Zahvalan sam Gospodinu što mi je „otvorio oči“ kroz davanje razumijevanja stvari o kojima govore Knjiga Izlaska, Levitski zakonik i Brojevi. Svjestan sam da su to knjige Starog zavjeta, ali i toga da je to Božja Riječ dana svim vjernicima.
Kada sam prije, u svom redovitom čitanju, došao do Levitskog zakona, čitao bih ga na brzinu, da „obavim svoju dužnost“. No, nedavno mi ga je Gospodin „otvorio“. Pokazao mi je da se tu ne radi samo o različitim ritualima, žrtvama i svetkovinama, već o principima svetosti i čistoće, o onome što je Bogu ugodno, a što nije.
Kroz proučavanje sam shvatio da su novozavjetni vjernici (Židovi) imali puno bolji temelj za odnos s Bogom od nas, te da su zbog tog razumijevanja bili bolje pozicionirani da prime Božju silu u svoj život. Ako su bili dobro poučeni, shvaćali su razliku nečistog, običnog, posvećenog i vrlo svetog, odnosno presvetog. Oni su shvaćali da kod posvećenog postoje razine i da se one moraju poštivati. U protivnom, osobe bi iskusile neugodnosti ili kaznu. Te razine možemo vidjeti u tipu svetišta (Šatora sastanka), hrama ili ljudi određenih za službu narodu Božjem.
Iako je cijelo svetište (hram) bilo posvećeno, dvorište svetišta je predstavljalo jednu razinu, svetinja je predstavljala drugu razinu, a svetinja nad svetinjama najvišu razinu. Leviti su mogli služiti u dvorištu svetišta, pomažući svećenicima. Svećenici su mogli služiti u dvorištu i u svetinji. No, u Svetinju nad svetinjama je mogao ući samo veliki svećenik, jedanput godišnje.
Zbog toga što je ta istina i praksa bila čvrsto utvrđena u Izraelu, ljudima je bilo lakše prepoznati različite razine svetoga. Također im je bilo lakše shvatiti da različiti službenici imaju različite razine ovlasti, poslanja i pomazanja; različite metrone ili različite mandate.
Tu istinu Bog je branio i utvrdio i na drastične načine. U šesnaestom poglavlju Knjige Brojeva Korah, Datan i Abiram su se sa 250 glavara židovske zajednice pobunili protiv Mojsija i Arona. Njihov prigovor je bio: “Vi prelazite mjeru! Sva je zajednica, svi njezini članovi, posvećena, i među njima je Jahve. Zašto se onda uzvisujete iznad zajednice Jahvine?“ (Brojevi 16:3).
Korah i njegovi pristaše su bili Levijevci. Imali su poziv i službu u Božjem narodu. Bili su pozvani pomoći svećenicima. No, to im nije bilo dovoljno. Oni su se željeli izjednačiti s Mojsijem i Aronom. Njihov prigovor bio je da je sav narod posvećen i da su svi jednaki. Prigovarali su Mojsiju i Aronu da se uzvisuju, a u bîti su se oni (Levijevci) uzvisivali. Zbog toga su čelnici te pobune doživjeli strašan Božji sud tako što se zemlja otvorila i progutala ih. Druge, koji su se onečistili kroz davanje potpore Korahu i ostalima, spržio je oganj s neba.
Slično, ali s manjim posljedicama se dogodilo kada su se Mirjam i Aron pobunili protiv Mojsija. Njihov prigovor je bio: „Zar je samo Mojsiju govorio Jahve? Zar i nama nije govorio?“ (Brojevi 12:2). Drugim riječima, „mi smo također bili upotrijebljeni od Boga – mi smo jednaki Mojsiju.“ No, Bog nije tako mislio. Nakon što ih je oštro ukorio i ukazao da Mojsije nije kao drugi proroci, Bog im je rekao: „Kako se onda niste bojali govoriti protiv sluge moga Mojsija?“ (Brojevi 12:8b). Zbog grijeha koji je potakla, Mirjam je bila kažnjena gubom.
Isti grijeh nalazimo i u Novom zavjetu. Apostol Juda kaže da taj grijeh dolazi iz buntovnosti i da zbog njega, poput Koraha, i neki kršćani propadaju (Juda 11). On te ljude naziva sanjarima koji „onečišćuju sebe, preziru vlasti Gospodnje i govore uvredljivim riječima o dostojanstvenicima“ (Juda 8; King James Version). Svjesnost Židova (a poslije i obraćenih Židova-kršćana) da ne smiju negativno ili bez poštivanja govoriti o vjerskim dostojanstvenicima (poglavarima) otkrivamo u Pavlovim riječima: „Stoji naime pisano: ‘Ne govori negativno o poglavaru svoga naroda!’“ (Djela apostolska 23:5). Nažalost, čini mi se da se ta svjesnost i poštovanje danas izgubilo. Mnogi vjernici to nemaju, iako ih Pismo potiče. Pismo nam kaže: „Starješine koji dobro upravljaju, osobito one koji se bave propovijedanjem i poukom treba smatrati dostojnima dvostruke časti“ (1. Timoteju 5:17). Slično govori i 1. Solunjanima 5:13: „Iskazujte im izvanrednu ljubav zbog njihove službe.“ Izrazi „dvostruke časti“ i „izvanrednu ljubav“ govore o tome da službenike treba tretirati s visokim poštovanjem. Ne kao druge vjernike, već bolje, s više promišljanja i poštovanja, kao nekoga tko je posvećen za službu Božju.
Ovu istinu pokušavam već dugo vremena prenijeti drugim ljudima, no mnogi joj se opiru i odbacuju je. No, i dalje ostaje istina da kada nekoga ne poštuješ, od njega ne možeš niti primiti. To može biti Luka, Stipe ili sâm Gospodin Isus. Ako sluzi Božjem ne iskažeš čast koju trebaš, njegov dar i pomazanje ti ne mogu pomoći. Ti ćeš ostati zarobljen u stanju u kojem jesi. Ne zbog toga što Bog ne može ili zbog toga što sluga Božji ne želi, nego zbog toga što ne častiš i ne iskazuješ izvanrednu ljubav službenicima „zbog njihove službe“. Čast službeniku mora biti iskazana zbog njegove službe. Ne zbog toga „što mi se on sviđa“, ili zbog toga što je išao u moju teološku školu, ili zbog toga što je član moje crkve. Ako se to ne dogodi, dar i pomazanje su „svezani“.
To se dogodilo čak i Gospodinu. Nakon što je došao u svoj zavičaj, Gospodin je počeo naučavati svoj nauk. To je bilo tako dobro da su ljudi ostali začuđeni. No, kad je Gospodin poželio učiniti neka čuda i izliječiti bolesne, to nije mogao. Riječ kaže: „I nije mogao ondje učiniti nikakva čuda, osim što izliječi nekoliko bolesnika, stavljajući na njih ruke“ (Marko 6:5). Zapazi: Gospodin nije mogao, iako je želio. Ako On nije mogao, kako će moći Luka ili Stipo?
Zašto Gospodin nije mogao ozdraviti bolesne i učiniti čuda? On to objašnjava ovim riječima: „Prorok (službenik) je bez časti jedino u svom zavičaju (regija, država), kod svoje rodbine i u svojoj kući“ (Marko 6:4). Budući da ga nisu primili kao proroka, poslanika Božjeg i jer Mu nisu dali čast koja Mu pripada, Njegov dar i sposobnosti su bili „svezani“. Ovo načelo uvijek funkcionira, bilo da ljudi znaju za njega ili ne. Zbog njega su mnogi ljudi ostali bez svoga iscijeljenja ili čuda. Neprijatelj ih je uspio zavesti na krivi put i oni nemaju poštovanje prema svojim službenicima (prema „domaćim“ ljudima). Oni im nisu „interesantni“ poput nekih stranaca. Oni su im poznati, obični, uobičajeni. Između njih i službenika se stvorila „familijarnost“ koja je ukrala čudesa. Svi vjernici koji to imaju, osiromašili su sebe i ograničili Božje djelovanje u svom životu.
Nažalost, takav stav se lako može izgraditi. Neki ljudi uopće nemaju poštovanje prema domaćim ljudima. Drugi ga nakon nekog vremena izgube, jer im službenici dosade ili se naviknu na njih, posebno ako vide neke pogreške ili mane tih službenika.
Dragi brate ili sestro, način na koji se odnosiš prema službeniku Božjem odlučuje o tvom napretku u Gospodinu. Iz Božje perspektive, način na koji se ophodiš prema službeniku je način na koji se ophodiš prema Njemu. Budući da je On pozvao, pomazao i potvrdio tog slugu, svojim odnosom prema njemu ti pokazuješ što misliš o Bogu koji je uzeo tog čovjeka u svoju službu. Zbog toga (tih stvari) Bog traži od vjernika da iskazuju dvostruku čast svim starješinama koji dobro upravljaju i bave se služenjem u Riječi.
Autor: Damir Šićko Alić
