“A ja ću rado potrošiti i istrošiti se za vaše duše…” (2. Korinćanima 12:15, vidi retke 14-18)
Kada si doista pozvan i reagiraš na pravi način, ti si voljan žrtvovati se. Žrtvovati svoje vrijeme, svoje novce, sebe – na svaki zdrav način. Ti ne vidiš službu kao nešto iz čega ćeš dobiti, već nešto u što želiš uložiti.
Ponekad ljudi vide službu kao neku vrstu samoostvarenja ili samo afirmacije. Znam za slučajeve gdje su ljudi išli na teologiju kako bi imali lakši posao i bolju poziciju u životu. Drugi, negdje u sebi to vide kao mogućnost da se dokažu, postanu “netko ili nešto”. Zbog navedenih razloga, i ljudi koji nisu pozvani žele ući u službu ili nametnuti sebe kao nekog znalca ili službenika. To je potpuno krivo.
Svatko od nas je vrijedan Bogu i u Bogu ima svoju vrijednost. Svatko od nas ima mjesto i mogućnost vlastite afirmacije u nekom području života i u crkvi. Ne moramo to tražiti u crkvenim službama. Crkva nije poligon za stjecanje bogatstva, priznanja, samoostvarenja ili slično. Crkva je mjesto služenja Bogu i ljudima. Zato što služimo možemo biti blagoslovljeni, ali ne služimo da bi bili blagoslovljeni. Blagoslov, samoostvarenje, priznanje vrijednosti i druge stvari dolaze kao nusproizvod služenja.
Kada smo pozvani trebamo biti spremni na žrtvu, požrtvovnost. Na davanje, a ne na uzimanje. Pavao je imao takav stav i trebaju ga imati svi službenici.
Ako netko želi služiti zbog položaja, plaće, ili čega sličnog, on nema ispravan stav. Pravi sluga bi bio voljan raditi volonterski, ili za manju plaću, jer ljubi Boga i služiti Bogu mu je najvažnija stvar. On je voljan uložiti sebe i svoje novce u Božje djelo.
Voljnost na žrtvovanje za Boga i Božje djelo je jedna od ključnih stvari koju budući ili prisutni službenici trebaju imati. Oni koji to nemaju trebali bi se maknuti od službe.
Autor: Damir Šićko Alić
