“Jer ušuljali su se neopazice neki ljudi koji su već odavno određeni za ovu osudu, bezbožnici koji milost našega Boga izokreću u razuzdanost…“ (Judina 4). Većina nas zna izreku: „Nije zlato sve što sja“. Ona govori o tomu da postoje stvari koje su slične nečemu vrijednom, ali one same nisu vrijedne. Te stvari mogu prevariti ili povesti osobu u krivom smjeru. Tako je s milošću koju neki propovijedaju.

Prije svega želim reći da sam ja vatreni zagovornik učenja da spasenje možemo dobiti samo po milosti. Spasenje je dar Božji i ne može se nikako dobiti, osim milošću Božjom. Ono se ne može zaraditi nikakvim dobrim djelima – religioznim ili nereligioznim. Spasenje nije “plaća”; ono je dar. Ne postoji niti jedan način na koji netko može steći spasenje, osim po milosti Božjoj. Ono je dar Božji.

Razlog zašto nitko ne može zaraditi spasenje leži u činjenici da je ono neprocjenjivo veliko i, ljudski rečeno, neprocjenjivo skupo. Da bismo ga zaradili, moramo biti savršeno pravedni. Drugim riječima, ne smijemo nikada pogriješiti – ni mišlju, ni riječju, ni djelom. Na drugu stranu, naš život treba biti potpuno ispunjen svim onim što je pravedno, dobro, sveto i puno ljubavi.

Koliko ja znam, ne postoji čovjek koji nikad nije sagriješio i koji čini isključivo takva djela.

Spasenje podrazumijeva dvojakost. Prvo, spasenjem izbjegavamo plaću za grijeh. To znači ne završiti u vječitoj osudi pakla. Drugo, bivamo primljeni da živimo u Božjem kraljevstvu. Bog ne mora nikomu dozvoliti da živi u Njegovom kraljevstvu. Zbog toga je Bog postavio uvjete za ulazak u svoje kraljevstvo. Oni su izloženi u Božjoj riječi, Bibliji. Oni podrazumijevaju savršenu pravednost. Budući da je ljudi ne mogu postići svojim postupcima, u svojoj milostivosti Bog ju je odlučio udijeliti kao dar, ali pod određenim uvjetima. Zbog toga osoba može biti spašena samo milošću koja je Božji dar.

No, to ne znači da osoba ne treba činiti dobra, pravedna, sveta i pobožna djela. To samo znači da nas ta djela ne mogu spasiti. Sva ona, ma koliko velika bila, nisu dovoljna da nam priskrbe savršenu pravednost.

Spasenje je izvan ljudskih sposobnosti ili mogućnosti. Zato trebamo milost. Bez milosti smo izgubljeni. No milost je, iako dar, ipak uvjetovana. Ona nije zarađena, ali je uvjetovana.

Nažalost, mnogi ljudi ne razumiju razliku između uvjetovanog i zarađenog. Zarađeno je nešto za što sam ja isplatio potpunu protuvrijednost. Ja sam to zaslužio imati jer sam platio cijenu koja se za to tražila. Zbog toga ja mogu biti ponosan na sebe i svoje ostvarenje. Svojim djelom ili vještinom ja sam to zavrijedio.

Uvjetovanost je drugačija. Kada osoba ispuni uvjete, ona nije platila punu protuvrijednost za primljeno. Svojim postupkom ili stavom ona je došla u poziciju da to primi, iako ne posjeduje otkupljujuću vrijednost za to što prima.

Zbog toga ona ne može prisvojiti hvalu. Uvjetovanost je kada, primjerice, roditelji kažu djetetu: „Ako dođeš doma do osam sati, platit ćemo ti putovanje za Grčku“. Je li dijete svojim dolaskom zaradilo punu vrijednost tog putovanja? Nije, ali je svojim postupkom ugodilo roditeljima. Ako bi stjuardesa upitala dijete: “Jesi li ti kupio kartu za putovanje?”, dijete bi reklo: “Ne, dobio sam je na poklon.”

Ta karta je nagrada, dar. Dijete nije isplatilo potpunu protuvrijednost za nju. Isto je sa spasenjem. Mi nismo isplatili potpunu protuvrijednost spasenja; to je za nas učinio Isus. No, zbog vjere u Isusa i Isusovu otkupljujuću smrt, zbog prihvaćanja Isusa za Gospodina, Bog nam po svojoj milosti udjeljuje dar spasenja, zajedno s nekim drugim darovima.

Da bi Božje milosti tekle u naš život mi moramo ispuniti određene uvjete. Da nema uvjeta, svi bi ljudi imali sve Božje milosti u svome životu. Kako prošle milosti, tako i sadašnje ili buduće. To bi značilo da su već sada svi ljudi spašeni. I oni koji vjeruju i oni koji ne vjeruju. I oni koji vole Boga i oni koji ga mrze. Kada bi milost bila neuvjetovana, onda ne bi bilo potrebe za svjedočenjem ili učeništvom. No, Biblija ne uči tako.

Biblija kaže: „Milošću ste spašeni po vjeri, to ne dolazi od vas, to je dar Božji” (Efežanima 2:8). Iz ovoga je jasno da smo spašeni milošću po vjeri, a ne bez vjere. Da nismo prihvatili vjeru, ne bismo mogli primiti milost spasenja.

Slično nam govori i Druga Solunjanima 2:13: „Jer vas je Bog od početka izabrao za spasenje koje se postiže posvećenjem Duha i vjerom u istinu“. Vjera u Istinu, u Isusa i Božju riječ, uvjet je za milost po kojoj se spašavamo.

Kroz vjeru u Isusa mi se stavljamo u poziciju da nam Bog udjeli milost, da nas spasi.

Biblija slično govori i o opravdanju. Pismo kaže: „Opravdani vjerom u miru smo s Bogom“ (Rimljanima 5:1). Vjera otvara vrata opravdanju. Ono nije proizvod mojih djela; ono je dar Božji. No, da nisam imao vjeru, Bog mi ne bi udijelio opravdanje.

Na temelju navedenih stihova uviđamo da ne postoji automatsko spasenje ili opravdanje. Ne postoji automatska milost. Milost, spasenje i opravdanje dolaze po aktivnoj osobnoj vjeri.

 

Aktualna krivovjerja

Ono što je danas problem je to da neki ljudi, vjerojatno zbog nerazumijevanja razlike između zarađenog i uvjetovanog, propovijedaju vrstu milosti koja je vise razuzdanost nego milost. Oni odbacuju pobožnost i poslušnost Božjoj riječi kroz svoje tumačenje da “ne žive pod zakonom, već pod milošću”.

Nekoliko zagovornika takve milosti su bludno zgriješili i vanbračno rodili djecu, vanbračno žive s partnerima ili su u nekoj drugoj vrsti grijeha ili slabosti (alkoholizam, samovolja ili uznositost). Takvo učenje o milosti im odgovara zbog toga što njime mogu opravdati svoju razuzdanost.

Riječ “razuzdanost” koju apostol Juda koristi govori o ljudima koji ne dopuštaju da ih se vodi ili da se njima upravlja. Oni su samovoljni i sami su svoji pastori. Oni često govore o slobodi, ali to nije sloboda već razuzdanost.

Svoju razuzdanost oni opravdaju krivim učenjem o milosti. Takvi ljudi stvaraju rascjepe i povlače ljude iz zajednica koje imaju uspostavljeno vodstvo i red. Taj red oni često nazivaju “zakonom”. Isto je sa onim što se propovijeda kao pobožnost ili svetost. I to je za njih “zakon”. Kada te stvari (pobožnost, posvećenje, poslušnost pisanoj Riječi, služenje i sl.) odbace od sebe, oni se “osjećaju slobodno“. Kažu: ”Sada mogu popiti i pušiti (i tko zna što još drugo), a ne osjećam krivnju.” To pokazuje da im je savjest otvrdla.Pa da i oni kao i mnogi grešnici, lopovi i lažovi ne osjećaju krivnju, ali to ne znači da nisu zgriješili ili da nisu krivi.

Neke od prijevara su učenja da su nam zbog milosti budući grijesi već oprošteni i da se za njih uopće ne trebamo pokajati, odnosno, ne trebamo ih ispovjediti. To učenje ide toliko daleko da oni kažu da mi više nismo odgovorni za svoj grijeh.

Tako jedan od tih učitelja kaže: “Svi vaši grijesi – prošli, sadašnji, budući – su oprani Njegovom krvlju. Vama je potpuno oprošteno i od momenta kada ste primili Isusa u svoj život vi više nikada nećete biti odgovorni za svoj grijeh” (Joseph Prince, Destined to reign, str. 28-29).

Prince također uči da kada učinimo grijeh ne trebamo se pokajati ili ispovijedati svoj grijeh (unmerited favor, str. 183-195). Prema Princeu, ako smo jedanput – kada smo primili Isusa u svoj život – molili molitvu spasenja, svi naši budući grijesi su, valjda nekim automatizmom, već oprošteni.

U spomenutoj knjizi, Unmerited favor, na stranici 190 piše: „U momentu kada si molio molitvu spasenja, svi grijesi koje ćeš učiniti u svom cijelom životu, bili su oprošteni jedanput zauvijek. I svi Božji blagoslovi, Njegova naklonost, Njegovo zdravlje i uspjeh postaju tvoji“. Takvo je učenje jako opasno. Prije svega, mi smo odgovorni za sve svoje postupke kroz cijeli svoj život. Izjava: „Vi više nikada nećete biti odgovorni za svoj grijeh“ je prijevara, potpuna zabluda.

Jednako je s učenjem da su ti budući grijesi kao nekim automatizmom već oprošteni. Koji stih u Bibliji nam to kaže? Biblija nas uči da „… ako priznajemo svoje grijehe, On je vjeran i pravedan i oprostit će nam naše grijehe“ (1. Ivanova 1:9). Kao što vidimo, u navedenom stihu postoji uvjet – “ako”.

U svojoj knjizi Unmerited favor Prince izvodi (verbalne) akrobacije, kao i u nekoliko drugih tumačenja, kada govori o svojim učenjima. Tako u toj knjizi on kaže da prvo poglavlje Prve Ivanove poslanice nije pisano kršćanima, nego gnosticima. Samo dragi Bog zna otkud mu ta ideja, jer se to nigdje u cijeloj poslanici ne spominje. Ta poslanica, kao i druge, nije pisana u poglavljima, već kao jedno pismo. Pored toga, Ivan nas poučava: “ako priznajemo svoje grijehe…oprostit će nam…očistiti nas”. Pritom, Apostol uključuje i sebe u priznavanje, primanje oprostenja, i očišćenje, a on je tada već dugo bio kršćanin.

Takvim svojim učenjem Prince potiče ljude da ne ispovijedaju svoje grijehe, a neispovjeđen grijeh je neoprošten grijeh. Ljudi koji se ne kaju i ne priznaju svoje poznate grijehe, gomilaju svoj grijeh i otupljuju svoju savjest za osvjedočenje Božje riječi i Duha Svetoga. To može lako dovesti do daljnjeg otpada i okorjelosti srca. To čini osobu duhovno gluhom i slijepom.

Da se trebamo pokajati i odreći svojega grijeha više je nego vidljivo iz obje poslanice Korinćanima. U prvoj poslanici Pavao poziva na pokajanje tako što im kaže: „Općenito se čuje da je među vama bludnost…a vi ste se uzoholili, umjesto da tugujete” (1. Korinćanima 5:1-2). Riječ “tugujete” je grčka riječ “pentheo” i Pavao je koristi i u drugoj poslanici i kaže: „…da me ne bi, kada ponovno dođem, ponizio Bog moj među vama pa da moram oplakivati (pentheo) mnoge koji su već sagriješili, a NISU SE POKAJALI zbog nečistoće i bluda i razvratnosti koje su učinili“ (2. Korinćanima 12:21).

Ta je riječ (pentheo) nedvojbeno povezana s kajanjem za grijeh, bilo svoj ili nečiji tuđi. Key Word Study Bible pojašnjava smisao te riječi i kaže da znači “žaliti ili oplakivati smrt prijatelja”. U navedenom stihu, Pavao govori o oplakivanju vjernika koji su sagriješili, a nisu se pokajali. Pavao ih ne bi oplakivao zbog fizičke, već zbog duhovne smrti. Pavao u navedenom stihu govori da osoba koja počinja grijeh i ne kaje se za njega dolazi u opasnost da ju se oplakuje, a to znači da ju žalimo kao onoga koji je mrtav.

Zbog svega toga kažem da je Princeovo učenje iznimno opasno. Ono može odvesti ljude koji ga slijede u područje duhovne smrti. Ako ljudi predugo ostanu u grijehu i bez pokajanja, oni mogu doživjeti duhovnu smrt, a da nisu ni svjesni toga.

Ovo krivo učenje dovodi ljude u situaciju sličnu onoj u kojoj su bili Adam i Eva. Bog im je rekao da ne jedu sa stabla spoznaje, inače će umrijeti (Postanak 2:17), a đavao im je rekao: „Ne, nećete umrijeti“ (Postanak 3:4). Umjesto da vjeruju Bogu, oni su vjerovali đavlu. Rekli su sebi da neće umrijeti, no nažalost, kada su jeli, duhovno su umrli. Dogodilo se točno ono što je Bog rekao. Grijeh je uzrokovao smrt i odvajanje od Boga.

Jedan od osnovnih temelja kršćanstva je pokajanje. I to ne samo pri primanju Isusa u svoj život, već i nakon toga. Evanđelja i poslanice govore o tomu. Govoreći crkvama u knjizi otkrivenja, Gospodin više puta kaže: “Pokajte se!” U drugom poglavlju Gospodin četiri puta govori o pokajanju (Otkrivenje 2:5;16:21-22. Ako se ne pokaju, Gospodin kaže: „Uklonit ću tvoj svijećnjak“ i „Borit ću se protiv onih koji se ne pokaju; bacit ću vas na postelju i u veliku nevolju; djecu ću vašu smrću udariti“.

Ovo su vrlo ozbiljne opomene i kazne.

Poštovani, ovim vas želim informirati i opomenuti da se klonite onih koji slijede i šire krivi nauk. Onih koji su milost okrenuli u razuzdanost. Milost je predivan Božji dar koji ne smijemo iskriviti, niti zloupotrijebiti. Ne slijedite razuzdanu milost, nego ostanite u Božjoj milosti. Ne slijedite krive učitelje i ne okaljajte svoje duše naučavanjem i vršenjem krivih učenja.

 

Autor: Damir Šićko Alić