Nedavno je Hrvatsku posjetio vrhovni poglavar jedne kršćanske denominacije i ujedno državni poglavar jedne sićušne, ali ugledne europske države. U našoj zemlji koja se kune u svoje vjerske i ine slobode, u kojima neke vjerske zajednice uživaju, dok se neke druge za njih tek trebaju izboriti, taj je posjet doživio izniman medijski odjek…
Ovdje nam nije nakana prosuđivati poruke koje su se tih dana odašiljale (manje ili više) zainteresiranom slušateljstvu i gledateljstvu, nego ukratko preispitati dva najpoznatija naslova kojima su i crkveni i sekularni mediji objašnjavali identitet uvaženog gosta.
Tako se nebrojeno puta moglo čuti da je riječ o samom zemaljskom namjesniku Isusa Krista, te o nasljedniku svetoga Petra („Petru naših dana“). Budući da ove naslove smatramo prilično problematičnima, neka nam ovdje bude dopušteno ukratko izložiti svoje mišljenje.
Razmotrimo najprije naslov „Kristov namjesnik“. Budući da taj naslov, kao i njegovi zagovornici, imaju pretenzije biti duboko ukorijenjeni u biblijskoj (ponajprije novozavjetnoj) Božjoj objavi, promotrimo ga u svjetlu te (biblijske) poruke. Biti nečiji namjesnik znači biti „namjesto“ ili „umjesto“ te osobe (na nekom položaju). Krist je, pripremajući učenike na Svoju muku, smrt i uskrsnuće, ukazao na Onoga koji će doći na Njegovo mjesto i biti među (i u) učenicima umjesto (ili „namjesto“) Njega:
„Ovo vam ne rekoh od početka, jer sam bio s vama. Ali sad ja idem k onomu koji me poslao. I nitko me od vas više ne pita: ‘Kamo ideš?’ Nego jer vam ovo rekoh, vaše se srce napuni žalošću. Ipak vam istinu velim: vama je bolje da ja odem, jer ako ne odem, Branitelj neće doći k vama. Odem li, poslat ću ga k vama. […] Imao bih vam još mnogo reći, ali sada ne možete nositi. A kada dođe on, Duh Istine, uvest će vas u svu istinu. On neće govoriti sam od sebe, već će govoriti što čuje i objavit će vam buduće. On će mene proslaviti, jer će uzeti od onog što je moje i to objaviti vama. Sve što god Otac ima pripada meni. Zato vam rekoh da će uzeti od onoga što je moje i da će to objaviti vama.“ (Ivan 16:4-7, 12-15)
Iz ovog je teksta očito da, ako već želimo govoriti o nekakvom Kristovom namjesniku (iako Biblija nikoga eksplicitno ne naziva tim naslovom) i pritome ostati vjerni biblijskoj poruci, onda moramo ustrajati na stajalištu da jedino Duh Sveti može biti Kristov namjesnik, a ne neka ljudska osoba, bez obzira kakve moralne, duhovne ili intelektualne kvalitete posjedovala.
Što se tiče naslova „Petrov nasljednik“, važno je istaknuti da se nigdje (ali baš nigdje!) u Bibliji ne spominje institucija ili služba Petrova nasljednika, kao niti neka konkretna osoba koja bi tu funkciju eventualno obnašala. (Potonji argument je tim snažniji, ako se zna da je jedan dio Novoga zavjeta nastao nakon Petrove smrti – a ne spominje se nikakvog njegovog nasljednika. Uz to, niti onaj dio Novog zavjeta koji je pisan za vrijeme njegova života, nakon apostolskog sabora u Jeruzalemu opisanog u 15. poglavlju Djela apostolskih, Petru ne pridaje nikakvu značajnu ulogu u životu prve Crkve – jedva da ga se i spominje!) O „Petrovom nasljedniku“ nema svjedočanstava niti u prva tri stoljeća kršćanstva! Suvremena katolička encikopedija (obrazlažući pojam „papinstvo“) kaže da je Zapadna Crkva (misli se na onaj dio kršćanstva koji je bio podređen rimskom biskupu, kasnije nazvanom „papa“) tek od 4. stoljeća počela vjerovati da se Isusove riječi Petru: „Ti si Petar, i na toj stijeni…“ (Matej 16:18) odnose na rimskog biskupa! Možemo, dakle, reći da se zapravo radi o jednom izumu koji nema uporište niti u Bibliji, niti u ranoj povijesti Crkve, a sve upućuje na to da je nastao iz želje da se (nazovimo stvari pravim imenom!) lažnim predstavljanjem zadobije pozicija s koje se može manipulirati vjerničkim mnoštvom!
Iako kapacitet ovog članka ne dopušta sustavnu razradu naslovom naznačene teme, njegov autor je uvjerenja da će ipak poslužiti kao dobra polazišna točka svakom za pravu istinu zainteresiranom pojedincu. I pomalo turobna konstatacija za kraj. Dok god naš narod bude više slušao i čitao ono što govore ljudi (koji i u najboljoj namjeri mogu pogriješiti i griješe), umjesto onoga što je govorio Bog u Svojoj Riječi – Bibliji, živjet će u uvjerenju da je neki čovjek „Kristov namjesnik“ i „Petrov nasljednik“, i očekivati od čovjeka ono što samo Bog može dati.
Autor: Tomislav Vidaković
