Nedavno sam pročitao članak s jednog portala o tome kako je nauk Sola Scriptura zabluda. Naravno, da bi se postavili u poziciju prednosti, oni prvo krivo tumače izraz i nauk Sola Scriptura. To nije prvi put da ljudi omalovažavaju Sveto Pismo i pišu u korist svoje vjerske institucije kao da je ona, i samo ona, iznad Svetog Pisma i istinski, pravi tumač Pisma. Nastojanja za preuzeti monopol, pravo i vlast očit su znak tjelesnosti i ljudskog politikantstva.
U tekstu stoji: “Protestantsko učenje da je Biblija jedini duhovni autoritet, Sola Scriptura, ne može se pronaći nigdje u Bibliji”. Sama ta izjava je netočna. Mi ne tvrdimo da je Biblija jedini duhovni autoritet, već tvrdimo da je Biblija vrhovni duhovni autoritet jer je u njoj objavljenja Božja volja, Božja riječ. A Božja riječ je iznad riječi bilo kojeg čovjeka ili organizacije pa čak iznad riječi rimokatoličkih crkvenih učitelja ili rimokatoličke vjerske institucije. S druge strane, rimokatolici indirektno kažu da vrhovni autoritet nije Sveto Pismo (Biblija), nego učiteljstvo rimokatoličke crkve. Drugim riječima, kažu da su oni sami vrhovni autoritet. Jako zgodno.
U tekstu također piše: “Niti jedna knjiga (uz izuzetak Apokalipse sv. Ivana) za sebe ne tvrdi da je inspirirana”. Ovo je također neistinita tvrdnja, jer u Pismu stoji: “Cijelo je Pismo od Boga nadahnuto i korisno za pouku, dokaz, korekciju, za odgajanje u pravednosti, da čovjek Božji bude savršen, potpuno opremljen za svako dobro djelo” (2. Timoteju 3:16,17).
Riječ ‘‘nadahnuto’’ znači inspirirano ili izdahnuto. Dakle, cijelo je Pismo od Boga nadahnuto, inspirirano i toliko sveobuhvatno da je dostatno da čovjek Božji bude savršen i potpuno opremljen za svako dobro djelo. Sam taj stih pobija izjave da je Pismo nedovoljno ili nepotpuno, te da mu je potrebno dodati rimokatoličku predaju ili nauk da bi od njega bilo koristi.
Pisac teksta još kaže i da su protestanti “odbacili tradiciju i Crkvu”. Ovo je također laž. Protestanti nisu odbacili niti tradiciju, niti Crkvu. Odbacili su tradicije rimokatoličke institucije koje su uglavnom uspostavljene od četvrtog stoljeća do danas. Te tradicije nemaju nikakve veze s apostolskom tradicijom, štoviše, protivne su svetom Pismu i apostolskoj tradiciji.
Protestanti nisu odbacili niti Crkvu, nego su odbacili rimokatoličku instituciju koja se nasilno nametala i nameće kao jedina prava crkva, jedini pravi tumač Pisma i nasljednik Katoličke Crkve. To nije istina. Rimokatolička institucija nije istinski nasljednik Katoličke crkve, iako se silno trudi nametnuti kao takva.
Onaj tko je upoznat s poviješću zna da je većina i središte prednicejske crkve bilo na istoku. Od Jeruzalema, Efeza, Antiohije, Smirne, Aleksandrije do Rima, crkve na istoku dale su najviše crkvenih otaca i crkveno učenje. Ignacije, Polikarp, Klement, Ciprijan, Origen i mnogi drugi najcjenjeniji crkveni oci potječu s istoka te su njihove crkve pripadale istočnim crkvama. Rimska crkva se od početka trećeg stoljeća počela nametati kao nekakav autoritet, što joj istočne i Afričke crkve nisu dale za pravo. Tek u četvrtom i petom stoljeću, Rimska i Konstantinopolska crkva bivaju posebno prepoznate i to ponajviše zbog povezanosti s političkim središtima moći. Ipak, kao što je poznato, Katolička crkva je sve do jedanaestog stoljeća bila sačinjena od svih crkvi – crkvi istoka i zapada. Zato se i zvala Katolička, odnosno u prijevodu, univerzalna ili sveobuhvatna. Sve su one zajedno – istočne i zapadne crkve – činile jednu univerzalnu, Katoličku crkvu. U jedanaestom stoljeću, 1054. godine, dolazi do cijepanja Katoličke crkve na Pravoslavnu i Rimokatoličku crkvu i to zbog toga što Rimski biskup želi na silu nametnuti svoj autoritet biskupima s istoka i biskupi s istoka mu kažu: “Ne.”
Kada neobjektivan, neiskren ili neupućen rimokatolik poistovjećuje Rimokatoličku crkvu s Katoličkom, to je potpuno krivo. Rimokatolička crkva nije isto što i Katolička crkva. Katoličku crkvu čine novorođeni vjernici u svim crkvama: Koptskoj, Rimokatoličkoj, Pravoslavnoj, Baptističkoj, Pentekostnoj… Crkva koja je sačinjena od vjernika svih crkvi je Katolička, univerzalna i sveobuhvatna. Rimokatoličku crkvu, s druge strane, čine samo oni vjernici koji priznaju Papu za svog poglavara. Tako rimokatolički vjernici čine tek dio univerzalne, sveobuhvatne, Katoličke Crkve. Ovu igru zamjene pojma Rimokatoličke i Katoličke crkve neobjektivni i neiskreni rimokatolici koriste kada naglašavaju da su Katolička crkva i učiteljstvo dali svijetu Novi Zavjet ili Bibliju. Time sebi žele prisvojiti monopol, čast i privilegije koje im ne pripadaju. Za taj monopol, čast i privilegije i danas se bore neistinama i poluistinama.
Kada protestanti koriste izraz “Samo Pismo”, ne koriste ga izvan konteksta. Izraz se koristi u situaciji u kojoj crkveno učiteljstvo govori jedno, a Sveto Pismo drugo. Tim izrazom protestanti kažu: “Ne želimo prihvatiti ono što je protivno Svetom Pismu i držat ćemo se samo onoga što nam Pismo kaže”. Kad rimokatolici kažu: “Trebamo se držati i prakticirati ono što kažu naši crkveni učitelji i predaja”, protestanti koriste izraz “Samo Pismo” da bi rekli: “Držat ćemo se samo onoga što nam Sveto Pismo kaže”. U tome je kontekst izraza “Samo Pismo”.
Protestanti ne odbacuju Apostolsku predaju već samo onu predaju koja je ljudskog porijekla i protivna je učenju Svetog Pisma i Apostolskoj predaji. Kada su predaja, učenje i praksa crkve suprotni onome što piše u Pismu, ili kada crkvena učenja i prakse ne pronalazimo u Pismu, tada ih ne prihvaćamo.
Autor: Damir Šićko Alić
