Reformacija se silno proširila u Istri i u Primorju. Ta područja su bila pod vlašću Venecije koja je papinskoj inkviziciji dala slobodu djelovati u crkvenim stvarima, pa i nasilno onemogućavati prodiranje novih učenja. Upravo u mletačkom dijelu Istre i Dalmacije je došlo do niza inkvizitorskih procesa protiv simpatizera protestantizma, što je istaknutije ljude potaklo da emigriraju u njemačke zemlje. Unatoč svemu tome, protestantizam je u nekim našim krajevima dobio revolucionarni zamah.
“Istra je reformirana preko Venecije kojoj je osim pazinske grofovije gotovo čitava pripadala. U Istri su djelovali u duhu reformacije braća Vergeriji, Flacije Iliyricus, Stjepan Konzul i mnogi drugi ugledniji svećenici, te je tako gotovo sveukupno tamošnje svećenstvo prihvatilo Lutherovu nauku” (Dr. F. Bučar: Povijest hrvatske protestantske književnosti za reformacije, str. 23).
1534. godine papinski nuncij u Veneciji je javio u Rim “da su u gradu Piranu, na venecijanskom području, većina stanovništva među njima prvi u mjestu luterani. Talijanski katolički pisac Pio Paschini iznosi da su ‘U Puli i Vodnjanu gotovo svi stanovnici bili luterani, te da su tamo čak i dječaci, pastiri i kopači govorili i raspravljali o stvarima vjere.’ Istarski su protestanti preveli na hrvatski i objavili dva izdanja, glagoljicom i latinicom, propagandnu knjižicu – Govorenje vele prudno od dobročinitelja ili dobrote propetoga Isukrsta ka krstjanom – za koju je koparski biskup Petar Pavao Vergerije (mlađi) koji je kao i njegov brat puljski biskup Gian Battista Vergerije, također prišao protestantizmu, tvrdio da je u šest godina rasparčana u 40 tisuća primjeraka. Ali taj zamah protestantizma morao je oslabiti jer se inkvizicija nesmiljeno okomila na njegovo intelektualno vodstvo” (Z. Črnja: Kulturna povijest Hrvatske II, str. 116-117).
Među mnogima koji su bili okrutno mučeni i ubijeni i čija su imovina i dostojanstvo bili ukradeni, sjaji lik fra Balde Lupetine. On svojim riječima, hrabrošću i ljubavlju prema Bogu i istini silno podsjeća na prvog kršćanskog mučenika Stjepana.
Zbog njegovih vjerskih uvjerenja papinska inkvizicija ga je bacila i zazidala u malu prostoriju u Veneciji, koja se nalazila na razini mora pri plimi. Zbog propovijedanja zatvorenicima bio je izveden pred sud, gdje je kategorički odbio odbaciti svoja uvjerenja, pa čak i po cijenu zatvora i smrti. Zbog toga je presuda inkvizicije bila: “da se (fra Baldo) povede između stupova na Trgu Svetog Marka, da mu se tamo odsječe glava i tako mrtav da se spali na istom mjestu, a pepeo da se baci u more.
Mnogo je Talijana bilo pred sudom inkvizicije Santo Ufficio u Veneciji. Ni jedan od njih nije išao tako do kraja i nije se držao tako superiorno prema sudcima kao istarski glagoljaš Baldo Lupetina. Ali tom velikom karakteru, iz kojeg kao da su govorili nepokoreni glasovi svih naših tvrdoglavih (čitaj: nepokorenih) generacija, nije bilo suđeno da tako lako završi svoj život. Mletački dužd smanjio mu je kaznu na doživotno tamnovanje, pa je za fra Balda sve ostalo po starome. Vratio se u svoju ćeliju na razini mora da bi za svake plime osjetio u njoj nadolazak vode. Opet je pomaljao glavu kroza zid u susjednu ćeliju i propovijedao svoju istinu i tako je to teklo još godinama, dok ga ponovno nisu izveli pred sud i osudili na smrt utapljanjem u moru.
Ova druga osuda na smrt izrečena je godine 1556, ali je – sudeći prema podacima koji su dosad otkriveni – izvršena tek šest godina kasnije, tako da je taj borac za svoje ideale i za svoju istinu, koji je inkvizitorima jednom rekao da je rođen da samostalno pjeva, a ne da otpjevava, tj. da sam misli i zaključuje, a ne da prima tuđe zaključke, ustrajao u svojoj upornosti punih dvadeset godina, i to pod nečuveno teškim uvjetima inkvizitorske tamnice koja ni nakon dva desetljeća nije mogla slomiti ili pokolebati Baldin duh. Da se Baldo Lupetina pokajao, da je inkvizitorima izjavio da se odriče Luteranstva (čitaj: vjere), oni bi ga izveli iz tamnice i poklonili mu život. Mjesto toga krvnici su ga jednog nepoznatog dana godine 1562. utopili u moru, u onom istom moru koje je ne tako daleko na jugoistoku rta Kamenjaka i iza Raškog kanala, gledao njegov Labin na brežuljku, njegov najdraži grad u nesretnoj Slovinskoj zemlji” (Z. Črnja: Kulturna povijest Hrvatske II, str 108).
“Iz Istre i Venecije širila se reformacija i po Dalmaciji i Dubrovniku. Iz mnogobrojnih parnica mletačke inkvizicije po Dalmaciji saznajemo, da je bilo novovjeraca (čitaj: obraćenika) poglavito u gradovima: Kotoru, Spljetu, Šibeniku, Trogiru i Zadru, te na otocima Cresu, Korčuli, Krku, Pagu i Rabu” (Dr. F. Bučar: Povijest hrvatske protestantske književnosti za reformacije, str. 23,24).
Autor: Damir Šićko Alić
