Sljedeće pitanje na koje odgovaram glasi: “Imate li vi sakramente?”
Moj odgovor je: “Da, imamo.” Ti su sakramenti različiti u različitim denominacijama reformiranih crkava, ali određeni broj nam je zajednički. Jedan od takvih sakramenata je Gospodnja večera (euharistija). Vjernici objeduju pod obje prilike, tj. blaguju i kruh i vino. U nekim crkvama to čine jedanput tjedno, a u nekima jedanput mjesečno.
Pravo na blagovanje Gospodnje večere imaju samo učenici. To znači da je ne trebaju uzimati oni koji nisu sigurni žele li slijediti Isusa.
Idući sakrament je vodeno krštenje. Za razliku od Rimokatoličke crkve, mi učimo da se vodenom krštenju pristupa na temelju osobne odluke pojedinca koji je dragovoljno prihvatio vjeru. To znači da mu pristupaju odrasle osobe koje su o tome dobro razmislile i koje su svjesne što čine. Pojedinac u toj situaciji u svom srcu govori: “Ja to želim učiniti.”
Taj sakrament obavljamo tako da osobu potpuno uronimo u vodu krsteći je u ime Oca, Sina i Duha Svetog.
To činimo na taj način zato što se u biblijskim izvještajima o krštenju upotrebljava grčka riječ baptismo koja znači uroniti, staviti pod površinu vode.
Biblijski izvještaji pokazuju da su se krštenja u Isusovo vrijeme obavljala u rijekama i jezerima. Iskopane krstionice iz doba Rane crkve dovoljno su duboke da se u njih može uroniti krštenik.
Mi također kroz molitvu prinosimo malu djecu Bogu. Kada roditelji izraze želju da se to učini, mi s njima prinesemo njihovo dijete Bogu koji ga je dao kao dar. Pritom “podignemo” dijete i roditelje u molitvi tražeći od Gospodina da ih zaštiti i blagoslovi te da ih vodi u njihovim životima.
Obavljamo i pomazanje bolesnika uljem. Ljudi koji su bolesni mogu k sebi pozvati crkvene starješine koje će nad njima moliti molitvu vjere i pomazati ih uljem kako bi primili ozdravljenje (Jakov 5:14).
Tu je i potvrda – krizma. Ona kod nas nema isti smisao kao u Rimokatoličkoj crkvi, već predstavlja potvrdu i postavljanje pojedinca u crkvenu službu.
Također obavljamo sakrament crkvenog vjenčanja.
Napominjem da neke crkve reformirane baštine imaju i druge sakramente i neke od navedenih malo drugačije.
Većina reformiranih vjernika smatra da sakramenti ne uvode osobu u vjeru nego potvrđuju vjeru koju ona već ima.
Ako čovjek nema iskrenu vjeru srca, sakramenti ga ne mogu spasiti. Oni su djela naše vjere, a Biblija jasno kaže da nismo spašeni djelima, već vjerom: “Da, milošću ste spašeni – po vjeri. To ne dolazi od vas; to je dar Božji! To ne dolazi od djela, da se tko ne bi hvalisao” (Efežanima 2:8-9).
Sve što nije učinjeno po vjeri Biblija naziva grijehom: “A sve što ne biva po vjeri, jest grijeh” (Rimljanima 14:23, dr. I. Ev. Šarić).
Danas puno ljudi prima sakramente iz različitih razloga, bez vjere.
Mnogi kažu da su prošli kroz sakramente, ali ne vjeruju u Isusovo bezgrešno začeće, otkupljujuću smrt i uskrsnuće. Ne vjeruju ni da je Biblija Božja Riječ.
U te stvari, nažalost, ne vjeruju ni neki koji dijele sakramente.
Njihova su djela mrtva jer ne proistječu iz vjere.
Oni ih možda čine s nadom ili iz straha. Možda zbog tradicije, samopravednosti, potrebe da se vjenčaju ili nečeg drugog, ali ne na temelju obraćenja i vjere u Božju poruku.
Istinska vjera proizlazi iz Božje Riječi, crpi iz nje snagu i ostaje u njenim okvirima.
Sva djela koja ne proizlaze iz Riječi mrtva su i ne proslavljaju Boga.
Prava vjera nije ni sebična ni egocentrična. Ona ugađa Bogu i prožeta je istinskim poštovanjem i ljubavlju prema Njemu.
Osoba koja vjeruje čini (ili ne čini) određene stvari zato što poštuje i voli Boga, a ne zato što se boji ili želi ostvariti korist.
Autor: Damir Šićko Alić; iz knjige “Razmišljam, dakle postojim“
