“Jer za mene živjeti je Krist, a umrijeti dobitak!” (Filipljanima 1:21)
Što je Božji poziv? Kako se osjećaš i razmišljaš kada si pozvan od Boga u neku od punovremenih službi (apostol, prorok, evanđelista, pastor, učitelj – APEPU)?
Ponekad dođem u situaciju da mi netko kaže kako je nekoj osobi prorokovana služba ili kako ta i ta osoba ima službu ili netko želi postaviti nekoga za službenika u crkvi, a kada ja promatram život te osobe, ja u njoj ne vidim poziv, niti službu.
Kada je netko doista pozvan u službu on ili ona su prožeti pozivom. Drugim riječima, oni sebe ne vide nigdje drugdje osim u službi Bogu. Oni ne žele neki svjetovan posao ili životni stil, i ako rade svjetovan posao, rade ga privremeno, samo da se mogu financirati u svakodnevnim potrebama. No, njihove misli, želje, nastojanja su usmjerena na služenje Bogu i poziv koji osjećaju u sebi.
Služba Bogu u crkvi nije posao, to je poziv koji cjelodnevno obuzima osobu. Ona ne radi osam sati i onda ide doma raditi druge stvari. Ta osoba je non-stop u mislima na Boga, crkvu, vjerne, napredak službe.
Kada mi ljudi kažu “on je pozvan biti službenik”, a ja vidim da njega interesiraju mnoge druge stvari, i on nije obuzet Bogom, služenjem, djelom Božjim, ja tu ne vidim božanski poziv i ispravan odaziv.
Onaj koji je doista pozvan, ne vidi sebe u ničemu drugom, osim u služenju Bogu. Za njega služenje nije dobro došla povremena aktivnost, za njega je služba život i život je služba. Te su mu stvari neodvojive.
Čovjek može bježati od svog poziva ili službe, ali unutra u sebi on osjeti taj poziv i kada je na radnom mjestu i kada je na godišnjem odmoru. On može raditi kao doktor ili policajac ili nešto drugo, ali u srcu neće imati mir dok ne uđe u svoju službu i poziv u Bogu. Tek kada počne ići prema tomu, mir i zadovoljstvo će doći u njegovo srce.
Autor: Damir Šićko Alić
