“A onaj koji prorokuje govori ljudima na izgradnju, ohrabrenje, utjehu. Onaj koji govori drugim jezikom izgrađuje sam sebe, dok onaj koji prorokuje izgrađuje Crkvu” (1. Korinćanima 14:3,4).
Vrlo često ljudi krivo shvaćaju pojam prorokovanja. Misle da prorokovati znači najavljivati buduće događaje. To je djelomično istina. Ipak, kao što vidimo u navedenom stihu, pojam prorokovati znači prvenstveno govoriti. Onaj koji prorokuje govori ljudima. Što im govori? U istom stihu ukazuje se na što se odnosi prorokov govor – na ono što izgrađuje, ohrabruje i tješi. Proroštvo je govor pod nadahnućem Duha u kojem se ljudima govore stvari koje ih izgrađuju, hrabre, tješe. Takvo proroštvo može doći i kao propovijed (objavljivanje) i kao pouka (učenje). Propovijed ili pouka u sebi mogu imati proročku dimenziju ili proročko pomazanje.
Knjiga Otkrivenja kaže nam da je Duh proroštva povezan i sa svjedočanstvom Isusa Krista (Otkrivenje 19:10). Naše svjedočenje o Isusu može biti dotaknuto duhom proroštva; zato nam Pismo ukazuje na druge dimenzije prorokovanja.
“Ali ako svi prorokuju, a uđe koji nevjernik ili neupućeni i svi ga osvjedoče, svi ga prosuđuju, te se tako tajne njegova srca otkrivaju, neće li zbog toga pasti ničice i štovati Boga objavljujući: “Zaista, Bog je među vama” (1. Korinćanima 14:24,25).
Ova dimenzija prorokovanja donosi osvjedočenje i prosudbu koja sadrži otkrivanje tajni srca čovjeka. Čovjek koji prorokuje, te tajne ne zna naravnim već nadnaravnim putem. Tajne mu otkriva Bog kako bi osvjedočio, ohrabrio, izgradio ili utješio dotičnu osobu. Takva proroštva nisu osuđujuća, već otkupljujuća. Nažalost, neki neizgrađeni ljudi kroz svoja proroštva najčešće donose osudu na ljude. To nisu zreli kršćani. Bog je Otkupitelj i Njegova riječ je riječ Otkupitelja. Samo provjereni proroci ponekad mogu dobiti i podijeliti riječ koja u sebi nosi Božju osudu. Provjereni proroci zbog svoje zrelosti neće govoriti iz gorčine, samodokazivanja ili osvetoljubivosti. Svaki put kada je proroštvo potaknuto tim stvarima, izvor proroštva i sadržaj je upitan.
Zato nam u uvodnom stihu Duh kaže da proroštvo izgrađuje, hrabri, tješi; kako pojedince tako i cijelu crkvu.
Sada kada smo pojasnili što je proroštvo, želio bih dotaknuti i pitanje tko može prorokovati? Pismo nam kaže: “Možete svi prorokovati, jedan po jedan, da se svi nauče i da se svi ohrabre” (1. Korinćanima 14:31).
“Svi” podrazumijeva i muškarce i žene. Svi oni koji su zreli kršćani i znaju prepoznati glas Duha Svetog mogu dobiti riječ proroštva i podijeliti je. No, iako Pismo kaže da svi mogu prorokovati, istovremeno nas upućuje na to da proroštva trebaju biti prosuđivana i potvrđivana (29. stih). U prvoj Solunjanima 5:21 stoji: “Sve provjeravajte, što je dobro zadržite”.
Tko treba provjeravati proroštvo? Proroštvo provjeravaju potvrđeni službenici ili u pojedinim slučajevima, od njih ovlašteni vjernici. Provjera proroštva je posebno važna kod osoba koje nisu potvrđeni proroci. Ponekad postoji krivo shvaćanje da svi koji prorokuju jesu proroci. Biblija kaže da svi mogu prorokovati, ali opet ukazuje na to da nisu svi proroci. Proroci su osobe posebno pozvane u tu službu i potvrđene od drugih provjerenih službenika.
Proroci ili osobe koje prorokuju a ne dopuštaju da se njihovo proroštvo prosuđuje, uznositi su i najčešće uopće nisu od Boga. Pravom proroku ili djetetu Božjem iznimno je važno da se u crkvi događaju ispravne stvari i da se čuva čistoća i svetost Božje volje. Zato: “Duha ne gasite, proroštva ne prezirite! Sve provjeravajte: čvrsto držite ono što je dobro. Maknite se od svakog zla!” (1. Solunjanima 5:19-22).
Autor: Damir Šićko Alić
