“Ako netko govori drugim jezikom – neka govori dvoje, najviše troje, i to jedno za drugim – jedna osoba neka tumači; ali ako nema tumača, neka šuti pred Crkvom, neka govori sam sebi i Bogu.” (1. Korinćanima 14:27,28)
Postoje mnogi vjernici koji su zarobljeni u krivom razumijevanju zbog toga što su poučeni o nekim stvarima prije nego su sami proučavali biblijsko učenje o njima. Možemo reći da su, slušajući takvu pouku, stavili naočale zbog kojih krivo iščitavaju ili tumače biblijski tekst. To se najčešće događa u crkvama koje naglašavaju učenje protiv nečega: protiv protestanata, protiv jezika, protiv ovoga ili onoga. Učenjem “protiv” pokušava se obraniti svoja pozicija i utvrditi ispravnost svog nauka. Tako je i s učenjem protiv molitve u jezicima.
Volio bih kada bi kršćani razumjeli da postoji razlika između govora u jezicima Bogu (molitva) i govora u jezicima ljudima (objava).
Kada govorimo Bogu, tada tumačenje nije potrebno i puno ljudi može govoriti u isto vrijeme. Govoriti Bogu je molitva. Kada u jezicima govorimo ljudima tada je tumačenje nužno, pa je ujedno potrebno da govori jedna po jedna osoba. Govor ljudima je najčešće pouka, proroštvo, ohrabrenje ili korekcija. To nije molitva.
Da bi ispravno protumačili gore navedeni tekst, nužno je razumjeti prije navedeno. Nužno je razumjeti razliku između molitve u jezicima koja je usmjerena prema Bogu, i poruke u jezicima koja je usmjerena prema ljudima.Mnogi vjernici, u različitim crkvama, govore i uče protiv javne molitve u jezicima zbog toga što Pismo govori protiv govorenja pojedinca crkvi u jezicima, bez tumačenja. Oni ne razlikuju molitvu (govor Bogu) od davanja poruke u jezicima (govor crkvi, ljudima). Molitva je okrenuta prema Bogu, kada molimo obraćamo se Bogu. Poruka u jezicima je okrenuta prema crkvi, onaj koji ju daje obraća se crkvi.
Kao što vidimo u navedenom tekstu, Duh Sveti ne zabranjuje govoriti u jezicima, jer kaže: “neka govori Bogu i sebi”. On daje uputu da se crkvi ne daje poruka u jezicima bez tumača. Čovjek koji želi crkvi odnosno vjernicima dati poruku, ako u crkvi nema nikoga da poruku protumači, je pozvan na šutnju.
Centralna poruka cijelog četrnaestog poglavlja poslanice Korinćanima je red u crkvi. Uputa za govor u jezicima u kontekstu molitve i slavljenja sadržana je u petnaestom stihu: “Što onda učiniti? Molit ću se duhom, ali molit ću se i u razumijevanju; pjevat ću hvale duhom, ali pjevat ću ih i u razumijevanju.”
Da Bog nije protiv kolektivnog govora u jezicima otkrivamo u tekstovima iz Djela apostolskih. Oni nam jasno pokazuju da su vjernici kolektivno govorili u jezicima kada im je Bog suvereno dao dar jezika. Slijede navodi iz Pisma:
“Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako ih je Duh poticao” (Djela apostolska 2:4).
“Dok je Petar još govorio te riječi, siđe Duh Sveti na sve koji su čuli tu poruku. A vjernici iz obrezanja, koji dođoše zajedno s Petrom, začudiše se što se i na pogane izlio dar Duha Svetoga. Jer čuli su ih kako govore u drugim jezicima i slave Boga” (Djela apostolska 10:44-46).
“Čuvši to, krstiše se u ime Gospodina Isusa, pa kad Pavao položi na njih ruke, dođe Duh Sveti na njih te stanu govoriti drugim jezicima i prorokovati” (Djela apostolska 19:5,6).
U sva tri zabilježena slučaja u Pismu vidimo da su vjernici na koje se izlio Duh sveti kolektivno govorili u jezicima. Riječi: “počeše govoriti”, “čuli su ih kako govore u drugim jezicima”, te “dođe Duh Sveti na njih te stanu govoriti drugim jezicima” označavaju množinu. Iz tih riječi možemo nedvosmisleno iščitati da su svi, istovremeno, govorili u drugim jezicima.
Ako ne zapazimo razliku između molitve u jezicima i davanja poruke u jezicima, nećemo moći ispravno tumačiti biblijski tekst. Bogu ne treba tumač govora u jezicima i zato Bogu možemo govoriti svi, istovremeno. Ljudima treba tumač poruke dane u jezicima, i zato je nužno da, kada se u jezicima obraćamo crkvi, govorimo uz tumačenje, jedan po jedan.
Autor: Damir Šićko Alić
