Blagoslivlja Višnjeg duša moja i ne zaboravlja dobročinstva njegova! Kad sam se 8. listopada 2006. godine u večernjim satima vraćala vlakom sa službe iz Sl. Broda kući u Novu Gradišku, došavši u rodni grad prolazeći pored zgrade Poglavarstva, iz parka koji se nalazi tridesetak metara nasuprot čula sam kako grupa mladića doziva nekog psa: “Astra, dođi! Astra, dođi! Astra, k meni!”
Jedan od mladića držao je na vodilici psa, a lijevo i desno po jedan odvojili su se od grupe i u još glasnijim dozivanjima izgovarali ime psa.
Polako sam prolazila 30 metara daleko od njih, ali i promatrala što se tamo zbiva. Osoba koja je imala psa na vezici uzviknu: “Da ga pustim?” Lijevi i desni mladić, koji su već bili dosta udaljeni od ostalih odobrili su i povikali: “Pusti je! Dođi, Astra! Dođi!”
Taj veliki pas je izjurio, ni lijevo ni desno, već prema meni. Put pod njegovim nogama je nestajao, a ja sam, vidjevši kako velikom brzinom hita u mom pravcu, pogledala lijevo, desno i kada sam shvatila da oko mene nije bilo nikog, znala sam da to čudovište ide na mene! Već na otprilike dva metra zazvala sam: “ISUS! ISUS!”
U tako neobičnoj situaciji doživjela sam čudo od Gospodina. Taj pas, vrstom rotvajler, sav u crnoj boji, izuzetno jakog i mišićavog tijela, odjednom je zastao ukopan na mjestu i, glavu spuštajući niže, niže, niže, još niže – skroz do zemlje, s okretanjem tijela u suprotnom pravcu od mene i na koncu pojurio nazad u park. Mladić koji ga je pustio kroz šalu mi je doviknuo: “Neće vam ništa, dobar je to pas!” ?!?!?!
Nekih par trenutaka stajala sam na mjestu i slavila Boga, zahvaljivala njegovom svetom i moćnom Imenu koje je iznad svakog imena, bez imalo straha i u neobjašnjivoj odvažnosti i hrabrosti. Tada sam se prisjetila riječi Svetog pisma: “U njegovo ime uzdat će se narodi.” (Matej 12:21) i “I zazovi me u dan tjeskobe: oslobodit ću te, a ti ćeš me slaviti.” (Psalam 50:15)
Hvala Ti Isuse!
Autor: Jasna Barešić
