Danas, nažalost, organizacijski nemamo jednu katoličku Crkvu kao što su to rani oci imali. Crkva je danas organizacijski podijeljena u mnoge tabore (rimokatolički, pravoslavni, protestantski itd.). Ti tabori su bili i neki još uvijek jesu u određenom neprijateljstvu. Uvjeren sam da se to događa zbog toga što smo napustili katolički pristup i vjerovanje. Kada bismo se držali onoga što je doista katoličko vjerovanje i načelo, lakše bismo došli do jedinstva i onoga što Bog želi.
Što je to katoličko vjerovanje i načelo? Jedno od najboljih objašnjenja sam našao u spisu Commonitorium, kojega je oko 434. godine napisao Vincent Lerinski. On piše:
„Trudio sam se konstantno, uz veliku bol i marljivost, istražiti od najvećeg mogućeg broja ljudi koji su bili izvanredni u svetosti i doktrini, kako bih osigurao utvrđen, ili standardan i vodeći princip za razumjeti istinsku katoličku vjeru, odvojenu od degradacije i krivovjerja. A odgovor koji uvijek dobijem, uvijek vodi k ovomu: ako želim ili ako bilo tko želi pronaći zablude krivovjeraca koje se pojavljuju i ako želi izbjeći njihove zamke da bi sačuvao zdravu i ispravnu vjeru, uz Gospodinovu pomoć, mora utvrditi našu vjeru na dva načina. Prvo, po autoritetu Božjeg zakona (pisane Božje Riječi), a zatim (drugo) po tradiciji katoličke Crkve.
Ovdje se, vjerojatno, netko može zapitati: ‘Budući da je kanon Pisma kompletiran i sam po sebi dovoljan, kakva nam je potreba tome pridružiti crkveno tumačenje?’ Odgovor je u tome da, zbog dubine (poruka) Pisma, ne tumače ga svi ljudi jednako. Izjave istih pisaca različiti ljudi tumače na različite načine. Ponekad toliko različito da se čini mogućim nabrojiti toliko različitih mišljenja koliko je i ljudi. Novacijan objašnjava na jedan način, Sabelije na drugi… Zbog tih intriga i pogreški, koje su toliko raznolike, postoji velika potreba za utvrđivanjem načela za tumačenje proroka i apostola u skladu sa standardom katoličke Crkve.
Stoga, mi u katoličkoj Crkvi uzimamo za najpažljiviji način držati se onoga što je vjerovano svugdje, uvijek i od sviju. To je uistinu pravo katoličko, kako se pokazuje i samom silom značenja te riječi koja obuhvaća sve gotovo univerzalno. Tog ćemo se pravila držati ako slijedimo univerzalnost (općeprihvaćenost), starost (drevnost) i suglasje. Slijedit ćemo univerzalnost ako prepoznajemo tu istu vjeru kao istinitu, koju cijela Crkva po svijetu ispovijeda; drevnost, ako ni na koji način ne odstupimo od onih tumačenja koja su naši pređi i oci jasno poučavali; suglasje – ako u samim starim vremenima slijedimo definicije i mišljenje svih, ili gotovo svih, nadglednika i učitelja.
Što da učini katolički kršćanin, ako manji dio Crkve odsječe (odvoji) sebe od zajedništva univerzalne vjere?
Odgovor je siguran. On će više voljeti (odabrati) zdravlje cijelog tijela, nego njegov morbidni i korumpirani dio.
Ali što ako neka nova zaraza nastoji inficirati cijelu Crkvu, a ne samo njezin manji dio? Tada će se on pobrinuti da prione uz ono što je starije, što ne može sada biti zavedeno od bilo koje prijevarne novine.
Što ako su i u stara vremena dva ili tri čovjeka, ili grad, ili čak cijela provincija, bili u tom krivovjerju? Tada treba s najvećom pažnjom usvojiti izjave starih sabora, ako takvih ima, umjesto neodgovornog neznanja nekolicine.
Ali što ako se pojavi neko krivo učenje o kojem se ništa po tom pitanju ne može naći? Tada on mora, na najbolji način, usporediti mišljenje otaca i istražiti njihovo razumijevanje, uvijek nastojeći razaznati da, iako su živjeli u različitim vremenima i na različitim mjestima, oni živjeli u vjeri i zajedništvu katoličke Crkve. Neka oni, dokazani i izvanredni, budu učitelji. I kad otkrijemo što su oni držali, potvrđivali i učili, ne samo jedan ili dvojica, nego svi jednako i u slaganju kao jedan, otvoreno, često i ustrajno, neka onda uzme i drži se toga bez ikakva suzdržavanja.“
Podsjetimo se da Vincent to piše u ranom petom stoljeću. Ovo nije izjava iz dvadesetog ili dvadeset i prvog stoljeća. Za nas u dvadeset i prvom stoljeću i deseto stoljeće predstavlja starinu. To posebno želim napomenuti jer se čini da neke crkve vjeruju i prakticiraju neke stvari „oduvijek“, a pod tim se misli na prakse iz desetog, jedanaestog, petnaestog, šesnaestog itd. stoljeća. Za nas su one stare, ali za Ignacija, Polikarpa, Tertulijana i Ireneja one su novotarija. Zbog toga, kada govorimo o predaji, moramo utvrditi o kojoj predaji govorimo. Govorimo li o predaji koja je nastala do stote godine poslije Krista? Ili govorimo o predaji nastaloj do dvjestote godine? Ili do Nicejskog sabora? Ili do Augustina? Ili govorimo o predaji koja je nastala u mračnom srednjem vijeku? Ili u dvadesetom stoljeću?
Nema sva predaja istu vrijednost. Ne možemo uzeti predaju primarnih svjedoka, apostolskih otaca, na isti način kao i predaju onih koji su stvarali učenja i prakse u četvrtom ili petnaestom stoljeću. Činjenica je da današnje tradicionalne Crkve posjeduju mnoštvo predaja i učenja od onih koje oni smatraju svojim crkvenim učiteljima, a koji su uveli novotarije u odnosu na učenje i predaju rane Crkve do, recimo, dvjestote godine poslije Krista. Što učiniti u tom slučaju? Moramo učiniti ono što je rekao Jeronim: „Treba (to) s pomoću izvornog vrela pročistiti.“
O tom načelu govori i Vincent u svom izlaganju. U prethodno navedenom tekstu on nabraja vrlo važna načela. Prava vjera je sadržana u onomu što Crkva zajednički, po cijelom svijetu, vjeruje. Ona je sadržana u onome što se od starina ili od samih početaka vjeruje. Ona je sadržana u onome što je suglasno vjerovanju koje su svi vjerovali. Ono što je staro, što nam je od davnina predano, sada ne može, jer je zapisano na papiru, biti zavedeno.
Kao što sam ranije napomenuo, danas postoji tendencija nekih ljudi ili organizacija da sebi prisvajaju, kao da samo njima pripadaju, i crkvene oce i katoličanstvo i predaju. Sve to, ako je Božje, bilo da se radi o ljudima ili nečem drugom, pripada Crkvi, a time i svim pravim vjernicima.
Zbog toga je važno da ispravno definiramo što znače izrazi „katolička vjera“, „oci“, „predaja“, „apostolsko naslijeđe“. Jer, kad se govori o katoličkoj vjeri mnogi ljudi doista ne razumiju o čemu se zapravo govori. Isto se odnosi i na predaju i novotarije. Ono što je Tertulijanu bila novotarija, nam je možda predaja. Ono što je nama predaja, njemu je novotarija. Zato moramo razlikovati različite vrste predaje, odnosno različito vrijeme nastanka predaja. Također, moramo shvatiti što je prava predaja i od koga ona potječe. Vjerujem da prava predaja nije ono što je nastalo u dvanaestom ili čak petom stoljeću, već ono što je nastalo u prvom stoljeću, a predao je Gospodin koji je to predao apostolima, a oni opet sljedećoj generaciji, odnosno Crkvi kroz sva stoljeća.
Kao što sam prije naveo, Ivan Zlatousti piše: „Ono što ste primili, a ne osmislili… u stvari koja vam je predana… u kojoj vi ne smijete biti autori, već čuvari.“ Nadalje, Klement Aleksandrijski, pišući o onima koji izvrću božanske riječi, kaže:
„Ali, kako nemaju ključ za ulaz, već krivi (kako i uobičajena fraza kaže), krivotvoreni ključ, po kojem ne ulaze kao što mi ulazimo, kroz tradiciju od Gospodina… jer učenje našeg Gospodina pri Njegovom došašću otpočinje s Augustulom i Tiberijem, a dovršeno je pri sredini Tiberijeva vremena.
A to od apostola, uključujući Pavlovu službu, završava s Neronom. Kasnije, u vrijeme kralja Hadrijana, ustali su oni koji su izmislili krivovjerja… Budući da je tako, očito je, još od starina i iz savršene istine u Crkvi, da su ta kasnija krivovjerja i ona poslije njih, nove falsificirane izmišljotine.
Od svega što sam prije rekao, moje je mišljenje da je istinska Crkva, ona koja je od davnina, zapravo jedna, i da su u njoj oni koji su to po Božjoj nakani…
Stoga, u supstanci i ideji, izvornosti i preuzvišenosti, mi kažemo da je stara i katolička Crkva jedina koja nas skuplja u jedinstvu jedne vjere.“
Klement također kaže:
„Onaj tko vjeruje u Pismo i glas Gospodnji, koji kroz Gospodina djeluje u korist čovjeka, ispravno se smatra vjernim. Uistinu, to koristimo kao kriterij za otkrivanje istine. Ono što je podloženo kritici ne vjeruje se dok se to ne provjeri; tako ono što treba biti izloženo kriticizmu ne može biti prvo načelo… Mi smo po glasu Gospodnjem istrenirani u znanju istine…
Mi imamo za svoj izvor učenja, Gospodina, i kroz proroke, Evanđelje i blagoslovljene apostole, na različite načine i u različita vremena; otpočinjući od početka znanja do kraja. Ali ako netko pretpostavi da trebamo drugi izvor, tada uistinu izvor ne može biti sačuvan.
Jer mi ne možemo dati svoju odanost ljudima, samo po onomu što oni kažu, koji također mogu izjaviti i nešto potpuno suprotno. Tako, nije dovoljno izraziti mišljenje, već ono što je rečeno mora biti potvrđeno. Mi ne čekamo na svjedočanstvo ljudi. Mi stvar koja je u pitanju utvrđujemo kroz glas Gospodnji, koji je najsigurniji od svih demonstracija, ili je, još bolje, jedina demonstracija; u čijem znanju oni koji su jedino kušali Pismo su vjernici… Zbog toga, mi također dajemo potpuni prikaz Pisma iz Pisma samoga; iz vjere uvjeravamo kroz demonstraciju.“
Tako o katoličkoj vjeri i izvoru svog učenja govori Klement Aleksandrijski, koji je rođen polovicom drugog stoljeća, a umro je negdje oko 215. godine. On, Vincent i mnogi drugi upućuju (nas) da je izvorna katolička vjera utemeljena u učenju Pisma, a da nam ju je predao Isus kroz apostole. To što su oni, najprije usmeno, a zatim i pismeno predali sljedećoj generaciji je drevna predaja i nauk prave katoličke Crkve. Isto (nam) jasno kaže i Atanazije: „Neumjesno bi bilo tražiti drevnu predaju, nauku i vjeru katoličke Crkve izvan onoga što je Gospodin predao, apostoli propovijedali i oci sačuvali.“
Autor: Damir Š. Alić; iz knjige “Katolička vjera u crkvenoj predaji”
