U razgovoru, jedna je sestra potakla pitanje mog svjedočanstva. Međutim, ja sam joj odgovorila da moje svjedočanstvo i nije baš spektakularno kao što sam znala čitati kod mnogih. Dala mi je da pročitam njezino svjedočanstvo, a moj odgovor na pročitano svjedočanstvo je uslijedio: “Eto vidiš, i tebi se dogodilo nešto čudnovato, a meni baš i nije osim što sam svaki put kad sam došla na službu uvijek plakala i uvijek govorila moram doći opet jer se moram isplakati.”
Kući ne mogu jer me klinci uvijek pitaju, “a šta ti je mama?”, a na poslu ne mogu jer nije poslovno vidjeti nekoga očiju punih suza, a radim s ljudima. Samo na službama kad sam plakala nitko nije mario za to što ja puštam suzu za suzom. Osim riječi podrške:” Neka, samo ti plači, to je dobro.”
Grijeha u mom životu je bilo očito toliko da sam to morala negdje izbaciti, a da ni sama nisam znala kako i gdje.
U mjesecu rujnu sin mi je operiran 2 puta, od kojih mu je drugi put život visio o koncu užasnih 3 dana.” Poznavajući” religiju molila sam Boga da ga izvuče. Ostao je živ i dijagnosticirana mu je Chronova bolest.
Nastavili smo živjeti svojim životom punim boli i ne vjerujući da se našem sinu to događa. Jednom prilikom nam je suradnik na poslu pružio pozivnice za Dane čudesa u Puli te nas zamolio da dođemo jer će se ujedno dijeliti i novogodišnji pokloni za djecu. Naše razmišljanje nas je odvelo tamo. Učinit ćemo sve za svoju djecu pa probati i tzv. Božju ljubav, a usput će i djeca dobiti novogodišnje poklone jer nismo bili u financijskoj mogućnosti kupiti im darove.
U petak je bio prvi dan i kad su svi počeli slaviti Boga u meni su se počele koprcati razne misli poput: ” Ajme šta ovi izvode, samo glumataju i krevelje se; ma daj pa ovo je smiješno, ko su svi ovi čudaci, itd…” A onda je pastor Fištrek propovijedao o Isusovim ranama i što je sve Bog napravio za nas smrtnike. Međutim kad je ispričao svoje i očevo iskustvo u bolnici u Magdaleni u meni se počela voditi borba. Zašto? Pa zato jer je pastor tu priču ispričao u suzama, a moja su razmišljanja bila: „Koga ti glumiš, stavio si si kapljice u oči pa sad izvodiš predstavu pred ljudima.” A odmah zatim me je pogledao u oči i citirao riječi iz Biblije o Sotoni, da mora otići u Isusovo ime te se okrenuo i nastavio dalje propovijedati. Osjećala sam da sam se zacrvenjela jer sam osjetila da je to upravo meni rekao. Kako, ne znam. I dok je propovijedao u meni se vodila bitka: vjerovati ili ne. Na kraju službe je rekao da dođu svi koji su bolesni. Ja i suprug doslovno smo gurnuli sina u prvi red. Naš sin je samo spustio pogled i nije mu ništa bilo jasno. Suprug je rekao da ima problema s plućima i nakon molitve je otrčao krug po dvorani, a ja i dalje nisam ništa osjećala, kao da mi je srce bilo prazno.
Drugi dan smo morali doći jer nisam htjela propustiti priliku da vidim suze pastora, opet slavljenje, služba i na kraju iscjeljenje.
Sad je mene suprug gurnuo zbog mojih discus hernija koje sam imala tada. Kad se pastor pomolio za mene nešto u meni je puklo i ja sam počela liti gorke suze. Pomolio se za našeg sina i on je također počeo plakati. Suprug je tada imao otpor prema molitvi i polaganju ruku, ali je pastor uzeo moje ruke, položio na glavu mog supruga i on se tada srušio kao da ga je munja pogodila. Sin i ja smo kleknuli kod suprugovih nogu i svi zajedno smo plakali.
Treći dan jednostavno nisam izdržala. Morala sam doći po još plača (tada sam tako razmišljala, a danas znam da sve ima svoje vrijeme), i svaku nedjelju po još i još i još………
Svakom novom propovijedi i razgovorima s pastorom Petrom sam svakodnevno učvršćivala svoju vjeru sve do jednog trenutka dok nisam vidjela da je ISUS ŽIVA OSOBA, a ne nekakva religijska mističnost.
To se dogodilo dva mjeseca nakon Dana čudesa kad mi je sam Isus pokazao moje grijehe i rekao što da napravim da mi može pokazati svu silinu Božje ljubavi. Od toga trenutka ja Ga ne ostavljam niti stotinku sekunde jer znam da me voli i da kad mi je najteže u životu mogu se njemu obratiti i On će mi pomoći.
Ja sam kao malo dijete koje uči hodati, a kad dijete tek prohoda uvijek se negdje udari, a mi roditelji pazimo da se ne udari jako. Kad padne damo djetetu ruku da se podigne i nastavi dalje koračati ispravno. On je moj Otac i kao takav uvijek je tu da mi pruži ruku kad god mi je potrebno. Eto takav je moj Otac i Otac sviju nas.
