Jezici su predivan dar od Boga. Krštenje Duhom i dar jezika su mi promijenili život. Bez njih nikada ne bih bio ono što jesam u Gospodinu i sigurno ne bih imao plodove koje imam u svom životu. Nažalost, često čujem kako neke crkve i vjernici zabranjuju molitvu u jezicima ili čak sotoniziraju dar jezika. Ima li to Biblijske temelje? Ako je zabraniti jezike i molitvu u jezicima uistinu biblijski, onda to ne bi bilo teško biblijski i dokazati. Oni koji zabranjuju jezike trebali bi moći lako pronaći tri stiha koji to nedvosmisleno potkrijepljuju, i tako dokazati ispravnost svog učenja i zabrane. Sjetimo se da sve Evanđeoske (baptističke, Kristove i druge), Pentekostne i Karizmatske crkve tvrde da je Biblija temelj njihovog učenja. Ako je tome tako, trebali bi moći ponuditi tri biblijska stiha u kojima se vidi da je zabranjeno u crkvi moliti u drugim jezicima. Koliko ja znam, takve stihove u Bibliji neće naći. S druge strane, u Djelima apostolskim vidimo tri primjera u kojima su vjernici zajedno i javno molili u jezicima. Što Biblija doista govori o zabrani molitve u jezicima?
”Zato, braćo, žarko čeznite za prorokovanjem i ne zabranjujte da se govori drugim jezicima!” (1. Korinćanima 14:39)
Kao što vidimo, Biblija nedvosmisleno kaže: ne zabranjujte govoriti drugim jezicima! Prema tome, oni koji zabranjuju govoriti u drugim jezicima izravno se protive riječi Božjoj.
Jedini slučaj u kojem Biblija upućuje na šutnju je slučaj kada se netko u jezicima obraća crkvi – vjernima – a za to nema tumača. Toj osobi je dozvoljeno da govori sebi i Bogu, ali ne i crkvi odnosno ljudima. Ako tumač postoji, tada niti taj dar ne smijemo spriječavati. To piše u 1. Korinćanima 14:27,28:
”Ako netko govori u jezicima – neka govori dvoje, najviše troje, i to jedno za drugim – jedna osoba neka tumači; ali ako nema tumača, neka šuti pred Crkvom, neka govori sam sebi i Bogu.”
Čak niti ovaj stih, koji mnogi navode kao zabranu molitve u jezicima, nije zabrana govora u jezicima. Zapazimo kako na kraju stiha stoji: ”Neka govori sam sebi i Bogu”. Da je stih zabrana, tada ne bi završio tim riječima.
Što, dakle, možemo zaključiti? U Bibliji, u 1. Korinćanima 14:15, stoji:
Što onda učiniti? Molit ću se duhom, ali molit ću se i u razumijevanju; pjevat ću hvale duhom, ali pjevat ću ih i u razumijevanju.”
U ovom stihu Pavao nam daje uputu po Duhu Svetom: molit ću duhom, ali molit ću i umom, pjevat ću hvale duhom, ali pjevat ću ih i umom. Kada molimo ili pjevamo duhom, zapravo molimo ili pjevamo u jezicima. Biblija nam to nedvosmisleno kaže:
”Jer ako se molim u jezicima, moj se duh moli…” (1. Korinćanima 14:14)
Biblija se jasno i nedvosmisleno protivi zabrani govora u jezicima. Ono što trebamo činiti je moliti se na oba načina: i u jezicima, i u razumijevanju. To je jasan biblijski nauk. Oni koji zabranjuju ili odbacuju molitvu u jezicima jako puno gube, jer su jezici dar Božji koji nam pomaže da se duhovno izgrađujemo i učinkovitije molimo. Takvi ljudi uklanjaju znak koji je Isus označio kao jedan od znakova koji prate prave vjernike:
”A ovi će znakovi pratiti one koji vjeruju: U moje će ime izgoniti demone, govorit će novim jezicima, zmije će uklanjati i popiju li što smrtonosno, neće im nauditi, na bolesne će polagati ruke, i oni će ozdravljati.” (Evanđelje po Marku 16:17,18)
Ljubljeni, budite poput Pavla koji kaže:
”Zahvaljujem svom Bogu da ja govorim u jezicima više nego svi vi.” ( 1. Korinćanima 14:18)
