Predao sam svoj život Isusu Kristu 2016. godine i odlučio Ga nasljedovati svojim životom. U Bibliji sam otkrio neiscrpno blago, upute i savjete koji se odnose na svako područje života i počeo ih svakodnevno praktično primjenjivati. Počeo sam živjeti kao i rani učenici Isusa Krista.
Otprilike godinu dana nakon te velike odluke, sestra moje žene se jako razboljela. Pukla joj je žuč i pokrenuo se kamenac koji je aktivirao mnoge negativne posljedice u organizmu. Neke od njih bile su visoki šećer u krvi, visoka temperatura, upala pluća, čak su i bubrezi počeli otkazivati. Zbog svega toga liječnici nisu mogli izvršiti operaciju i svaki dan su se borili za njezin život. Bila je priključena na razne aparate. Ja sam je svaki dan posjećivao u bolnici i pratio njeno stanje. U bolnici u kojoj je ležala imao sam prijatelja koji je radio kao bolnički tehničar. Jedno kasno poslijepodne došao sam u posjetu provjeriti kako je, a prijatelj mi je rekao da su taj dan održali sastanak liječnika i da su zaključili da je stanje vrlo kritično: na životu su je održavali aparati – da se isključe, nastupila bi smrt. Sve što su mogli i što je bilo u njihovoj moći, liječnici su napravili. Prijatelj mi je savjetovao da počnemo razmišljati o sahrani.
Kada sam izašao iz bolnice, nazvala me supruga i pitala kako joj je sestra. Odgovorio sam da je bolje jer nisam želio da sazna pravo stanje. Čim sam završio razgovor s njom nazvao me je brat iz naše kršćanske zajednice i pitao za stanje moje šogorice. Podsjetio me je usput da tu večer počinje seminar s gostujućim propovjednikom koji će moliti za bolesne. Rekao je da umjesto nje mogu izaći na molitvu i tražiti od Boga njeno ozdravljenje. Došao sam na seminar i na kraju službe izašao da se složimo u molitvi za nju. Propovjednik me pitao što je razlog moga izlaska na molitvu, a ja sam mu kratko ispričao o čemu se radi i spomenuo kako sam to poslijepodne bio u bolničkoj posjeti. Stanje šogorice je bilo kritično i rečeno mi je da neće preživjeti do jutra. On me je zatim pitao jesam li predao svoj život Isusu Kristu i vjerujem li ja da je Isus može ozdraviti svojim svetim ranama. Moj odgovor je bio potvrdan, odgovorio sam da vjerujem. Propovjednik mi je doslovce namignuo i rekao da se ne bojim i da je sve u redu. Imao je dojam kako mu Duh Sveti govori da će sve biti u redu i da samo vjerujem Bogu.
Nakon molitve i odlaska kući jedva sam čekao jutro da odem u bolnicu. Kada sam došao na odjel gdje je prije bila smještena, pogledao sam kroz staklena vrata i vidio da je nema na njenom mjestu. Na mene su odmah navalile negativne misli. Pomislio sam da se nemam čemu nadati i da mi je bolje da odem u mrtvačnicu i tamo je potražim. Nije bilo nikog od osoblja da pitam gdje je i zašto je krevet prazan. Uto mi je prišao moj prijatelj koji je završio noćnu smjenu i pozvao me da odemo na kavu i da će mi onda sve ispričati. Kada smo sjeli, ispripovjedio mi je kako su on i dvije medicinske sestre tu noć bili dežurni, a moja šogorica je samo ležala na krevetu i gotovo da nije odavala nikakve znakove života. No, nakon 4 sata ujutro, aparati na koje je bila priključena kao da su podivljali. Sestra je brzo otišla po liječnika, ali dok je on došao, sve su se kazaljke na aparatima smirile. Kada je došlo jutro odveli su je da ponovo obave sva snimanja i pretrage. Naknadno mi je ispričala da je tada vidjela liječnika kako hoda s njezinim nalazima i govori kako se dogodilo čudo, da je to nemoguće. Ubrzo se sve vratilo u normalu, odstranili su joj kamenac koji je uzrokovao probleme i nakon sedam dana otpustili je kući. Jedino što je još ostalo od znakova bolesti bio je visoki šećer u krvi. Petnaestak dana poslije toga pratio sam je na kontrolu šećera u bolnicu i kratko sam se pomolio Gospodinu. Rekao sam Mu u molitvi ako ju je vratio u život da onda ni povišeni šećer Njemu nije preteško dovesti u normalu. Okrenuo sam se prema njoj i rekao joj da će sve biti dobro s nalazom šećera. Do tada još nisam rekao ništa o molitvi za njeno ozdravljenje. I zaista, kada je nalaz došao, ona je plesala od sreće – sve je bilo u redu! Tada sam odlučio ispričati joj sve što se dogodilo, jer ona nije o tome ništa znala. Nakon što sam rekao kako sam zajedno s propovjednikom molio za nju i kako vjerujem da ju je Isus ozdravio, počela je plakati i bila je jako dirnuta. Očekivao sam da će početi drugima govoriti o tom čudu i na taj način dati slavu Bogu, no to se za sada nije dogodilo. Dok sam jednom prilikom čitao Sveto Pismo, vjerujem da mi je Bog progovorio o tome i rekao mi da to još nije njeno svjedočanstvo, nego moje, i da sam ja taj koji treba drugima govoriti. Zato ovo svjedočanstvo dijelim s vama da bude na ohrabrenje vašoj vjeri u ostvarenju rješenja koje očekujete.
Autor: Tomislav
