U Hrvatskoj se već neko vrijeme vjerski blagdan Sveta tri kralja (6. siječnja) obilježava i kao državni praznik, te neradni dan. Činjenica da je riječ o neradnom danu svakako je dobrodošla većini zaposlenih ljudi i mnogim obiteljima, kojima je to jedna od rijetkih prilika da se odmore od pošasti konzumerizma i posvete sebi i svojim bližnjima. Nadalje, ako je riječ o vjerskom blagdanu, toga dana bi Bog trebao biti u središtu, zar ne? No, tom se temom ovdje nećemo baviti (iako zaslužuje veliku pozornost!).
Pogledajmo što o tom pitanju kaže Biblija, na koju se, zapravo, taj blagdan i poziva. Naime, u vrijeme ubrzo nakon Isusova rođenja u Betlehemu, u Jeruzalemu su se pojavili neobični putnici koji su tražili „novorođenog židovskog kralja“. (Za informaciju: Betlehem je od Jeruzalema udaljen 10-ak kilometara.) Ne ulazeći ovdje u problematiku zvijezde koja im je pokazivala put, kao niti u mnoštvo drugih zanimljivih i važnih detalja i protagonista ove iznimne epizode u povijesti čovječanstva, recimo samo to da su ti putnici na kraju pronašli dijete Isusa u kući (!) sa njegovom majkom Marijom (moguće je da Josip nije nazočio tom događaju; možda je bio u nabavci namirnica, kao pravi otac novonarasle obitelji?) i da su ih obdarili vrlo dragocijenim darovima. Evo nekoliko ključnih isječaka o tim događajima, kako nam ih donosi Evanđelje po Mateju (početak i cijela prva polovica drugog poglavlja), koje nam jedino i donosi taj izvještaj:
„Kad se Isus rodio u Betlehemu judejskom, za vrijeme kralja Heroda, dođoše s istoka magi u Jeruzalem i upitaše: ‘Gdje je novorođeni kralj židovski? Vidjesmo, naime, gdje izlazi njegova zvijezda, i dođosmo mu se pokloniti’. […] Kad ugledaše zvijezdu, magi se vrlo obradovaše. Uđoše u kuću i nađoše dijete s Marijom, majkom njegovom; padoše ničice i pokloniše mu se. Zatim otvoriše riznice svoje te ga obdariše zlatom, tamjanom i smirnom. Poslije toga, u snu primiše uputu od Boga da se ne vraćaju k Herodu, i vratiše se drugim putem u svoju zemlju.“ (prijevod: Ljudevit Rupčić, KS, 1999.)
Što se, dakle, dogodilo? Na osobit način upućeni, novorođenom Isusu, „kralju židovskom“, došli su se pokloniti magi sa Istoka i darovati mu neke dragocijenosti. Tko se poklonio? Magi s Istoka. (Riječ koja se u izvornom Novom zavjetu koristi na grčkom također tako glasi – transliterirano u nominativu množine: magoi.) Tko su bili ti magi? Stručnjaci kažu da je riječ bila o nekoj vrsti mudraca, astrologa, liječnika, tumača snova ili čarobnjaka (moguća značenja te riječi) iz Perzije, Babilonije ili čak Arabije. Koliko ih je bilo? Ne piše! Iz židovske i kršćanske perspektive gledano, ti ljudi su svakako spadali u „pogane“, neznabošce, pripadnike poganskih religija, tako da se ni u kojem slučaju za njih ne može reći da su bili „sveti“. Druga stvar, Novi zavjet nam ništa ne govori o njihovom broju (samo kaže da ih je bilo više; znači: od dvojice, pa na više), tako da tvrdnja da ih je bilo trojica nema dovoljnu opravdanost. (Ideja da su bila trojica izvodi se iz činjenice tri vrste darova – zlata, tamjana i smirne – što je vrlo nategnuta argumentacija, jer mu je i, primjerice, četiri maga moglo pokloniti iste darove, u različitim omjerima. Npr. dvojica su mu mogla pokloniti zlato i tamjan, a druga dvojica zlato i smirnu. I ta bi se kombinacija savršeno uklopila u ono što nam donosi biblijski izvještaj. Zar ne?)
Dakle, vidjeli smo da se iz biblijskog izvještaja ne može i ne smije tvrditi da su se novorođenom Isusu poklonila „tri sveta kralja“ (nego neodređen broj poganskih mudraca). Odakle i od kada onda u kolektivnoj svijesti velikog dijela hrvatskog naroda (ali i nemalog dijela svijeta) te ideje? Ovdje, nažalost, ne možemo ulaziti u sve (zaista brojne i zanimljive!) detalje tog razvoja, pa će biti navedene samo ključne informacije. Teško je sa sigurnošću reći od kada datira ideja da je spomenutih mudraca bilo tri. No, ono što se sa sigurnošću zna je da se postupno od kraja 10. stoljeća, a dominantno od 12. stoljeća, istočnjačke mage u ikonografiji počelo prikazivati kao kraljeve, a od početka 15. stoljeća im je u ikonografiji bila pridruživana i cijela dvorska i vojna „svita“, kako i pristaje pravim kraljevima. Ikonografski prikazi su, naravno, oblikovali sliku u glavama i srcima uglavnom nepismenog puka, dok se uglavnom pismeno svećenstvo tome nije odupiralo, jer im autentična biblijska istina ionako nije bila poznata niti bitna. Općenito uzevši, pučka pobožnost Srednjeg vijeka od tog je biblijskog događaja napravila veliki blagdan, nadjevajući „trojici“ imena Gašpar, Melkior i Baltazar, a o razmjerima te „pobožnosti“ dovoljno govore činjenice da se i dan-danas u njemačkoj katedrali u Koelnu čuvaju navodne relikvije „sveta tri kralja“, a dobili su i zagrobna „zaduženja“: „Leksikon svetaca“ navodi ih kao „zaštitnike grada Koelna, pokrajine Saske, putnika i hodočasnika, gostionica i prenoćišta, proizvođača igraćih karata (!), krznara, jahača (konjanika), te kao pomoćnike protiv čarobnjaštva i za laganu smrt“.
Autor: Tomislav Vidaković
