Ja sam Valentino, rođen sam u Zagrebu, odrastao u kršćanskoj obitelji, ali kao većina tinejdžera s vremenom se udaljio od Boga. Kako sam se udaljio od Boga došli su i problemi…
Završila je osnovna škola i krenuo sam u srednju školu, što je trebao biti „novi početak“, ali dobio sam bolest encefalitis upala cijeloga mozga , pao sam u komu. Doktori nisu davali puno šanse da ću uopće preživjeti, ali moja mama je vjerovala Bogu i znala je da Isusu nema neizlječivih bolesti. Čak joj je i doktor rekao da se jedino u Boga može pouzdati. Moja mama je bila dva dana u jakoj molitvi a treći dan kad je položila ruke na mene osjetila snažnu vatru koja izlazi kroz ruke. Bilo je toliko jako, da je na povratku kući rekla mom bratu da sam sigurno iscijeljen. I doista, te večeri zvali su iz bolnice i javili da sam otvorio oči. Nakon tri mjeseca boravka u bolnici vratio sam se u školu izavršio razred s vrlodobrim, što je doista Božje čudo.
Ipak, prošla je godina dana, a ja i dalje nisam predao život Isusu i nevolje su ponovo navrle. U trećem razredu sam se opet teško razbolio. Počeo sam se pitati zašto mi se to događa. Završio sam nekako srednju školu i vrlo brzo našao posao. Na tom poslu sam upoznao jednu sestru, ali ne znajući da je ona kršćanka nisam baš imao neki dobar dojam o njoj. Činila mi se strogom i pravednom, što me odbijalo od nje. Kad sam saznao da je kršćanka i čuvši o njezinoj crkvi i veselju koje je tamo, pitao sam je da li mogu poći s njom u crkvu. I nakon par mjeseci sam predao Isusu život.
