Ovaj članak je izvorno objavljen u siječnju 2007. godine u časopisu Charisma, a ponovo je objavljen u posljednjem izdanju istog časopisa u čast T. L. Osborna, koji je preminuo prošli četvrtak, u 89. godini.
U vremenu dominacije masovnih medija, sveprisutne kompjuterske tehnologije i upravo nezasitne gladi društva za informacijama, neshvatljivo je da se stotine tisuća ljudi može skupiti na jednom mjestu, a da to ne izazove međunarodnu pozornost.
No, upravo se to događalo proteklih preko 50 godina, kada su evangelizator T. L. Osborn i njegova supruga Daisy, koja je preminula 1995. godine, imali evangelizacijske kampanje na otvorenom u zemljama u razvoju, privlačeći (procjenjuje se) 250 000 do 500 000 ljudi na svaki događaj. Sve te milijune ljudskih života proteklih je 58 godina izravno mijenjala međunarodna služba obitelji Osborn sa sjedištem u Tulsi, u američkoj državi Oklahomi.
Na svojim su evangelizacijskim kampanjama Osborni molili za mase – ne polažući ruke ni na koga – i vidjeli kako se događaju nebrojena čudesa. Neka od najnevjerovatnijih čudesa su bila trenutna iscjeljenja gube, sljepoće i invalidnosti u nogama, te oslobođenja od demonskog opsjednuća. U više navrata su Osborni svjedočili rastu nejednakih udova na ispravnu dužinu.
Također su bili među prvim karizmatskim službenicima koji su dijelili ogromne količine prevedene kršćanske literature. Najuobičajenija praksa je bila dati komplet od 6 svojih knjiga (raznih naslova) svakoj osobi koja je bila na evangelizaciji i htjela taj dar. Znali su tiskati do 70 000 primjeraka iste knjige za samo jedan događaj, tako da su jednom prilikom morali dopremiti nevjerovatnih 56 tona literature.
Obitelj Osborn je svoju službu vodila skromno, ne pokušavajući ugađati ljudima (mentalitetu koji je često prisutan u američkim crkvama) i poklanjajući vrlo malo pažnje vlastitoj sigurnosti i udobnosti.
„Mi smo odabrali u to ‘posijati’ svoje živote i sretan sam zbog toga“, rekao bi T. L. u rijetkim intervjuima za Charismu. „Živim sretan život. Sretan sam što mogu tim ljudima pomagati ponovo i ponovo.“
„Putovanja su užasna. No, sjetim se Pavla i pomislim: ‘I on je to činio!’ Jahao je na magarcu ili devi, putovao brodom… i nije se žalio. Neću se ni ja žaliti. Idem dalje.“
Kako je sve počelo
Kad biste pitali stotinu ljudi koji su rođeni u Oklahomi, gdje je grad Skedee, barem bi ih devedeset i devetero odgovorilo da nikad nisu čuli za to mjesto. Zapravo, sasvim je normalno da je samo stotinjak mještana i nekoliko slučajnih prolaznika znalo za to malo mjesto u okrugu Pawnee.
No, 1923. godine ta je farmerska zajednica na svijet donijela dijete koje je gotovo doslovno promijenilo svijet. Tommy Lee Osborn je bio sedmi i najmlađi sin u obitelji koja je imala 13-ero djece. Njegov otac je također bio sedmi sin.
„To bi trebalo nešto značiti“, šalio se.
I zaista… značilo je.
T. L.-ov otac je bio tradicionalni neprakticirajući baptist, no T. L. je išao u pentekostalnu crkvu, gdje je svirao piano i harmoniku. Jedan evangelizator koji je živio u blizini, čuo je dječaka kako svira i pitao ga hoće mu li se pridružiti na njegovim putovanjima po SAD-u. U to vrijeme su već sva njegova braća napustila roditeljski dom i on je bio jedini sin koji je ostao 60-godišnjem ocu pomagati na farmi krumpira.
T. L. je priznao da je nerado, čak sa dozom straha, pitao svoga oca za dopuštenje da napusti Skedee i da krene na put. Tog sudbonosnog dana, dok je spremao krumpir u podrum, jako se iznenadio kad je čuo očev pozitivan odgovor.
Nakon dvije godine putovanja, T. L. se našao usred probuđenja u Kaliforniji. Kad je to probuđenje završilo, znao je da se neće vratiti kući na farmu. Između ostalog, zaljubio se u evangelizatorovu kćerku. Bila je to ljubav na prvi pogled.
Godinu dana kasnije, 1942., tinejdžeri su se vjenčali. T. L.-u je bilo 18, a Daisy 17 godina. Nedugo zatim, preuzeli su pastoralnu službu u Portlandu, u državi Oregon, u pentekostalnoj crkvi koja se zvala Church of God of America. Nakon što su čuli jednu misionarku iz Indije koja je propovijedala u njihovoj crkvi, odmah su osjetili poziv za međunarodnu službu.
Ta čežnja je u njima bila toliko jaka da su osmislili petogodišnji plan za evangelizaciju Indije. Njihova denominacija im je pomogla da skupe novac za put, no nakon samo 10 mjeseci boravka ondje, naišli su na neočekivani „zid“.
„Nismo mogli uvjeriti hinduse i muslimane da povjeruju u Isusa i u Bibliju“, rekao je T. L. „No, ljudi su prema nama bili ljubazni. Indijci općenito vole razgovarati o religiji.“
T. L. i Daisy nisu bili upoznati sa filozofijama koje su ih ondje dočekale i nisu imali dovoljno snažne argumente kojima bi ljude uvjerili u ono što su oni sami vjerovali. Zapravo se često događalo da su Indijci nastojali njih preobratiti na svoju vjeru. Sve se činilo kao promašaj i par se „slomljena srca i posramljen“ vratio u Ameriku.
„Rekao sam samome sebi: ‘Moram se vratiti tamo gdje ljudi vjeruju u Bibliju. Ne možeš učiniti ništa sa ljudima koji ne vjeruju u Bibliju.’ Nisam znao da se [Bibliju] može dokazati, jer nisam znao za čudesa.“
Osam sati sa Kraljem
Nedugo nakon povratka u Ameriku, Osborni su saznali za evangelizatore koji su činili čudesa diljem SAD-a. Iako je Aimee Semple McPherson preminula 1944. godine, njezina reputacija je snažno utjecala na njihovu želju da vide čudesa i u svojoj službi.
„Zapravo nam se u Indiji dogodila velika stvar“, rekao je T. L. „Shvatili smo da bez čudesa ne možemo potvrditi ono u što vjerujemo. O tome uopće nisam razmišljao prije Indije. Tako smo krenuli potražiti nekoga tko čini čudesa.“
Potraga je započela 1947. godine sa Smithom Wigglesworthom, no, dok su oni planirali otići na jedan od njegovih sastanaka, legendarni propovjednik je umro. Kasnije te godine su se pokušali sresti sa Charlesom Priceom, no prije nego što su oni imali prilike posjetiti jednu od njegovih šatorskih kampanja probuđenja, i on je također preminuo.
Izbezumljeni par je zatim saznao da je Priceova služba predana Hattie Hammond, koja je u to vrijeme bila najpoznatiji ženski propovjednik denominacije Assemblies of God (Skupštine Božje). Također je bila poznata po velikim čudesima koja su se događala u njezinoj službi. Upravo je susret sa Hattie Hammond bio točka prekretnica u službi Osbornovih.
Hammondica ih je ohrabrila da gledaju na svoj boravak u Indiji ne kao promašaj, nego kao prvi susret sa ogromnom žetvom duša na koju ih je Bog pozvao. T. L.-u je dala zanimljiv savjet: „Ako ikada budeš vidio Isusa, nećeš više biti isti.“
Nije trebalo proći dugo prije nego što je on razumio značenje njezinih riječi.
„Iduće jutro u 6 sati, Isus Krist je ušao u moju sobu“, T. L. se živo sjećao. „Vidio sam Ga kao što sada vidim vas. Nije hodao po podu. Hodao je po zraku. Nikada to neću zaboraviti.“
„Ležao sam na podu. Bilo je kao da sam umro. Nisam mogao ni prst pomaknuti. Na kraju sam legao sa licem prema podu i tako ležao do 14 sati poslijepodne. To mi je promijenilo život. Bio sam potpuno, potpuno ‘okupan’ novim životom. To je najbolje tako opisati.“
Za T. L.-a je to bilo prvo od četiri posebnih otkrivenja Krista u njegovom životu. Drugo mu se dogodilo kad se susreo sa službom Gordona Lindsaya, čovjeka iz Kentuckyja, koji je utemeljio službu Christ for the Nations (Krist za sve narode).
