko ljubi da je dao svoj život za mene i koji me je pozvao da skupa provedemo ovaj život i cijelu vječnost. Nisam Ga vidjela, ali bio je toliko stvaran, stvarniji od života samoga. To je bio tek početak jedne prekrasne priče prožete ljubavlju između Gospodina i mene. Jedini koji je uspio oživjeti srce trulo, izliti novu ljubav u njega, uzeti ga i čuvati. Od tog trenutka ništa više nije bilo kao prije. Novo srce i život mi je Gospodin dao.
“Moje je srce sigurno, Bože,
Sigurno je srce moje,
Pjevat ću i svirati”
(Psalam 108:2)
Cijelo moje biće je žudjelo za Bogom. Željela sam vršiti Njegovu volju, biti i služiti na mjestu koje On ima za mene. Providnošću Božjom došla sam do KC “Riječ Života”.
Ubrzo mi je postalo jasno da je to mjesto gdje trebam biti. Osjećala sam Božju prisutnost na službi, ljubav Kristovu među ljudima u crkvi, te duhovnu hranu za kojom sam čeznula. Sada sam Isusova učenica i sljedbenica i u skladu s tim služim u crkvi KC “Riječ Života”.
Autor: Nera Galić
