Bog je uistinu najbolji poslodavac. Nedavno sam čuo jako dobar savjet koji otprilike kaže: “Ako ti ono što voliš raditi postane posao – do kraja života nećeš morati ići na posao.” To je uistinu tako. Možda neki ne bi bili zadovoljni poslom koji ja radim, ali ja sam više nego zadovoljan, sretan sam! Zahvalan sam Bogu, jer taj je posao bio zamišljen upravo za mene, po mojoj mjeri od onog koji me najbolje poznaje, od mog poslodavca – Boga.
Živimo u svijetu u kojem se poslovni uspjeh visoko cijeni. Mnogi mladi ljudi maštajući o novcu zapravo odabiru struku i poslove koji nisu za njih. Utjecaj roditelja, bliže okoline, općenito društva je uistinu velik. Ljudi koji pogrešno izaberu čak i kada dođu do novca nemaju osjećaj osobnog ostvarenja. Okolina naravno vidi novac, ali s vremenom vidi i nezadovoljstvo. Iako ga je daleko teže izmjeriti, takvi mladi ljudi naprosto isijavaju nezadovoljstvom prvenstveno na poslu. Sam odlazak na posao im prerasta u noćnu moru, na poslu su kivni na nadređene i podređene, a poslovna godina im se svodi na očekivanje vikenda, godišnjeg odmora ili nekakvog spajanja “slobodnih dana”.
Uspjeh u poslu ne može se nikako mjeriti novcem, već užitkom u onome što radimo. To nadalje daje ploda kako u poslu, tako i u radosti kojom ispunja nas i širi se na naše suradnike. Raditi posao koji voliš prelijeva se kao blagoslov i u sve drugo što živiš. Ukoliko vam je plaća za posao samo ona koju dobijete na kraju mjeseca – nikada vam neće biti dovoljna. Ukoliko brojite minute koje provodite na radnome mjestu – uvijek će ih biti previše.
Nasuprot tome ja vjerujem da nisam jedini koji se raduje odlasku na posao, koji razmišlja o tome kako da ga unaprijedi i van radnog vremena. Vjerujem da nisam jedini koji radi i prije i poslije radnog vremena. Zašto to činim? Pa nitko me ne tjera, vjerujte mi. Dogodilo mi se čak da me sindikalni povjerenik zatekao na poslu i poslao kući. Kako mu objasniti da sam se zadržao zato što me zanima to što radim, što ne mogu dočekati sutrašnji dan da vidim hoću li uspjeti u naumu. Kako to postići? Odgovor je zapravo samo jedan: Poslušnošću Bogu biti na pravome mjestu u pravo vrijeme, radeći ono što ti se kaže bez mrmljanja, s vjerom da te sve uči i vodi onome što je Bog zamislio.
Moj je put doista bio čudesan. Bog me dugo vremena poticao da se počnem baviti drugom strukom i potrudio se da mi pripravi takav posao. Jednom kada sam se našao u poslu dobio sam pravovremenu naklonost pravih ljudi, mahom ne-spašenih, te znanje na dohvat ruke. Na veliku radost zbog ukazane prilike ubrzo je pala sjena mog karaktera. Glavne bitke bile su u meni, zbog moje naravi, zbog ne-vjere. S druge strane niti pravih okršaja s ljudima nije nedostajalo. Kada se nakon sedam godina osvrnem na taj period zahvalan sam Bogu što me u svemu tome mijenjao, čistio, podizao, trpeći moju ne-vjeru.
Privatan biznis? Ne u mom slučaju. Sretno svakome tko se odluči na pokretanje vlastitog posla, jer velika je to odgovornost. Nažalost mnogi to ne vide i zavaravaju se misleći da će ako “rade za sebe” ili ako su “sam sebi šefovi” biti sretniji. Ljudi i sami sebi mogu biti užasni radnici i poslodavci.
Služba u crkvi? Slava Bogu za ljude koji to prepoznaju kao poziv, ali to nisam ja. Radim u svijetu i moji šefovi bi teško prošli za pastora, evangelizatora, propovjednika. Šefovi su mi redovito vrlo svjetovni, ali znam čitavo vrijeme da je moj šef ujedno i njihov – sam Bog.
Raditi u svijetu, imajući za nadređene ljude iz svijeta mnogim se (poglavito mladim) kršćanima može činiti u potpunosti krivo, ne-duhovno. Imam dobrog prijatelja. Po obraćenju on je kao donedavno katolik mislio da se mora zarediti, obući u čudnu odjeću i zatvoriti u samostan. Ja sam pak kao donedavni ateista mislio da će me Bog poslati u Afriku, Aziju. To se nije dogodilo, pustinje i prašume bile su bliže no što mi se činilo – u poslovnome svijetu.
Prave pustinje u međuljudskim odnosima, nutrini mladih ljudi koji su me okruživali. Gladnih i žednih koliko želiš, ali gladnih i žednih smisla u životu. Kako sam se ja snašao u svemu tome? Nikako. Zaigran, ponosan, tvrdoglav i “rječit” ubrzo sam se našao u moru vlastita mrmljanja. Posao mi se činio zanimljivim, ali kako je Bog uopće mogao misliti da je takvo okruženje za mene? Zar dijete Božje mora provoditi po 10, 12 sati u Egiptu? Istina Mojsije i Josip su štošta naučili u Egiptu, pa i Isus je bio kušan u pustinji, ali …
Nakon obraćenja, htio ne htio, postepeno te Bog postavlja na startnu poziciju kršćanskog života – blagoslivljanje “neprijatelja”. Kako osudu zamijeniti molitvom? Trebalo mi je vremena da svoj “kritički pogled” s ljudi spustim na sebe, na svoj posao. Kako sam to sve češće činio bilo mi je bolje, bio sam bolji, kako u odnosima s kolegama, tako i u poslu kojeg sam obavljao. Čak štoviše, Bog mi je ukazivao na predivne kvalitete koje je stavio u moje kolege i nadređene. Iako nespašeni, neki bi od njih kršćanima mogli biti uzor u savjesnosti, marljivosti, predanosti, poštenju. Valjda svemu tome i služi Egipat! Okolnostima u kojima nema previše razumijevanja za greške, jer one koštaju, u kojima nema previše vremena za objašnjavanje, jer “vrijeme je novac”, te kad su ti kolege zapravo suparnici, a šefovi se nesputano na tebi iskaljuju – to je pravo mjesto da pokažeš koliko si različit zbog Onoga koji je u tebi. Bog nas poziva uvijek poštivati autoritete, jer svi su nam od Njega dani, ako smo doista u Njegovoj volji. Kako poštivati i loše “kraljeve” (1. Petrova 2:17)? Nije li to pravi ispit vjere?
Tko ne radi neka ne jede, kaže Riječ, a raditi nam je često u svijetu. Je li to volja Božja za kršćane? Za dobar broj njih jest, vjerovali oni to ili ne.
Radna sredina je dio istog bijelog polja koje zove radnike. Osim “lijepog svjedočanstva onih vani” (1. Tim. 3:7) na njemu možete priskrbiti i pravu braću i sestre. Prvi nadređeni kojeg sam ja blagoslivljao danas mi je brat u Kristu, i Bogu hvala da nije završio u samostanu.
Pozvao bih neke koji se i nakon obraćenja svađaju sa poslom, nadređenima da pogledaju Pavla koji se “patio radeći svojim rukama” (1. Kor. 4:12), te iako proklinjan, on je blagoslivljao. Pozivao je da priskrbljuju kako bi imali što podijeliti potrebitima (Ef. 4:28). Po tim istim težačkim rukama Pavla činio je Bog nesvakidašnja čudesa (Djela 19:11). Vrijedne ruke onih koji su očistili svoja srca od buntovništva, prigovaranja, zavisti i lijenosti na koncu će u nebesima mahati palmama (Otkrivenje 7:9). Prionimo dakle na posao koji nam je dat od Boga, bez sustezanja, svađe, jer poslodavac je uvijek samo jedan, Onaj koji uvijek radi (Ivan 5:17) – naš Otac.
Autor: K. C.
