U prethodnom izlaganju istaknuli smo da je Isus imao običaj redovito odlaziti na bogoslužja i da mi kao njegovi sljedbenici trebamo činiti isto. Ako smo istinski kršćani tada se držimo Božje upute: “Ne propuštajmo svojih sastanaka, kako je u nekih običaj, nego se međusobno ohrabrujmo, to više što više vidite da se bliži Dan.” (Hebrejima 10:25)
Pisac ovog retka ističe jedan od razloga odlaska na crkvene sastanke. To je međusobno ohrabrivanje. Uvijek je na ohrabrenje vidjeti predane vjernike, vjernike koji su stavili Boga i zajedništvo vjernih ispred drugih stvari. Uvijek je na ohrabrenje vidjeti punu crkvu ili sve vjernike sakupljene na službu Božju. Svaki put kada je crkva poluprazna ili kada pola vjernika nije došlo, ljudi se obeshrabre. Ako se obeshrabrenje ponavlja, kod ljudi se može javiti beznađe i odustajanje. Zato je važno da se svi vjerni redovito skupljaju na sastancima. Zato i Duh Sveti potiče u tom retku redovite odlaske na bogoslužja. Bog nijednog vjernika nije pozvao da bude otok sam za sebe, da bude izvan zajednice. Ono što Bog želi s vjernicima je izraženo i u ovom retku: “… a Gospodin je pak svakodnevno pripajao crkvi one koji su bili spašeni” (Djela apostolska 2:47).
On želi pripojiti spašene lokalnoj crkvi. Gospodin želi da se svaka spašena osoba ugradi u crkvu. Naš neprijatelj radi protiv toga da mi budemo dio lokalne crkve. Svojim radom on je osiromašio mnoge crkve i skrenuo vjernike na krivi put, u izolaciju.
Dvije su stvari zasigurno Božja volja za vjernike, prva je da budu ugrađeni u lokalnu crkvu, a druga je da budu redoviti na crkvenim službama. To je dio onoga što raduje Gospodina. Budimo vršitelji riječi, poslušni njegovim uputama. Budimo ohrabrenje i uzor drugima kroz izvršavanje Božje upute: “Ne propuštajmo svojih sastanaka.”
Autor: Damir Šićko Alić
