Tko je (zapravo) Isus? Često u ovo doba godine postavlja se ovo pitanje i najavljuje božićni broj časopisa dajući naslutiti da se (napokon) došlo do konačnog odgovora. Tekstovi su redovito bogato opremljeni, uz ilustracije i kartografske prikaze, no autor je najčešće ne-vjernik.
Ima li uopće želje za spoznajom Isusa i može li se to i danas, kada ga naizgled nema među nama?
Isusa se spoznaje jedino po obraćenju. Tako piše u Bibliji, tako je bilo u Isusovo doba, pa se tako događa i dan danas. Dogodilo se meni, zašto ne bi i tebi? Bog nije pristran. Tko traži – nalazi, obećanje je od Boga, a Bog izvršava svoja obećanja.
Ipak, malo ljudi traži Boga, malo ljudi traži istinu kako u malim, tako i u velikim životnim stvarima. Kada ih Bog poziva k sebi, malo se ljudi odaziva. Svijet nudi naizgled mnoštvu tekstova, knjiga o Isusu, no zaboravlja se da je ključ razumijevanja i prihvaćanja Isusa u povjerenju koje mu dajemo, dakle po-vjerenje.
– Spašava se po vjeri, ali to je iskustvo ponekad naprosto neobjašnjivo onima koji ga nisu imali
– Isus se otkriva vjernima i taj odnos s Bogom također je ne-vjernicima često skriven
– Po vjeri u uskrslog Isusa, Boga samog, može se daleko bolje živjeti, no to se događa iznutra, daleko od očiju javnosti. To je život po vjeri, a bez vjere Bogu je nemoguće ugoditi piše u Bibliji. Kome ljudi danas uopće žele ugoditi? Sebi ili Bogu? Oni koji sebi ugađaju najvjerojatnije se i ne pitaju tko je Isus, zar ne?
Unatoč svemu tome ne-vjernici uvijek rado pišu o Isusu. On je doista mnogima „kamen spoticanja“. Takvi tekstovi ipak nikome još nisu podarili vjeru u Isusa. Akademska znanja i zvanja ne pomažu, pa niti novinarsko pakiranje, jer redovito se tek nižu kontradikorne teze i krivi zaključci.
Prava pomutnja postoji od samog Isusovog dolaska, pa je tako i Isus sam znao pitati učenike: “Što govore ljudi, tko sam ja?” (Matej 8:27). Svijet je i tada imao redovito par spremnih (krivih) odgovora. Naime, spoznaja da je Isus – Krist, jedini spasitelj, jedini Bog, živ i dan danas dolazi od Boga, a ne od svijeta.
U zadnjem broju časopisa “GEO” tako možete pročitati još jedan takav nespretan i prigodničarski pokušaj da se odgonetne tko je Isus. Je li Isus bio esen ili zelot, pita se autor. Isus je bio okrenut grešnicima kojih su se eseni klonili, a propovjedao je ljubav za razliku od ratobornih zelota. Nadalje Isus je, čitam, bio polupismen, ali kako je onda mogao još kao dijete podučavati same učitelje Pisma?
Ivan Krstitelj je, čitam, „demagog i samozvani prorok“, a Isus „njegov sljedbenik“. Ovdje je očito ponestalo i opće kulture, jer o njihovom odnosu bar dovoljno jasno piše u Bibliji. Ivan je bio od Boga poslan najaviti Isusa kojem Ivan „nije bio dostojan odriješiti obuće na nogama“ (Marko 1:7, Luka 3:16, Ivan 1:27, Djela A. 13:25).
„Čuda pripadaju antičkom svijetu mašte“ nastavlja samouvjereno autor teksta, pa još i sugerira da se možda radilo o samoiscjeljenjima, a ne Isusovim čudima. Samo dva retka niže autor priznaje da „nijedan Isusov protivnik iz antike njegova čuda nije osporavao. Ona su bila toliko značajna da su se dalje prenosila i nitko ih nije ozbiljno dovodio u pitanje.“ Ono što se Isusovi suvremenici nisu usudili, ćini sam autor teksta dva tisućljeća poslije.
Pisati o Isusu vjerujem nije lako ako ga ne poznaješ. Nevjernici su na velikim mukama ovdje i ja ih razumijem. Evanđelja govore o Isusu, no oni ih ne razumiju, a u poruku ne vjeruju. Drugih izvora baš i nemaju. Bog je stvarno ovo super uredio, da je pravi pisani izvor samo jedan – Božja Riječ.
Zato su ovakvi tekstovi redovito garnirani pričicama o socijalnom okruženju Isusa, o gradovima i selima, o utjecaju Rima i svemu ostalome što, iskreno rečeno, ne opisuje nimalo Isusa. Potom slijedi nešto lažnih evanđelja (sjećate se samo Judinog, koji je to hit bio lani), pa onda iznova ustanoviti na koji se dan Isus rodio, pa dan njegovog raspeća, i trajanje njegovog umiranja, i tako ukrug.
„Uskrsnuće je mit“ zaključuje autor teksta. Kako za koga, mislim si.
Par redaka niže zaključuje da je „tek uskrsnuće načinilo od sljedbenika kršćane“. Da je tek bilo mit – ne bi to moglo učiniti, zar ne?
„Kršćani svoje pristaše ne dobivaju povijesnim Isusom nego Isusom iz evanđelja“. Amen. Moram se složiti.
Na koncu i sam autor završava mišlju da „(Isusovu) bit mogu dokučiti samo pravi vjernici“. Složio bih se s time. Čudi me uvijek iznova da o povijesti pišu povjesničari, o medicini medicinari, o pravu pravnici, o vjeri ne-vjernici.
Blagoslivljam ovdje spominjanog autora, njegovog znanstvenog redaktora i ilustratora, te im doista želim da sretnu živog Isusa, „ne bi li ih Bog podario obraćenjem te spoznaju istinu“ (2. Tim. 2:25). Možda tada napišu nešto o Isusu, iz prve ruke.
Autor: K. C.
