DETALJI NOVOSTI

28.07.2012.

Preduvjeti za napredak (2. dio)

U prošlom članku osvrnuli smo se na nekoliko biblijskih istina o tome kako se vjerni trebaju ophoditi prema službenicima, odnosno o razumijevanju razina nečistog, običnog, svetog, vrlo svetog i presvetog. Dotakli smo se toga kako se neki vjernici ili službenici žele izjednačiti s drugim službenicima. Vidjeli smo kako se Bog tome usprotivio.

Pavao nam kaže da je Bog različitim službenicima dao različite mjere (metrone); da svi službenici ili vjernici nemaju isti metron, odnosno da po pozivu i daru nisu jednaki. „Dakako, mi se ne usuđujemo ni izjednačiti ni usporediti s nekima koji sami sebe preporučuju. Ali oni, budući da se mjere vlastitom mjerom i uspoređuju sami sa sobom, ludo postupaju. A mi se nećemo hvaliti neumjereno, već po mjeri mjerila koje nam je Bog dao kao mjeru da dopremo sve do vas“ (2. Korinćanima 10:12-13).

U produžetku Pavao objašnjava da svatko ima svoje područje (metron) koje mu je dodijeljeno. U Rimljanima 12:3 nas opominje da „svatko drži do sebe pristojno prema mjeri vjere koju mu je Bog udijelio.“

Uzdizati sebe iznad onoga što nam je Bog dodijelio je grijeh. Oduzimati nekome ono što mu po Božjoj volji pripada, isto tako. Oštetiti Božjeg slugu može biti štetno za onoga koji to čini.

Ovo načelo možemo vidjeti kroz cijelu Bibliju. Primjerice, kada je Abimelek, kralj gerarski, uzeo Saru, Abrahamovu ženu, u svoj dvor, Bog mu se objavio u snu i rekao mu: „Znam da si to učinio čiste savjesti; … ne griješiš; i nisam dopuštao da je dotakneš. Sada vrati čovjeku ženu njegovu; prorok je on; molit će se za tebe da ostaneš na životu. Ako je ne vratiš, znaj da ćeš umrijeti, ti i svi tvoji“ (Postanak 20:6-7). Da je prijetnja bila ozbiljna, vidimo u Postanku 12:17: „Ali Jahve udari faraona i njegov dom velikim nevoljama zbog Abra(ha)move žene Sar(aj)e.“ Bog se zauzeo za Svoga slugu i kaznio faraona zbog toga što je uzeo Sar(aj)u na svoj dvor i odvojio je od njenog muža.

Boriti se protiv Božjih pomazanika je jako opasna stvar. Govoriti, podmetati ili činiti nešto slično, pa čak i kada pomazanik griješi, je opasno. Nedavno je nekoliko velikih Božjih slugu učinilo i doživjelo neke stvari koje im ne služe na čast. Znao sam da je to krivo, ali sam isto tako znao da su oni Božji pomazanici i nisam si dopustio reći bilo što negativno o njima. No, nažalost, vidio sam nekoliko mlađih i naivnih kako osuđuju te Božje sluge i uzdižu se iznad njih. To je jako naivno, ali i opasno. Oni, nažalost, nemaju straha Božjeg u sebi.

Ako poznaješ Pismo, sjetit ćeš se kako je Bog postavio i pomazao Šaula za kralja u Izraelu. No, Šaul je krenuo krivim putem. Bio je neposlušan Bogu i više puta je zgriješio. Njegov grijeh je zbog ljubomore i borbe za poziciju otišao tako daleko da je smišljao i nastojao ubiti drugog Božjeg pomazanika, Davida. Zbog toga je čak pokretao vojne akcije. Jednom se David našao u prilici da uzvrati Šaulu i oduzme mu život. Iako su ga njegovi ljudi nagovarali da to učini, Duh Božji koji je bio na njemu mu to nije dopustio. Pismo kaže: „A David ustade i neprimjetno odsječe skut od Šaulova plašta. Ali poslije zapeče Davida savjest što je odsjekao skut od Šaulova plašta, pa reče svojim ljudima: »Očuvao me Jahve da takvo što učinim svome gospodaru, da dignem ruku na njega, jer je pomazanik Jahvin«“ (1. Samuelova 24:5-7).

Davida je zapekla savjest, jer ga je Gospodin opomenuo, ukorio. Shvatio je da je učinio krivu stvar. Shvatio je da Šaulov grijeh njemu ne daje pravo da ustane na Božjeg pomazanika. Da je o tome bio osvjedočen, vidimo u njegovom psalmu u 1. Ljetopisa 16:22. On navodi Božju izjavu: „Ne dirajte u moje pomazanike, ne činite zla mojim prorocima (službenicima)!“ Kroz njega nas Bog opominje da se ne dižemo protiv Božjih slugu.

Kroz osvjedočenje duha Bog nam daje strah u odnosu na svete stvari i sluge Božje. U Marku čitamo: „A Herod se bojao Ivana. Znao je da je pravedan i Bogu posvećen čovjek i zato ga je štitio. Kada bi ga slušao, odmah bi se bio zbunio, ali bi ga ipak rado slušao“ (Marko 6:20). U Knjizi Brojeva Bog govori Aronu i Mirjam: „Kako (zašto) se onda niste bojali govoriti protiv sluge moga Mojsija?“ (Brojevi 12:8). (Vidi i Djela 5:11-13.)

Ovaj strah je povezan sa strahopoštovanjem, ne samo zbog te osobe ili neke druge ljudske opcije, nego zbog Boga. Njegovi pomazanici i sluge su Njegovi predstavnici, instrumenti. On ih je odabrao, uložio u njih i poslao ih da bi kroz njih ostvario nešto. Onaj koji dolazi protiv Božjeg sluge dolazi protiv ostvarenja Božje nakane kroz njega. Ta osoba ustaje protiv Božjeg djela i samog Boga. To možemo vidjeti u primjeru Koraha, Datana i Abirama „koji se podigoše protiv Mojsija i Arona, u buni Korahovoj, koji se pobuniše protiv Jahve“ (Brojevi 26:9). Tu u istoj rečenici vidimo da je pobuna bila protiv Mojsija i Arona, ali isto tako i protiv Boga. Naravno, to je loše završilo za buntovnike.

U Knjizi Izlaska Bog nam kaže: „Ne huli Boga i ne govori negativno o glavaru (upravitelju) svoga naroda“ (Izlazak 22:27). Ta opomena je jasna. Čak i kada je poglavar u grijehu, kao što je bio Šaul, vjernik ne smije izaći iz zadanog okvira. Ne smije govoriti i raditi protiv. On ih mora ostaviti u Božjim rukama i moliti Božju volju za njih. Pismo nam kaže: „Tko si ti da sudiš tuđem sluzi? Ili stoji ili pada, stvar je njegova gospodara“ (Rimljanima 14:4).

Najbolje što vjernik može učiniti je da moli za svog voditelja i da mu kroz molitvu „podigne ruke“. Nažalost, mnogi ne shvaćaju da su voditelji glavna meta neprijateljskih „strijela“. Đavao zna da će, ako sruši jednog voditelja, ugroziti mnoštvo ljudi. Pismo ne veli uzalud: „Udarit ću pastira, i stado će se razbjeći“ (Matej 26:31).

Jedna je stvar kada vjernik posrne i pogriješi, a druga kada to učini voditelj. Đavao to zna i zato više napada voditelje. On je optužitelj braće po cijeli dan i noć (Otkrivenje 12:11). On ih želi srušiti i ocrniti, stvoriti predrasude, pokrenuti vjerne da se bore (govore i rade) protiv drugih vjernih i protiv Božjih slugu i Božjeg djela. Ne upadajmo u njegovu zamku i ne dajmo svoja usta u službu vragu! Ako i vidimo nešto, obratimo se Bogu. Molimo i dopustimo da nas Bog upotrijebi za iscijeljenje i pobjedu.

Sve ove i druge opomene koje nalazimo u Pismu žele nas usmjeriti k tomu da ne govorimo negativno i ne radimo ništa protiv Božjih službenika. No, Bog tu ne staje. On nam daje upute i kako se ophoditi i kakve stavove imati prema službenicima. U Knjizi Ljetopisa, primjerice, čitamo: „Pouzdajte se u Jahvu svoga Boga i održat ćete se; pouzdajte se u njegove proroke (službenike) i bit ćete sretni“ (2. Ljetopisa 20:20). Iz Brojeva 12:8 ukazali smo na strahopoštovanje. Pisac Poslanice Hebrejima kaže: „Slušajte svoje starješine i budite im podložni“ (Hebrejima 13:17).

Duh Sveti kroz Pavla govori: „pokoravajte se“ (1. Korinćanima 16:16), „pomozite im“ (Filipljanima 4:3; Rimljanima 16:2), „primite i poštujte takve“ (Filipljanima 2:29), „iskazujte im izvanrednu ljubav“ (1. Solunjanima 5:13), „smatrajte ih dostojnima dvostruke časti“ (1. Timoteju 5:17), „dajte im priznanje“ (1. Korinćanima 16:18), „sjećajte se i nasljedujte njihovu vjeru“ (Heb 13:7), „molite za njih“ (Heb 13:18). Sam Gospodin nam kaže da onaj tko prima Njegove poslanike prima Njega. Ako ih ispravno primimo i iskažemo im dužnu čast, primit ćemo od njihova pomazanja (Matej 10:40-42).

Mi danas živimo u vrijeme kada se malo koga poštuje, bilo da se radi o vlastodršcima, roditeljima, liječnicima, profesorima itd. Nepoštivanje i bunt su vrlo česta pojava u društvu. Nažalost, toga ima i u crkvi. I to ne „mrvicu“. To je, vjerujem, izvor slabosti i neuspješnosti. Da bismo to uklonili, moraju se promijeniti neke stvari. Vjernici i službenici trebaju se naučiti ispravno ophoditi jedni prema drugima. Svatko prema svom daru, s dužnim poštovanjem. Nikoga se ne smije poniziti niti uzdizati izvan njegova dara. Svatko treba držati do drugih prema daru i pozivu koji oni imaju.

Kao vjernici, ne smijemo upasti niti u jednu krajnost, bilo da se radi o idoliziranju (drugih ili sebe) ili o nepoštivanju i prijeziru (prema drugima ili sebi). Moramo naučiti hodati putem koji Bog ima za nas. Za svakog vjernika ili službenika je jako važno naučiti ispravno se ophoditi prema drugima, posebno prema osobama koje su u službi. Ispravno ophođenje je jedan od najvažnijih preduvjeta za duhovni blagoslov i odrastanje, kako za pojedinca, tako i za crkvu.

 

Autor: Damir Šićko Alić

PODIJELI ČLANAK